Uloga činjenica u nastavi povijesti: temelj ili prepreka?
Ključno pitanje koje već neko vrijeme izaziva rasprave jest uloga i važnost činjenica u povijesti. Činjenica je temeljni koncept na kojem počiva povijest kao znanost; ona pruža određenu razinu egzaktnosti i znanstvene vjerodostojnosti. Upravo zbog toga dio znanstvene zajednice drži se činjenica gotovo dogmatski, “kao pijan plota”, kako kaže narodna uzrečica.
Takav stav može se objasniti i povijesnim okolnostima u kojima se historiografija borila za svoj znanstveni status. Dugo je bila percipirana kao pripovijedanje ili čak grana književnosti, što je ostavilo dubok trag na njezinu samopercepciju. U suvremenoj historiografiji činjenica je stoga uzdignuta na pijedestal, a u pedagoškom kontekstu dodatno je razrađena kroz kategorizaciju na činjenice „prvog“ i „drugog“ reda. Tu razliku prepoznaje i kurikulum koji definira ne samo što se uči, nego i kako te u kojoj mjeri se različite vrste znanja poučavaju i vrednuju.
Ipak, stvarna borba ne vodi se oko same definicije činjenice, već oko njezine uloge u obrazovanju. U raspravama o reformama nastave povijesti – koje su trenutno u zatišju – i posebno u aktualnim razgovorima o nacionalnim ispitima i državnoj maturi, ključno je pitanje: trebaju li učenici učiti činjenice napamet ili se znati služiti njima?
Izazov za učitelje i nastavnike
Tu se otvaraju brojna podpitanja: koje činjenice učenici moraju znati, a koje mogu samostalno pronaći? Postoji li univerzalna povijesna istina ili su sve interpretacije ravnopravne? Je li važno na kojim se primjerima razvija razumijevanje povijesti ili je bitno jedino razvijati povijesno mišljenje, bez obzira na sadržaj?
Na kraju dolazimo do srži: je li povijest proučavanje točnih i nedvosmislenih događaja iz prošlosti ili proučavanje procesa promjena? Je li njezina svrha razumijevanje uzroka i posljedica, kontinuiteta i promjena, kako bismo mogli prepoznati obrasce u sadašnjosti – i, u idealnim uvjetima, izbjeći ponavljanje pogrešaka?
Ove dileme dobro su poznate učiteljima i nastavnicima povijesti koji redovito sudjeluju u stručnim usavršavanjima. Situaciju dodatno komplicira činjenica da i viši savjetnici za povijest – oni koji bi trebali davati jasne smjernice – imaju međusobno suprotstavljena mišljenja. To stavlja učitelje u nezavidan položaj: odabir jednog stava može biti shvaćen kao krivi izbor, što otežava profesionalno napredovanje i izaziva dodatne probleme.
Univerzalna povijesna istina: činjenica ili mit
U ovom ćemo članku nastojati pokazati kako ne postoji jedna, univerzalna povijesna istina. Bez obzira na to koliko je određeni prikaz događaja utemeljen na točnim činjenicama, on nikada ne može u potpunosti obuhvatiti stvarnost u svim njezinim aspektima.
Naime, povijesna stvarnost sastoji se od dviju razina: objektivne, koja uključuje provjerljive činjenice, i subjektivne, koja obuhvaća vjerovanja, osjećaje i osobne interpretacije kako sudionika događaja, tako i povjesničara koji ih proučavaju. Svaki se povijesni događaj može prikazati iz različitih kutova – a u suvremenom, informacijama preplavljenom svijetu, sve se češće prikazuje i kroz mnoštvo perspektiva.
U tom kontekstu, uloga nastave povijesti trebala bi biti osposobljavanje učenika da prepoznaju i razlikuju činjenicu od interpretacije. Bez obzira na to u kojem obliku „konzumiraju“ povijest – čitanjem, slušanjem, gledanjem, interakcijom u virtualnom prostoru – ključno je da razviju sposobnost kritičkog razmišljanja.
Važno je istaknuti da su gotovo sve interpretacije – kako bi bile uvjerljive – zasnovane na činjenicama. Upravo zato razlučivanje između onoga što se dogodilo i onoga kako to tumačimo postaje ključna vještina suvremenog čitatelja povijesti.
Iste činjenice – različite perspektive: primjer
Kako bismo konkretizirali dosad iznesena razmatranja o višestrukosti povijesnih interpretacija, u nastavku donosimo nekoliko različitih perspektiva na temu “Uloga Franje Tuđmana u hrvatskoj povijesti”. Sve perspektive temelje se na istim povijesnim činjenicama, ali ih tumače iz različitih kutova – političkih, ideoloških, društvenih ili osobnih.
Perspektive su: hrvatska državotvorna, srpska radikalna, jugonostalgičarska, navijačka i feministička.
Pokušajte prepoznati koja perspektiva stoji iza kojeg teksta. Ako to možete, ovladali ste ključnom povijesnom vještinom – kritičkim čitanjem i tumačenjem povijesti. No ne zaboravimo: učenici to neće moći bez sustavnog poučavanja, usmjeravanja i vježbanja. Upravo zato ovakve metode imaju nezamjenjivu vrijednost u suvremenoj nastavi povijesti.
#1
Franjo Tuđman bio je ključna osoba u ostvarenju stoljetne težnje hrvatskog naroda za samostalnom i suverenom državom. Kao prvi predsjednik Republike Hrvatske, vodio je zemlju kroz Domovinski rat i izgradio temelje neovisnosti. Njegovo političko djelovanje obilježeno je odlučnošću, povijesnom vizijom i sposobnošću da ujedini narod u najtežim trenucima. Tuđmanova uloga u stvaranju Hrvatske usporediva je s ulogom utemeljitelja država u svjetskim razmjerima.
#2
Franjo Tuđman bio je prvi predsjednik Hrvatske, važan za stvaranje države i obranu tijekom Domovinskog rata. No među Bad Blue Boysima ostaje upamćen i po odluci da se Dinamo preimenuje u „Croatia“, što je doživljeno kao pokušaj brisanja identiteta kluba. Za navijače Dinama, Dinamo nije samo ime – to je simbol otpora, zajedništva i povijesti. Iako poštujemo njegovu ulogu u stvaranju Hrvatske, nikada mu nismo zaboravili što je napravio s klubom. Dinamo je bio i ostao naš, bez obzira na politiku.
#3
Franjo Tuđman bio je ključna figura u stvaranju Republike Hrvatske i njezin prvi predsjednik. No važno je primijetiti da njegova vizija države nije uključivala ravnopravnu prisutnost i glas žena u političkom i društvenom životu. Iako su žene aktivno sudjelovale u ratu i izgradnji države, u javnom i političkom prostoru bile su potisnute. Tuđmanova politika zadržala je patrijarhalne obrasce i izostavila rodnu ravnopravnost iz ključnih društvenih reformi.
#4
Franjo Tuđman bio je visoko rangirani član jugoslavenskog sustava – general JNA i povjesničar koji je uživao u privilegijama bivše države. No u kasnijim godinama okrenuo se protiv svega što je ta država predstavljala. Postao je vođa hrvatskog nacionalizma i simbol razbijanja zajedničke, multietničke Jugoslavije. Njegova vladavina znači kraj jedne ere solidarnosti, zajedništva i socijalne pravde te početak vremena u kojem su nacionalni interesi nadjačali ideju zajedničkog života.
#5
Franjo Tuđman bio je nacionalistički vođa čija je politika direktno dovela do krvavog raspada Jugoslavije i stradanja srpskog naroda. Tuđman je, prema ovom stajalištu, imao jasan cilj stvaranja etnički čiste hrvatske države, što je rezultiralo masovnim progonom i ubijanjem Srba, posebno tijekom vojno-redarstvene akcije „Oluja“, koju srpski radikali nazivaju najvećim etničkim čišćenjem u Europi nakon Drugoga svjetskog rata. Smatraju ga odgovornim za uništenje zajedničke države i poticanje mržnje, a njegov politički projekt ocjenjuju kao neprijateljski prema Srbima, pravoslavlju i ideji jugoslavenskog bratstva.
Preporuke za čitanje:
Chapman, Artur. Historical interpretation: Deconstructing Represented Pasts. In: Gómez Carrasco, Cosme Jesús and Monteagudo-Fernández, José and Moreno-Vera, Juan Ramón, (eds.) Teaching History to Face the World Today: Socially-conscious Approaches, Activity Proposals and Historical Thinking Competencies. (pp. 121-144).New York. 2023.
Harari, Yuval Noah. Neksus. prvo poglavlje: Što je informacija. Fokus, Zagreb, 2024.
