„Ne mogu živjeti bez ljudskog društva, vole svoga gospodara i znaju svoje ime”, dio je jednog citata napisanog u bestijariju, ilustriranoj zbirci spjevova i tekstova o životinjama, koji govori o kralju Garamantesu, kojeg je spasilo njegovih 200 pasa nakon što je bio zarobljen od neprijateljskog kralja. Iz ovog primjera, ali i brojnih drugih povijesnih izvora koji govore o psima tijekom povijesti, poznato je kako su ove životinje vjerno služile čovjeku, bilo da se radilo o čuvanju domaćih životinja, lovu ili pratnji u bitke. Ipak, je li u srednjem vijeku bilo pasa koji su bili isključivo kao kućni ljubimci?
Istraženost teme
Psi kao kućni ljubimci u srednjem vijeku svakako je tema koja pripada povijesti svakodnevice. Postoje radovi različitih autora, ponajprije povjesničara i povjesničara umjetnosti, koji se izravno i neizravno dotiču srednjovjekovnih pasa, njihovog korištenja za lov, očuvanje ili u bitkama te nekolicina radova koji opisuju pse kao kućne ljubimce u ovom razdoblju.
Ipak, jedna se autorica ističe pri definiranju pasa kao srednjovjekovnih kućnih ljubimaca. Naime, Kathleen Walker-Meikle u svojoj je knjizi Medieval Pets iz 2012. godine iznijela nove stavove ne samo o psima kao srednjovjekovnim kućnim ljubimcima, već i o drugim životinjama u istoj ulozi. Svojim kasnijim radovima usredotočenim na pse u srednjem vijeku, potaknula je niz autora na daljnja istraživanja.
Pas kao kućni ljubimac
Kathleen Walker-Meikle definirala je kućnog ljubimca kao životinju koju čovjek ima zbog društva te je naglasila kako su u srednjem vijeku kućni ljubimci često bili kategorizirani kao simbol luksuza i želje svojih vlasnika da naglase svoj društveni status i materijalnu imovinu. Ipak, treba reći kako psi vjerojatno nisu bili rezervirani isključivo za više slojeve društva, nego su ih zasigurno mogli imati i niži slojevi.
Najčešći vlasnici pasa kao kućnih ljubimaca bili su žene te kler, uključujući i svjetovni kler, dok se smatra da su muškarci najčešće držali ove životinje za lov, čuvanje i slično. Pojedini srednjovjekovni irski izvori, povezuju pse kao kućne ljubimce s ženama visokog društva, a Crith Gablach, prema Walker-Meikle, naveo je kako svaki muškarac višeg društvenog sloja treba imati psa za lov, dok je njegova žena trebala imati psa za kućnog ljubimca.
Ipak, Walker-Meikle navodi i primjere kada su muškarci iz visokog društva imali pse kao kućne ljubimce. Jedan od najpoznatiji je zasigurno talijanski pjesnik Francesco Petrarca. Naime, postoje pisma iz kojih se može pročitati da je Petrarca imao više pasa, ali i na koji se način brinuo o njima.
Ponekad su vlasnici pasa nailazili na kritike zbog svog odnosa sa psima, pa je tako Walker-Meikle navela da je držanje pasa kao kućnih ljubimaca smatrano ekstravagancijom i skretanjem pažnje sa svakodnevnih obaveza.
Osjećaji prema psima i obratno
Opisujući osjećaje prema psima, Walker-Meikle navodi primjer svete Hildegarde iz Bingena koja je tvrdila da psi imaju posebnu sklonost, odanost i ljubav prema svojim vlasnicima. Također, primjer odanosti pasa vidljiv je i u Le Ménagier de Paris s kraja 14. stoljeća, gdje je pas Aubryja de Montdidiera pokazivao posebnu odbojnost prema nekom Macaireu. Zbog navedene odbojnosti francuski je kralj Karlo V. zakazao dvoboj između Macairea i psa, pas je pobijedio, a Macaire priznao zločin i obješen.
Da su osjećaji bili obostrani, pokazuje i djelo Johna Caiusa De canibus Britannicis, koje prenosi Walker-Meikle, iz 16. stoljeća, u kojem autor kaže „…što su štenci manji, to je veći užitak…“. Petrarca je zapisao o svojim psima: „životinja (pas) uvijek je sretna kada me vidi i slijedi me u mojim šetnjama“ te je naglasio kako je pas prijateljski raspoložen prema njegovim prijateljima i poznanicima, dok zna biti agresivan prema strancima i u tim ga trenutcima štiti.
Odnos prema psima
Kućni ljubimci bili su odvojeni od domaćih životinja, a smatra se kako su često bili dijelom vrlo osobnog prostora svoga vlasnika, što se može tumačiti kao odraz bliskosti. Primjer za to je i svakako termin „lapdog“, odnosno „lapdogs“, kojeg je moguće prevesti kao „pas za krilo“, ali u prenesenom značenju bolji bi prijevodi bili „pas za društvo“, „pas za razonodu“ i slično. Naime, ta je praksa postojala još u antici i nastavila se u srednjem vijeku, napose razvijenom i kasnom, a termin je označavao pse, najčešće manjeg rasta, koji su služili za maženje te su bili dio doma obitelji iz visokog sloja društva. Nije točno određena vrsta psa bila „pas za društvo“, no Caius, prema Walker-Meikle, navodi kako se možda radilo o vrsti španijela. Ipak, nisu se svi slagali s ovom praksom i smatrali ju prihvatljivom, pa tako jedan izvor iz 16. stoljeća tvrdi kako „psi za društvo“ odvlače plemkinje od časnijih službi.
Također, Johnston tvrdi da su česti zapisi koji svjedoče o tome da se općenito u srednjem vijeku smatralo nepristojnim i moralno lošim da za vrijeme obroka vlasnika psa i psi ili kućni ljubimci budu s njima te se smatralo lošim ponašanjem ako je vlasnik mazio psa za vrijeme obroka. Ipak, pronađeni su i primjeri kada su psi ne samo bili uklopljeni u vrijeme obroka, već su dijelili i postelju sa svojim vlasnikom. Jedan od primjera jesu i prikazi iz rukopisa, odnosno Časoslova vojvode od Berryja, gdje je pas prikazan kako leži uz raskošnu, novogodišnju gozbu.
Nadalje, pronađeni su i zapisi o tome kako su pojedini ljudi dovodili pse u crkve i na bogoslužja, što se svakako nije svidjelo crkvenim vlastima, pa jedan izvor iz 15. stoljeća svjedoči o tome kako psi i štenci laju za vrijeme bogoslužja, a nisu im strana niti kidanja stranica iz crkvenih knjiga.
Zaključak
Psi su u svojim različitim ulogama bili svakako neizostavnim dijelom srednjovjekovnog društva. Jedna od njihovih uloga bila je uloga kućnih ljubimaca. Kroz različite izvore moguće je pratiti odnos ljudi u svim slojevima, napose u višim, prema psima kao kućnim ljubimcima. Budući da je ova tema još uvijek u povojima, svakako će biti zanimljivo pratiti razvoj istraživanja pasa kao kućnih ljubimaca u srednjem vijeku. Ovim istraživanjima otvara se sasvim novi potencijal promatranja odnosa čovjeka s drugim bićima u srednjem vijeku, zatim povijesti emocija te definiranja čovjekovih emocija u srednjem vijeku prema čovjeku spram čovjekovih emocija prema kućnim ljubimcima i slično. Vjerojatno bi se u ovim istraživanjima mogla uklopiti i kreativna industrija, posebice pri širenju povijesnih znanja među najmlađom populacijom.
Preporuke za čitanje:
Johnston, Beatrice. The World of Medieval Dogdom. History Today, 2019.
Walker-Meikle, Kathleen. Medieval Dogs. London: British Library Publishing, 2013.
Walker-Meikle, Kathleen. Medieval Pets. Woodbridge: The Boydell Press, 2012.
