Područja

Oba termina, „mali čovjek“ i „elita, znače jako malo, a u isto vrijeme i jako puno kada su populisti u pitanju. Ovaj tekst ne pretendira na ispravljanje „krivih Drina“, niti će izazvati revoluciju u javnom diskursu. (Ne)skromni cilj ovog teksta jest pridonijeti pažljivijoj uporabi termina populizam, kao i njegovom lakšem prepoznavanju.

"Metodii doctrina" bila je proglašena nekanonskom, čak su neki govorili da je riječ o herezi. To potvrđuje upravo pismo Ivana X. splitskom metropolitu i njegovim biskupima u Dalmaciji, gdje se papa žali da je "Metodii doctrina" uzela previše maha, da je ona protivna učenju Evanđelja, protiv svih kanona i protiv samih apostolskih pravila.

U izlaganju o povijesti djetinjstva u srednjem vijeku i povijesti emocija, objavljenom u Historijskom zborniku,  Zrinka Nikolić Jakus osvrnula se na česti citat iz romana Leslie Poles Hartleya „Povijest je strana zemlja: tamo čine stvari drukčije“. Nikolić Jakus je upozorila na negativnu praksu drastičnog distanciranja od Drugog iz prošlosti koje upućuje na opasnost od drastičnog distanciranja od Drugog u sadašnjosti.

Uz Petra Zrinskog, Frana Krstu Frankopana i Nikolu Šubića, jedan od ranonovovjekovnih nacionalnih heroja je i Toma II. Erdődy, znameniti junak čiji je mit preživio brojne povijesne kontekste i (re)vitalizirao se u više pisanih, slikanih i klesanih medija. Naposljetku, Erdődyjev mit postao je jednim od ključnih nacionalnih ideologema devetnaestostoljetnog nacionalnog romantizma.

Na varaždinskome groblju, tome neobičnom, ali svjetski čuvenome spomeniku baroknoga grada, svega dvije šljunčane uličice desno od odarnice, na nadgrobnoj ploči grobnice od očiju prolaznika djelomično sakrivena visokim i izduženim ošišanim zimzelenim tujama, na malom i niskom kamenom postolju – odmara djevojka, u kontemplativnoj mirnoći, spokoju. Takvom ju je oblikovao hrvatski kipar Antun Augustinčić, i na ovalnom postolju uz svoje prezime dodao joj i godinu postanka, 1938. Njezin brončani odljev prolaznike podsjeća na pokojnika Bogdana Svobodu i, s minućem vremena, kao nadgrobni spomenik, na ostale članove te znamenite varaždinske obitelji. 

Rat je bio oboje, fiziološka i mentalna trauma za sudionike. Međutim, postajala je razlika u društvenoj percepciji prema žrtvama. S jedne strane, fizički osakaćeni vojnici uživali su određen društveni prestiž jer je njihova žrtva bila svima vidljiva i očita, a time i njihov doprinos ratnom cilju. S druge strane, psihološki rastrojeni vojnici nisu se uklapali u takav herojski narativ, a u većini slučajeva bili su i društveno stigmatizirani.

Iako je bludni obrt bio toleriran, bludilišta nisu smjela biti smještena u blizini crkava, škola i javnih i znanstvenih ustanova. Nastojalo ih se smjestiti u zabitne predjele grada uz strogu kontrolu radi sigurnosti posjetitelja. Vodilo se i računa o remećenju javnog reda i mira te su stoga svi ulični prozori na kućama bludilišta morali biti prekriveni zavjesama, a bludnice se nipošto nisu smjele naslanjati na prozore. Dapače, kod provjetravanja sobe morale su čak boraviti u stražnjim prostorijama.