Osim što je utemeljitelj hrvatske osmanistike i prvi školovani hrvatski osmanist, prof. Nenad Moačanin ujedno je i veliki ljubitelj ‘jazza’, bivši (amaterski) ‘power-lifter’ te osoba s mnoštvom zanimljivih životnih i obiteljskih priča!
Cijeli intervju s prof. Nenadom Moačaninom možete pročitati u 15. broju časopisa Pro tempore. U ovom tekstu prenosimo tek izvadak iz razgovora koji je s profesorom vođen 13. srpnja 2020. godine.
Prije svega, profesore, kako Vam je u mirovini? Koji su Vam daljnji akademski i životni planovi?
Pa teško je reći – svakako mi ne nedostaje nastava. Nešto razgovaram oko održavanja predavanja za „treću dob“ u Otvorenom sveučilištu – pitali su me pa ćemo vidjeti. Snalazim se, sve stoji i čekam da vidim što će biti s Akademijom, pa kad krenu neki projekti njihovog Zavoda da se priključim. Pripremam knjigu jednu već deset godina, uskoro će biti gotova. Bavi se turskim poreznim sustavom i popisima kao jedinom sredstvu, tj. izvoru, za demografske procjene – na tome trenutno najviše radim.
Smatrate li da povjesničari i javnost danas gledaju više blagonaklono na Osmansko Carstvo i procese koji su povezani s njim, u stvaranju granica moderne hrvatske države, i mislite li da je umanjen antagonizam koji postoji u hrvatskoj percepciji islama, Osmanskog Carstva i islamske kulture, koju Republika Hrvatska i danas baštini?
Mislim da je veliki uspjeh turkologije, koja je krenula prije 25 godina, što je postignuto da je mnogo toga ušlo u literaturu i da se u udžbenicima počela uzimati objektivna distanca od etiketiranja Osmanskog Carstva, pod frazama kao „jaram“, i da se počelo činjenično pristupati. Prije toga, ja sam zapravo bio usamljen – imao sam neke radove od 1980-ih, ali s uvođenjem turkologije počeli su studenti upisivati kombinaciju povijest i turkologija, što je veliki uspjeh. Prije toga, bila je dominantna „romantična koncepcija“, čiji je glavni predstavnik bio pokojni Ive Mažuran – on jest zaslužan za objavljivanje mnogih izvora na latinskom i njemačkom, koji se dotiču osmanističkih tema. Ja sam s njim bio polemizirao u novinama „Vijenac“, oko njegove knjige „Hrvati i Osmansko Carstvo“. Tadašnji urednik „Vijenca“, pitao me želim li napisati recenziju knjige, ja sam rekao da želim – iako zapravo nisam htio, ali u čemu je bila stvar – knjiga mi je trebala, ali je bila jako skupa, pa sam ovako dobio recenzentski primjerak. Knjiga je jako korisna, ako ništa drugo, onda jer je na tradicionalni i arhivistički način u njoj poredano, po danima i satima, kad je koji general zapovjedio pokret i sl. Ta knjiga nije proboj u znanosti, ali je veoma korisna jer sintetizira sve te podatke.
Što se tiče antagonizma, mislim da je on bitno umanjen. Ostaje još samo pokoji zadrti Metuzalem, koji može na takav „tradicionalni“ način pričati o Osmanskom Carstvu – da ne spominjem imena, ali na raznim skupovima ima takvih koji izjednačavaju 200 godina od Krbavske bitke do Karlovačkog mira, s Domovinskim ratom – to jednostavno ne ide. Tako da smo tu puno napredovali. Štoviše, čuo sam da je prof. Čaušević prije nekoliko godina bio u Beogradu, na njihovom skupu povodom 90 godina studija turkologije, i tamo su mu rekli da smo mi u 25 godina napravili više nego oni u 90. S druge strane, sarajevska je osmanistika kadrovski vrlo jaka, ali nažalost, gotovo svi su filolozi, a oni se teško adaptiraju i prebace na povijest. Puno im teže ide čitanje između redaka jer su više fokusirani na ono što piše u rečenici. Tako da, eto, ima nas u Hrvatskoj jedno 12-13 aktivnih, što je i više nego dosta.
Koja je razlika između proučavanja i pisanja historiografije u bivšoj državi i danas?
Razlike su manje nego što se obično misli jer je na Filozofskom fakultetu i na Odsjeku za povijest uvijek bila atmosfera traženja novoga. Naravno da je najveći doprinos metodološki dala prof. Mirjana Gross, ali i većina je drugih bila tako orijentirana. Doduše, trebalo se ponekad paziti i „žonglirati“ – tako se sjećam, primjerice, predavanja prof. Nade Klaić, gdje ona ne bi mogla reći da se neke njene tvrdnje ne slažu s marksizmom, nego je onda napadala, kako je ona to zvala, „lažni marksizam“. Tako da, nastavilo se pratiti tendencije koje se događaju u svijetu, i razlika doista nije ogromna između danas i tada – u smislu otvorenosti kreativnim idejama itd.
Prof. Šidak bio je škola 19. stoljeća, ali je u tome bio savršeno izučen. Za 20. stoljeće, prve osjetljive teme otvorio je već prof. Ljubo Boban – koje su bile „škakljive“ – pa je i on morao malo „žonglirati“, ali ne puno. Mislim da se radi o višedesetljetnom procesu sazrijevanja i razvoja, a ne nekakvom sudaru zadrtih ideoloških tabora.
Ako gledamo tematski fokus, velika prekretnica bila je 1970-ih godina, s pojavom knjige prof. Mirjane Gross. Naravno, tu je i postmodernizam – ja sam, naravno, generacija koja jesam, ali neovisno o tome, mislim da se ponekad ide i predaleko u tom smjeru. U osmanistici je situacija takva da vi jednostavno ne možete dobiti izvore za pojedine teme. Lako je, primjerice, Francuzima, kada pronađu dnevnik nekog obrtnika iz 14. stoljeća i onda je to odličan, bogat i fantastičan izvor – pravo čudo. U Osmanskom Carstvu toga nema, jednostavno ne postoje takvi izvori – kada se piše o ženama, manje-više sve se fokusira na dvor i nekoliko najvećih gradova – o malim se mjestima ne može ništa napisati.
Tako da, eto, ne bih rekao da se nešto pogoršalo zadnjih 20-30 godina. Riječ je jedino o pojavi nekih pokušaja, poput revizionizma u slučaju 20. stoljeća, što nije moje područje istraživanja, ali to neće tako lako uspjeti i neće poremetiti inače dobre trendove razvoja historiografije.
Što Vas je potaklo da se počnete baviti osmanistikom i koliku je ulogu Vaš otac imao u tome?
U Hrvatskoj nije bilo osmanista, takoreći, do mojih radova 1980-ih godina. Imali ste velike skokove u rasponu od 50-60 godina, kada bi se pojavila jedna osoba koja je obećavala. Vrlo je zaslužan i arheolog Ćiro Truhelka, koji je imao odličnih radova. Radio je u Sarajevu, ali je problem bio što nije znao turski, pa je ovisio o drugima koji su mu prevodili. Onda se, negdje 1920-ih godina, pojavio ruski carski imigrant Aleksije Olesnicki, koji je radio u ambasadi, u Istanbulu. Imao je povjesničarskog talenta i naučio je mnoge jezike, uključujući turski, pa je 1930-ih godina na zagrebačkom sveučilištu predavao orijentalne jezike, kao privatni docent –kako se to tada zvalo. Imao je samo tri studenta – moga oca (Fedor Moačanin), Seida Traljića, koji je poslije djelovao u Zadru, i Muhameda Hadžijahića, koji je djelovao u bosanskoj akademiji. Hadžijahić se jedini nastavio baviti turskim izvorima, Traljić nije bio siguran koliko je uspio savladati jezik, pa se bavio primarno mletačkim izvorima, a moj je otac krenuo više u muzeološke vode i, koliko je uspijevao, bavio se Vojnom krajinom. Međutim, ostali su mu svi ti udžbenici i rječnici, pa ih je s vremena na vrijeme čitao i listao iz hobija, pa je to i mene privuklo i zainteresiralo. Tako sam, još u osnovnoj školi, počeo učiti arapska i turska slova. Kada sam diplomirao povijest u Zagrebu 1973. godine, onda me otac uspio nagovoriti – jer se meni nije dalo – da odem u Sarajevo studirati orijentalistiku. To se pokazalo kao uspjeh jer inače bih vjerojatno radio kao profesor u nekoj srednjoj školi. Jedini je minus to što zbog godina – budući da sam nakon diplomiranja u Zagrebu krenuo nanovo na studij u Sarajevu od prve godine – nisam mogao dobiti razne nagrade, stipendije i poticaje jer sam uvijek bio godinu-dvije prestar. No, nije mi pretjerano žao za to, jer je iskustvo bilo iznimno vrijedno.
Budući da nam je rečeno da ste pasionirani ljubitelj „jazza“ i filma, koliko je po Vama umjetnost i kultura važna za osobni razvoj čovjeka? Koji Vam je najdraži film i glazbenik?
Prije svega, budući da spominjemo „jazz“, film i utege, trebam dodati kako sâm svjetonazorski slijedim jungovsku psihologiju. Nego, što se glazbe tiče – imam oko 250 ploča i CD-a doma – radije to stavim i pustim tako glazbu, nego preko računala. „Jazz“ nosi jedan sasvim drugi svijet, s njim se možete osamiti. Mene je iznenadilo kada su, početkom moga gimnazijskoga školovanja, iznenada počele dolaziti, iz Njemačke, ploče Beatlesa i sl. bendova. Sada na to gledam s nostalgijom, ali tada nisam volio takvu glazbu. S „jazzom“ se možete zatvoriti, zamračiti i osamiti, ako ste malo introvertiraniji – pogotovo s „jazzom“ poslije Drugoga svjetskog rata, ali i s onim ranijim, kao Benny Goodman, „swing big bandovi“ itd, na što se plesalo – ali i njih se može slušati samostalno.
Filmove volim, gledao sam razne, ali posebno volim tzv. „art“-filmove. Imam i jednog bratića u drugom koljenu, koji je puno poznatiji kada su filmovi u pitanju – to je Rajko Grlić. Kad već spominjemo obitelj, a vezano uz film, zanimljivo je da je cijeli muški dio obitelji, po ocu Moačanini, završio u Kaliforniji. Otac je imao slabih kontakata s njima, međutim, prije jedno 10-15 godina, pronašli su me na internetu, kontaktirali i pozvali da dođem u Ameriku. Tako sam završio u Hollywoodu, gdje sam na aleji otiska dlanova i stopala ustanovio „važnu povijesnu spoznaju“, da je, primjerice, John Wayne – koji je bio glavu i pol viši od mene – imao stopala jednako velika kao i moja, što znači da je imao neproporcionalno mala stopala. Arnold Schwarzenegger, koji nije mnogo viši od mene, ima mnogo veća stopala od mene. Prekrio sam potpuno otisak Humphrey Bogarta, koji je, doduše, bio nešto niže građe. Svakako zanimljivo iskustvo – s prozora stana vidio sam i ono poznato brdo sa slovima i natpisom „HOLLYWOOD“. Bio sam i u sobi Hollywood Roosevelt hotela, u kojoj je odsjela Marilyn Monroe, ali nje tada nažalost više nije bilo.
Osim toga, bio sam i ljubitelj stripa – kao student, napisao sam jedan članak o povijesti stripa za kulturno-umjetnički časopis „15 dana“. Poslije sam tek saznao da je to bilo među obveznom literaturom na studiju povijesti umjetnosti. Čitao sam razne stripove, što god sam mogao, ali sam prestao negdje oko studentske dobi – danas još jedino pogledam stripovske karikature u novinama. Prije nego sam uopće krenuo u školu, već sam bio naučio i ćirilicu preko „Politikinog Zabavnika“. Karikatura i strip djelomično su mi bliski i jer sam u mlađim danima puno crtao – bojanje mi nije išlo, ali za crtanje sam imao dara.
Mislim da je širok spektar aktivnosti potreban i dobar za svakoga. Danas se sve više ide u „fragmentaciju“ – više se ne može ni majstora pozvati jer će reći da je on specijaliziran samo za jednu vrstu popravka, a za druge stvari da je potrebno nazvati drugoga.
S obzirom na to da među studentima kruži puno zanimljivih priča o Vama (npr. da ste se bavili „bodybuildingom“) ima li još nekih zanimljivosti iz Vaše mladosti – ili kasnijih razdoblja – koje razbijaju mit o „uštogljenosti povjesničara“?
Mali ispravak samo – bavio sam se tzv. „powerliftingom“, ne „bodybuildingom“, iako ima sličnosti. Bio sam član kluba „Metalac“, koji i danas postoji, i tamo sam trenirao s ocem profesora Vjerana Kursara. Kada je Vjeran studirao na fakultetu, došao mi je na usmeni ispit i nakon njega izašao, a mogao sam čuti, na hodniku, kako ga ispituju kolege: „Što pita, što pita?“ On je odgovorio: „Ne znam, pitao me samo o ocu.“
Budući da imate puno zanimljivih životnih, osobnih i obiteljskih, priča, a ujedno ste i povjesničar, želite li možda za kraj podijeliti još neku s nama i čitateljima?
Imao sam nekoliko susreta sa zanimljivim povijesnim ličnostima. Tako sam, primjerice, vidio američkog predsjednika Nixona, kako ulazi u Banske dvore – on je zadnji kojega sam vidio. Prvi kojega sam vidio – a mislim, koga bih drugoga vidio – Tita sam vidio, i navodno me i pogladio po glavi. Onda me moja majka, koja je prošla tzv. Križni put, podbadala da vičem: „Živio drug Tito!“ Dolje, na Tuškancu, na jednome mjestu, u dvorištu jedne kuće, bila je potrgana žica. Kao dijete, provukao sam se kroz tu rupu i krenuo brati jagode, kada se odjedanput pojavila nekakva „okrugla staračka kugla“, koja se počela kotrljati prema meni, iz kuće, a majka mi viče: „Pazi, to je Krleža!“ Međutim, on je odgovorio: „Neka mali samo bere!“ Bilo je tu još nekih zanimljivih susreta – ispod kuće, vidio sam i grčkoga kralja Pavla, oca posljednjega grčkoga kralja, Konstantina II. Blizu zvjezdarnice, gdje je bila i moja osnovna škola, vidio sam s leđa Nikitu Hruščova. Osim toga, još se čini zanimljivim spomenuti da sam 1968. godine, kao maturant, bio u Parizu, i kako je 14. srpnja francuski praznik, koji komemorira pad Bastille, vidio sam Charlesa de Gaullea. Dobio sam čak i pozivnicu za događaj, koju je, doduše, dobilo jako puno ljudi, a na kojoj je pisalo: „General de Gaulle poziva gospodina Moačanina…“ – ali, nažalost, zagubio sam je negdje.
Imam cijeli niz obiteljskih priča. Recimo, svi preci s moje muške linije bili su trgovci – do mog pradjeda, koji je bio liječnik, djed pravnik, a otac i ja povjesničari. Jedan moj šukundjed, također trgovac, želio je proširiti poslovanje i otišao je u Petrograd, u Carsku Rusiju, negdje oko vremena Krimskog rata i cara Nikole I. Dobro se probio, i dobro je zarađivao, i dobio je pozivnicu za dvorsku priredbu na carskom dvoru. Odmah je naručio kod krojača najskuplje i najbolje odijelo. Kada je došlo vrijeme za priredbu, obukao ga je; vani je već bio mrak, kočija je čekala ispred, ali je, prije nego što krene, otišao na toalet koji se nalazio vani u dvorištu. Međutim, daske su bile trule i kako je sjeo, tako je propao, i nikada nije vidio cara.
Preporuke za čitanje:
