Kada sam priveo kraju pisanje jednog teksta o povijesti emocija za studij, profesorica je sugerirala da ga prilagodim u digitalnu formu i objavim na ovom portalu. Razmišljajući kako ću objasniti metode i pristupe povijesti emocija čitateljima ovog portala, odlučio sam stvari pojednostaviti i pisati slobodnije. Koliko sam u tome uspio, ostavljam na procjenu.
Što su emocije? Što je povijest emocija?
Emocija je reakcija na podražaj iz vanjskog svijeta. Kada premine draga osoba naš je unutarnji svijet žalostan. Dakako, sve to povezano je s našim moždanim sustavom, psihološkim i tjelesnim osobinama. Primjerice, kada umre osoba iz naše obitelji ili okoline vjerojatno ćemo osjećati tugu, tjeskobu ili, ako smo izrazito zlobni, veselje. Prve dvije spomenute emocionalne reakcije vjerojatno su očekivanije i društveno uvjetovane. Povijest emocija bavi se upravo s time. Propituje koliko su emocije povijesno i kulturno generirani društveni proizvod. Kada osjećamo tugu ako nam je preminula draga osoba vrlo vjerojatno ćemo plakati. Ronjenje suza postaje manifestacija našega unutarnjeg svijeta. Povijest emocija bavi se i s time. Stavlja u suodnos emocije i njihovu manifestaciju. Ujedno proučava emocionalni habitus i emocionalne prakse raznolikih socijalnih skupina u nekom povijesnom razdoblju. I da, evo, počeo sam komplicirati… Što je pak to sad habitus? Jedan pametni Francuz, filozof i sociolog, Pierre Bourdieu kaže da se habitus formira dok smo dječica. U početku smo na „tvorničkim postavkama“, a kako rastemo i formiramo se polako se sami „postavljamo“, a još u većoj mjeri to rade obitelj, okolina i društvo. Dakle, dobili smo određene „postavke“ i na temelju njih formiramo mišljenja, viđenja i prakse.
Povijest emocija – pristupi i metode
Danas postoji nekoliko teorijskih pristupa unutar povijesti emocija. (Nemojte zatvoriti članak jer ste vidjeli riječ “teorijski”!)
- Američki povjesničar Peter N. Stearns i njegova (sada već bivša) žena povjesničarka i psihijatrica Carol Z. Stearns, predložili su 1985. koncept emocionologije. Što oni s tim žele reći? Ukratko, to bi bila „društvena uvjetovanost i emocionalna cenzura“. Svako društvo ili neka društvena skupina ima stav prema emocijama i prikladnom izražavanju. Emocionologija podrazumijeva i načine kako kontrolirati emocionalno izražavanje i po potrebi sankcionirati pojedinčevo ponašanje. Svako društvo ili društvena skupina nema istu emocionologiju.
- Još jedan Amerikanac, povjesničar William M. Reddy skovao je koncept emotiva kao treće kategorije iskaza. To su emocije izražene govorom. Da maksimalno pojednostavim, kada se zaljubite želite to izraziti riječima. Međutim ne radi se samo o tome. Reddy dodaje da emotivi uz skup normativnih emocija, rituala i pravila tvore emocionalni režim koji uređuje i po potrebi sankcionira ponašanje pojedinca. Dakle, ne možete baš uvijek reći ili zapisati izraze ljubavi.
- Američka medievistica Barbara H. Rosenwein kritizirala je Reddyjevo korištenje tekstualnih iskaza nasuprot svih drugih oblika emocionalnog izražavanja te je skovala koncept emocionalnih zajednica. One u suštini mogu biti bilo koja društvena zajednica, a svaku pojedinu karakteriziraju njoj svojstveni „sistemi osjećaja“ koji ujedno stvaraju i reguliraju emocionalne prosudbe, ponašanja, reakcije te emocionalni izričaj. U čemu je caka? Da biste neku skupinu proglasili emocionalnom zajednicom, morate pronaći neku drugu koja ima različite ocjene, reakcije i izričaj.
No, da se uozbiljim, pokušat ću o ovom tekstu malo govoriti o istraživanju emocija u hrvatskom srednjovjekovlju. Možemo li istraživati emocije koristeći uobičajene povijesne izvore na temelju kojih povjesničari pišu srednjovjekovne povjesnice?
Pravni spisi – o nekoliko dubrovačkih oporuka i emocionalnom izričaju
Kako pronaći emocije u suhoparnom pravnom spisu? Srednjovjekovne oporuke sastavljaju se prema unaprijed zadanoj formi notarskoga dokumenta. Iz njih se mogu iščitati i neki osjećaji i misli o životu, bližnjima i smrti. Ujedno se oporukom razrješavaju i preostali poslovi, dugovi te, vjerojatno najvažnije, raspoređuje imovina. Sastavljaju ih uglavnom stariji, bolesni ili ugroženi ljudi svjesni svojega stanja i nadolazeće smrti. Vjernički se usmjeravaju prema životu u vječnosti, a ujedno se okreću svijetu i ljudima u ovozemaljskom životu. Oporuke se zapisuju u skladu s odredbama komunalnih statuta, a radi se o osjetljivim pravnim dokumentima u kojima se pored onog razumskog dijela, iznose i neke emocije, ali i osjećaji vezani uz vjersko ćudoređe i kršćansku etiku zbog kojih dolazi do činova milosrđa. Tako oporučitelji ostavljaju novac ili odjeću za siromašne, određuju organiziranje ručka ili večere za gradsku sirotinju nakon sprovoda. Naručuju tisuće misa i šalju delegate na hodočašće. Esenciju tih osjećaja čini ogroman i duboko ukorijenjen strah od iznenadne smrti i gubitka života na nebu kao strašne kazne za vjernika. Oporuka je stoga pokušaj vjernika da njegova duša, napustivši ovozemaljski život, pronađe mjesto u Kraljevstvu nebeskom. Ona je priprema za dobru smrt, a njezin izostanak značio bi da osoba nije bila dobar vjernik i građanin.
Možemo iščitavati nekoliko različitih emocija iz oporuka. Prije svega strah od smrti, a zatim bismo mogli govoriti o suosjećanju s onima na marginama društva, a u konačnici i o izrazu povjerenja prema izvršiteljima oporuka. Kada govorimo o osobitom povjerenju u izvršitelje oporuka, možemo ga donekle naslutiti već samom pretpostavkom da osoba odabire sebi bliske ljude, ali izrazi poput sve ostalo neka bude po volji mojih izvršitelja oporuke ili kada se govori o raspodjeli preostalog novca sirotinji ili pak crkvenim institucijama ostavlja se na način gdje najbolje uvide moji izvršitelji oporuke. Iako se radi o formulacijama koje notar ponavlja na različite načine, čini se da se ipak u sitničavosti pravnog zapisa može naslutiti iskaz povjerenja oporučitelja prema svojim izvršiteljima, štoviše oporučitelj mora biti siguran da će izvršitelj napraviti onako kako želi.
Opsada Zadra – između veselja i tjeskobe
Ugarsko-hrvatski kralj Ludovik I. Anžuvinac na prijestolje je došao 1342. godine. Bacio je oko na Jadransko more i skršio moć hrvatskih velikaša. Zadrani, tada još pod vlašću Mlečana, odlučili su mu se dodvoriti poslanstvom 1345. godine. Big yikes. Mlečani su saznali i odlučili su se naoružati i skršiti par zvonika i gradskih kula. Jedan obrazovani Zadranin, kojemu ne znamo ime, odlučio je događaje staviti na papir. Budući da je rat iznimno emocionalno nabijena situacija, pitao sam se je li autor spisa Obsidio Iadrensis (Opsada Zadra) na papir stavio i štogod o emocijama. I da, naravno da je.
Na početku, možemo rezimirati kako su glavne, odnosno najčešće emocije, koje se uglavnom isprepliću u spisu, radost i strah. „Zločeste“ Mlečane prije svega pokreće mržnja. Kaže anonimni autor spisa da stanu iskazivati strašan bijes na Zadar. Kako se Zadrani ponašaju? Zaprepašteni su kada čuju da su Mlečani poklali dječicu. S druge strane, uzimaju oružje, podižu kraljev stijeg, brane lanac u gradskoj luci s velikim veseljem. Istovremeno su ranjeni bolom kada pokapaju svoje poginule branitelje. Zadrane, piše anonimni autor, tišće tjeskoba. Manifestiraju to odijevanjem u tužne haljine.
Jedan drugi akter događaja i spisa, mletački dužd (po pisanju anonima ništa više od prijetvorne zlice) Andrea Dandolo prije početka opsade šalje Zadranima pisma uz osjećaj ljubavi i u trajnoj brizi. Ipak, Mlečani idu u vojnu. Kako se osjećaju dok ratuju i kako to manifestiraju? Napadaju napustivši svaki strah ljudske slabosti. A je li to baš uvijek tako? Naravno da nije. Lanac u gradskoj luci čini da su od prevelike žalosti bili potišteni. Uz Zadrane, Mlečane i presvijetloga dužda tu je još jedan povijesni akter motiviran, sukladno spisu, najčešće srdžbom i naklonjenošću. Njegovo apostolsko veličanstvo Ludovik I. Anžuvinac. Kraljeva pisma utječu i na to da Zadrani osjete utjehu, a puk je u javnom prostoru obuzet silnom radošću pa poskakuje od silne radosti. U pismu im navodi da su zaslužili kraljevsku milost i ljubav, a s pomoću Božjom njihova će se tuga pretvoriti u veselje. Kada se kralj približio Zadru, iznosi autor, gledao ga je vesela lica i s iskrenom ljubavi u srcu. S promjenom situacije kada Ludovik ulazi u pregovore s Mlečanima, čini to, ocjenjuje autor spisa, zbog straha pred barunima.
Možemo rezimirati da i Zadrani i Mlečani imaju neke emocionalne prakse, ali ne možemo na temelju jednoga spisa govoriti o emocionalnoj zajednici u punom smislu tog koncepta. Zašto? Kaže Rosenwein da za proučavanje emocionalnih zajednica treba uzeti u obzir što je moguće više izvora. Da bismo u Zadranima vidjeli svojstvenu emocionalnu zajednicu s vlastitim „sistemima osjećaja“, potrebno bi bilo uzeti i druge izvore pa pronaći differenciam specificam s nekim drugim emocionalnim zajednicama. No to ne umanjuje činjenicu da se, na temelju kronike opsade, može govoriti o emocionalnim reakcijama i praksama obiju zaraćenih strana.
E sad, još jedna stvar. Mogu li ja kao čitatelj imati emocionalnu reakciju čitajući ovaj spis? Pa i ne baš – nemam veze sa Zadrom, čitam o tim događajima s odmakom od više od šesto godina. Prelazim na zadnji dio. Postoje li tekstovi kojima je jedini cilj izazivanje emocije kod čitatelja?
Srednjovjekovna književnost – laudes civitatum
Zamislite da ispred Vas stoji tekst u kojemu neki žnj lik hvali vaš grad, običaje i ponašanje građana. Ovisno o tome što dotični piše trebali biste osjetiti ponos, možda čuđenje ili divljenje. U gradovima s antičkom i ranosrednjovjekovnom tradicijom iznimno popularan književni žanr bile su pohvale gradu (laudes civitatum). Tako je Filip de Diversis, talijanski humanist iz Lucce na položaju gradskog učitelja u Dubrovniku, polovicom 15. stoljeća sastavio Opis zgrada, državnog uređenja i pohvalnih običaja grada Dubrovnika želeći se dodvoriti gradskim ocima. Spoiler alert: nije mu uspjelo.
Antička retorika svrstavala je emocije pod „dužnosti govora“: delectare i movere. Prekinimo latinjati, pokušajmo na hrvatskom… Movere označava dovođenje publike u stanje šoka, izazivajući snažnije emocije – pathos; s druge strane, delectare kod publike izaziva užitak i zanimanje za ono o čemu govornik govori – ethos. Kod čitatelja pohvale gradu, ako se radi o stanovnicima istoga grada, za očekivati je prvenstveno ponos, a divljenje i poštovanje od drugih čitatelja, ali i od autora.
Kako to radi naš (ne)sretni de Diversis? Pišući o kugi i ostavljajući na prosudbu grozotu i pustoš koju je kuga učinila želi kod čitatelja pobuditi suosjećanje i empatiju. De Diversis pridaje pažnju procesiji i svetkovanju svetoga Vlaha, no opčinjen tijelovskom procesijom pokušava, čini se, i zadiviti čitatelja raskošnim ceremonijalom, ulicama prekrivenima kaduljom, okupljenim mnoštvom, redom procesije i sl. No, izgleda da je malo ogorčen kada govori kako je došao u grad podučavati znanju i pristojnom ponašanju jer je to prilično i poprilično nedostajalo i kamo sreće da i danas mnogima ne nedostaje. Iznoseći podatke o pravosudnom sustavu, de Diversis kaže kako ponekad ispravna presuda može biti izigrana i to zbog mržnje, ljubavi ili straha ili za nagradu, a zbog toga što je ljudska narav nestalna. Svjestan je jedne od zadaća pisanja pohvale Dubrovniku – izazivanje emocija kod čitatelja – pa izravno navodi, kada prepričava neke nepovoljne epizode za Dubrovčane i njihovo brodovlje, to će potpuno uvjeriti sve čitatelje i uroditi divljenjem.
Važno je promatrati suodnos superlativa i emocija. Kada koristimo superlative možemo najbolje iskazati emocije, ali i izazvati poštovanje i oduševljenje. Također, u pohvalama gradu prisutno je sparivanje superlativa da bi se nešto na poseban način naglasilo, odnosno kako bi se povratio emocionalni naboj nekog iskaza. Navest ćemo samo nekoliko primjera. De Diversis piše kako je gruška luka najzaklonjenija i najvelebnija. Romaničku katedralu sv. Marije Velike opisuje kao najodličniju i najljepšu. Samostan klarisa je isto tako najljepši i najprostraniji, a uz te superlative veže genitiv omnium čime dodatno želi naglasiti njegovu posebnost i ljepotu među svim ostalim samostanima, a samim time i dodatno potaknuti impresioniranost kod čitatelja. No ne radi to samo opisujući građevine. De Diversis stavlja naglasak na umijeće propovijedanja tadašnjeg dubrovačkog nadbiskupa Antonija de Reate, koji je i prije imenovanja smatran najposebnijim i najdražim propovjednikom. Jesmo li impresionirani?
Pohvale gradu pružaju nam mogućnost uvida u emocije, prije svega, autora. Sličnu reakciju autor želi izazvati kod čitatelja. Možemo također nešto reći i o emocijama zajednice, odnosno stanovništva grada koji se pohvaljuje. Tako na primjer u de Diversisovu opisu, Dubrovčani prilikom smrti ugarskog kralja iskazuju tugu identično kao i Zadrani u Opsadi Zadra oplakujući poginule tako što se odijevaju u tužne haljine.
Ne zaboravimo! Treba uzeti u obzir i vremenski odmak te govoriti i o načinu na koji danas čitatelj može biti dirnut ili potresen čitajući Opis slavnoga grada Dubrovnika, a na koji su način isto to mogli proživjeti de Diversisovi suvremenici.
Umjesto zaključka
Kao što smo rekli, srednjovjekovne oporuke nastaju u izrazito emotivno nabijenom trenutku života. Mentalni sklop srednjovjekovnog čovjeka obilježava strah od smrti i prijelaz u onostrano i nepoznato. Oporuka je pokušaj osobnog smirenja i uvjeravanja samog oporučitelja kako će pronaći mjesto u Kraljevstvu nebeskom.
Vidjeli smo emocionalne reakcije i prakse Mlečana i Zadrana u spisu Opsada Zadra. Međutim, trebalo bi biti pažljiv s označavanjem anonimovih Zadrana ili pak Mlečana emocionalnom zajednicom, s obzirom na to da, kao što smo rekli, za to trebamo uzeti veći broj različitih izvora, ali i dalje možemo govoriti o nekim emocionalnim praksama i manifestaciji emocija.
Konačno, pohvale gradu već su unaprijed kao žanr same po sebi „emotivne“, a primjerice de Diversisiove superlative, kojima smo se kratko pozabavili, mogli bi podvući pod Reddyjevu kategoriju emotiva. Pohvale gradu također nam mogu ponuditi sliku o emocionalnim reakcijama i praksama građana, ali one prije svega progovaraju o emocijama samoga autora koji se, služeći se raznim načinima, trudi isto izazvati kod čitatelja.
Nadam se da sam barem djelomično uspio predstaviti pristupe i metode povijesti emocija i da su navedeni primjeri bili dovoljno ilustrativni. Mislim da povijest emocija može pronaći mjesto i u hrvatskom srednjovjekovlju. Okušajte se! Iskoristit ću priliku i pozvati Vas na studentski znanstveni skup Tijelo i emocije 20. travnja 2023. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Preporuke za čitanje
De Diversis, Filip. Opis slavnoga grada Dubrovnika. Predgovor, transkripcija i prijevod s latinskog Zdenka Janeković-Römer. Zagreb: Dom i svijet, 2004.
Ladić, Zoran. „Oporuke i osjećaji: O raznolikosti izričaja intimnih u grupnih emocija u istočnojadranskim oporukama razvijenog i kasnog srednjeg vijeka“. U Emotio, affectus, sensus…:o osjećajima u povijesti na jadranskom prostoru. Zbornik 9. istarskog povijesnog biennala, ur. Marija Mogorović Crljenko, Uljančić, Elena, 80-113. Poreč: Zavičajni muzej Poreštine – Museo del territorio parentino, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli – Filozofski fakultet, Državni arhiv u Pazinu, 2021.
Opsada Zadra (Obsidio Iadrensis). Rukopis Veljka Gortana priredili Branimir Glavičić i Vladimir Vratović u suradnji s Damirom Karbićem, Miroslavom Kurelcem i Zoran Ladićem. Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 2007.
Rosenwein. Barbara H. Emotional Communities in the Early Middle Ages. Ithaca, NY: Cornell University Press, 2006.
