Ako povijest razumijemo kao zbir prošlih događaja[1] tada je očito da je profesionalno tumačenje tih događaja nužno interdisciplinarno. Oni se odvijaju na raznim područjima znanja s već pripadajućim terminologijama. I sami pojmovi imaju svoj razvoj, nije im jednako shvaćanje danas i u prošlosti. Tome se još treba pribrojiti i katkad vrlo komplicirani događaji koje se može razumjeti isključivo iz perspektive njihovih aktera. Problem nastaje kada se u takvim prikazima koristi nejasna ili neodgovarajuća terminologija koja može uzrokovati krive zaključke.
Jedno od takvih područja svakako je vjerska povijest, napose ona koja se tiče institucionalne crkve. Iako se iz pojedinih sitnih pogrešaka ne može diskreditirati autora ili cijelo djelo, ipak je moguće uočiti „buku u komuniaciji“ kada se često pronalaze isti propusti u više bibliografskih jedinica. Stoga ćemo na ovom mjestu nabrojati pojedine pojmove koji se na nejasan način pronalaze u barem dva konzultirana historijska djela crkveno-povijesne tematike.[2] Prije njihovih predstavljanja važno je podcrtati kako ovdje nikako nije cilj apologija, opravdavanje ili napadanje pojedinih procese vrlo kompleksne crkvene povijesti.
1. Katolici i pravoslavci razišli su se jer pravoslavci ne priznaju da je Duh Sveti Bog.
Ova je teza potpuno netočna. I katolici i pravoslavci vjeruju da je Bog jedinstvo tri osobe: Oca, Sina i Duha Svetoga. Razlika je nastala u tumačenju izraza Filioque unutar Vjerovanja. Na zapadu se taj dodatak ustalio sa značenjem da Duh Sveti proizlazi od Oca i (preko) Sina. Istok takvo objašnjenje nije prihvatio naglašavajući kako Duh Sveti kao osoba može imati samo jedno počelo, a to je Otac. Ova teološka rasprava u više je navrata potencirana i predstavljena kao veliki kamen spoticanja, ali pravoslavna i katolička crkva u novije vrijeme sve više približavaju svoje stavove koji su bazirana na istoj vjeri. Zaključno, jedan od stupova pravoslavne konfesije je trojedini Bog. Iako je takozvana filioque rasprava uvelike utjecala na udaljavanje istoka i zapada, nije točno uspostaviti tezu da pravoslavna konfesija ne priznaje božanstvo Duha Svetoga.[3]
2. Protureformacija počiva na tridentskim dogmama.
Premda je i pitanje konceptualizacije procesa koji su uslijedili nakon Tridenta povod žive rasprave,[4] ovdje je važno uputiti na neispravno korištenje izraza dogma. Prema definiciji, dogma je za katolike tvrdnja koju Crkva izričito donosi kao objavljenu od Boga. U prvom je tisućljeću artikulirano pet takvih dogmi koje se tiču Trojstva, Krista, ljudske duše i spasenja. Kasnije su predstavljena još četiri iskaza koja se odnose na Blaženu Djevicu Mariju. Same koncilske dokumente pak prihvatljivije je nazivati vjerskim naukom. Jedna grana sistemske teologije naziva se dogmatikom i ona proučava razvoj i značenje tog nauka. Dakle: iz katoličke perspektive dokumenti jednog sabora jesu nauk crkve. Oni se proučavaju kao dogmatski zaključci, ali sami po sebi nisu dogme.
Tako za katolike ni Trident niti Drugi vatikanski sabor nije donio niti jednu dogmu, a čak ni vjerska istine poput transupstancijacije ili čistilišta ne pripadaju u red dogmi. Sažeto rečeno, katolici dogmama nazivaju zaključke prvih osam ekumenskih koncila, marijanske iskaze (bogomajčinstvo, trajno djevičanstvo, bezgrešno začeće i uznesenje) te iskaz o papinoj nezabludivosti. Pod vjerske istine podrazumijevaju izjave o čistilištu, sakramentima i moralu, a cjelokupni dokumenti pojedinih sabora kao i papinske enciklike nazivaju se naukom Crkve. Dakako katolicima je naloženo priznavati i ono što crkva predlaže vjerovati, iako (još) nije potvrdila konačnost samih izraza.
3. Papa se u 19. st. proglasio apsolutno nepogrešivim
Ovdje se radi o krivom tumačenju dogme koju je proglasio Prvi vatikanski koncil 1870. Konkretno konstitucija Pastor aeternus govori da je papa nezabludiv kada ex cathedra proglašava nauk koji se tiče vjere i morala. Ova dogma ne podrazumijeva da je sveti otac kao osoba bezgrešan ili da kao naučitelj uvijek jasno artikulira svoje stavove, ali prema katoličkoj vjeri ne može pogriješiti kada jasno i s namjerom svečanog proglašenja iznosi vjerski i moralni nauk. Tako je ex cathedra 1950. papa Pio XII. proglasio dogmu o uznesenju Blažene Djevice Marije na nebo. Istina da je u kontekstu povijesti 19. st. ovaj dokument uvelike pridonio polariziranju liberalne politike i crkve, ali naprosto nisu točni zaključci koji su tada, ali i sada katolicima pripisivali vjeru u polubožanstvo papinstva.[5]
4. Tridentska crkva poziva sve kršćane na konstantni sukob s neistomišljenicima.
U katoličkoj teologiji postoji nauk o tri stanja Crkve: putujuća – odnosi se na vjernike koji su na Zemlji, trpeća – vjernici u čistilištu i proslavljena – vjernici u raju. Putujuća se Crkva nerijetko naziva ecclesia militans (vojujuća crkva), a zbog takve terminologije brzo su došle usporedbe s gotovo ratničkim stanjem u odnosu na sve protivštine.[6] Posredno su potom došla tumačenja koja cijelo crkveno djelovanje opisuju kao stalnu borbu sa stvarnim ili zamišljenim protivnicima. Takva su se tumačenja pojavljivala u kršćanskim izvorima, a danas su učestala u ne-crkvenoj historiografiji. Porijeklo izraza ecclesia militans nalazi se u poslanici Efežanima (Ef 6,12)[7] te se njime u prvom redu opisuje služenje Božjoj objavi na ovom svijetu.
Dakle, kada se u službenim crkvenim dokumentima pronađe ova sintagma, ona ne potiče na revoluciju i sukobe, već tek imenuje skup vjernika na zemlji u odnosu na one u čistilištu ili raju. No nasuprot tome ovaj se izraz uvelike koristio u posttridentskoj crkvi kako bi izvršio svojevrsnu mobilizaciju vjernika. Dakle, činjenica je da se crkva često koristila vrlo militantnim metodama, ali nije svako pojavljivanje izraza ecclesia militans u službenim crkvenim tekstovima poziv na borbu, nego tek imenovanje crkve koja je prisutna na ovom svijetu.[8]
5. Fratri ili franjevci ili kapucini?
Ove je izraze potrebno usustaviti jer se često koriste kao sinonimi. Riječ fratar dolazi od latinske riječi frater – brat i to je zajedničko ime za redovnike uglavnom prosjačkih redova. Dakle ono obuhvaća franjevce, dominikance, a katkad i karmelićane. Kada su franjevci u pitanju tada je važno znati kako postoji više ogranaka. Nakon unutarnjih sukoba 1517. podijelili su se na opservante i konventualce, a 1525. nastali su kapucini. Kasnije su od opservanta još nastali diskalceati, reformati i rekolekti da bi se potonji ujedinili opet u jedan opservantski ogranak 1897. U Hrvatskoj su djelovali franjevci opservanti (jedno vrijeme i reformati), konventualci (danas npr. Zagreb – Sv. Duhu) i kapucini (Rijeka, Zagreb – Dubrava). Dakle cijeli novi vijek franjevci postoje u barem tri zasebna i neovisna reda s još ponekim unutarnjim podjelama. Ovu je razliku važno uočiti u predstavljanju izvora budući da je u povijesti svaki red gajio određene zasebnosti.[9]
6. Nadbiskup vlada nad drugim biskupijama.
Crkvena hijerarhija čini se jednostavna: papa-biskup-svećenik. Problemi u tumačenju nastaju zbog postojanja i drugih službi. Prvo su tu kardinali kao najbliži papini suradnici. Oni se nakon smrti jednog sastaju na biranje drugog pape. Sve do sredine 17. st. u kardinalski red biralo se i laike pa nije bilo neobično da neki od njih ima djecu, kasnije se zaredi i sam postane papa. Nadalje biskup je na čelu jedne biskupije. Njega imenuje papa, ali je kroz povijest bilo vladarskih kuća koje su imale pravo na izbor biskupa. Jedna od takvih bili su Habsburgovci pa su se nerijetko javljali problemi oko investiture. Više se biskupija okuplja oko jedne administrativne cjeline koja se naziva nadbiskupijom.
Važno je naglasiti kako nadbiskupija nema direktnog utjecaja na pripadajuće biskupije. One se mogu dogovoriti npr. oko zajedničkog tiskanja liturgijskih knjiga, ali nadbiskup ne može drugome propisati što će činiti na svom teritoriju. Dakle jedan biskup nije podložan svom nadbiskupu, on je i dalje samostalan. Pojedina su kraljevstva imali jednog nadbiskupa koji je bio iznad ostalih i nazivao se primas, što je oznaka časti, a ne vlasti. Dakle biskup samostalno vodi svoju biskupiju i nije podložan nadbiskupu pa samim time potonji nije ni odgovoran za njegove postupke. Literatura često radi upravo tu logičku pogrešku u pripisivanju odgovornosti podrazumijevajući nadbiskupije ili biskupske konferencije kao ujedinjene cjeline.[10]
7. Protestantski nauk …
Još sredinom 16. st. pripadnici nekatoličke strane podijelili su se u više ogranaka. Najpoznatiji reformatori jesu Luther i Calvin. Za Europu je svakako važno spomenuti i Zwinglija pa i cijeli anglikanski pokret. Kasnije su se ove crkve razvijale i dijelile, posebno kada su se proširili po američkom kontinentu. Razlozi za podjele najčešće su bili teološke naravi, iako je bilo i primjera moralnih razlika (npr. puritanci). Najbolji primjer jest poimanje euharistije. Katolici je shvaćaju kao stvarnu prisutnost u kojoj se reaktualizira Kristova žrtva. Ni jedni protestanti ne priznaju reaktualizaciju, dok o prisutnosti jedni govore da je stvarna, drugi da je duhovna, a treći pak da je simbolična. U izvorima je vidljivo kako ni katolički autori onoga vremena često ne poimaju teološke razlike unutar prostantskog pokreta. U suvremenoj se literaturi može pronaći da autori govoreći o nauku suprotstavljaju s jedne strane katoličanstvo, a s druge protestantizam. Dakle, dok se katolički nauk nakon Tridenta pa sve do jansenističkih previranja može promatrati kao monolitna cjelina, protestantski se nauk unutar sebe razlikuje.[11]
Još neke opaske:
U nekolicini povijesne literature izraz heretik poima se kao znak jasne netolerancije. Istina, često se upravo tako i koristio u katoličkim propovijedima i teološkim djelima. Međutim oznaka heretik (krivovjerac) u svom najužem značenju nije uvreda. Ona je tek objašnjenje kako neki pojedinac ne ispovijeda ono što vjeruje Katolička Crkva.
Također je važno imati na umu kako teološki nauk razlikuje pučke pobožnosti i sakramente. Iako se „izvana“ ovi fenomeni često svrstavaju pod riječ kult, katolički povjesničari i teolozi jasno će razdvojiti obrede unutar kojih je Krist djelatno prisutan te će ih nazvati sakramentima (krštenje, potvrda, euharistija, ispovijed, bolesničko pomazanje, sveti red, ženidba) od pučkih pobožnosti u kojima se časti pojedini svetac.[12]
Na prvi se pogled može reći kako su spomenute distinkcije pretjerano usustavljivanje. Dakako da svaka znanost ima pravo na svoju terminologiju ako je jasno artikulirana. Tako sintagma tridentska dogma toliko je česta u povijesnoj literaturi da je možda i nema potrebe ispravljati. Ali nakon proučavanja literature koja se odnosi na vjersku povijest ranog novog vijeka tvrdim kako bi pojedini procesi bili daleko jasniji kada bi se ujednačila ili barem međusobno razumjela terminologija koju koriste katolički, protestantski i „neutralni“ povjesničari. Možda tada ove teme ne bi odisale ideologijom kako to nerijetko biva…
—————————————
Popratne bilješke
[1] Usp. povijest, Hrvatska enciklopedija: https://www.enciklopedija.hr/clanak/povijest.
[2] Svakako da nam ovdje nije cilj prozivati pojedina djela vjerske povijesti. Velika većina njih je zaista vrlo kvalitetna, a terminološke greške koje se potkradaju tek upućuju na nedostatak temeljnog teološkog znanja. Najpoznatiji i najsveobuhvatniji prikaz crkvene povijesti koji dosljedno koristi rimokatoličku terminologiju jest niz urednika Huberta Jedina Velika povijest crkve.
[3] Sažeti prikaz razvoja odnosa katolika i pravoslavaca s objašnjenjem filioque rasprave u: Casper, Walter. Stanje ekumenskog dijaloga između pravoslavnih crkva i Rimokatoličke Crkve. Crkva u svijetu 4/2000. 358-372.
[4] Najbolji prikaz različitih koncepata koje obuhvaćaju vjerske događaje i procese u ranom novom vijeku donosi O’MALLEY, John W. 2000. Trent and all that. Renaming Catholicism in the Early Modern Era. London: Harvard Universiti Press. Ono je možda i najsličnije onome što želimo pokazati na ovome mjestu jer u cijelosti podcrtava važnost međusobnog razumijevanja kada se koriste različiti historijski koncepti.
[5] O razvoju ideje papinog primata: Ikić, Niko2015. Petrovska služba, stijena jedinstva i kamen spoticanja. Povijesno teološki, biblijsko-dogmatski i ekumenski pogledi. Zagreb: Glas koncila.
[6] Zanimljivo je da poneka djela kad god opisuju vojne ili netolerantne procese koje je vodila Katolička Crkva jednostavno ecclesia militans koriste kao istovjetni pojam Crkvi.
[7] „Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima.“
[8] S druge strane ima teologa koji su rado prihvaćali ovakvu terminologiju. Npr. Isusovac GRIM, Karlo. 1936. Položaj Crkve u 20. vijeku. Obnovljeni život 1/1936. iznosi kako je ovaj izraz najprikladniji za Crkvu jer ona vodi ratove od svojih početaka do ovog vremena. Dakako ovdje se izraz rat proteže i na duhovni smisao.
[9] Za povijest razvitka franjevačkog reda: Iriarte, Lazaro. 2013. Povijest franjevaštva. Zagreb: KS.
[10] Slučaj Alojzija Stepinca najbolje očituje ovu logičku pogrešku. Tako je u sudskom procesu tražena njegova odgovornost kako za biskupa Ivana Ev. Šarića tako i za druge svećenike koji su na razne načine surađivali s ustaškim pokretom. Na ovom se mjestu može uputiti na: Štambuk-Škalić, Marina – Kolanović, Josip Kolanović – Razum Stjepan (prir.). 1997. Proces Alojziju Stepincu. Zagreb: KS.
[11] Mnoštvo je literature o protestantskoj teologiji i povijesti tog pokreta. Za početak se mogu konzultirati sva teološka i povijesna djela Stjepana Jambreka koji je izvrstan poznavatelj ove tematike.
[12] Završni savjet bio bi da je za ispravno razumijevanje katoličke terminologije, pa kada se radi i o povijesnim prikazima, uvijek dobro konzultirati: KATEKIZAM KATOLIČKE CRKVE (dostupan i online na: https://hbk.hr/wp-content/uploads/2018/11/Katekizam_Katoli%C4%8Dke-Crkve.pdf (viđeno 26.10.), Skupina autora (prir.). 2009. Enciklopedijski teološki rječnik. Zagreb: Kršćanska sadašnjost te Rahner, Karl – Vorgrimler, Herbert. 2004. Teološki rječnik. Đakovo: UPT. Katekizam na jednom mjestu donosi kršćanski nauk, prvi spomenuti rječnik enciklopedijskog je karaktera pa je tako razumljiv i za one koji nisu stručni u teolologiji, a teološki je rječnik podoban za one koji hoće daleko dublje istražiti određene pojmove metodom transcendentalne teologije.