Homo sapiens danas je na vrhu hranidbenog lanca. Ukrotivši tehnologiju počeo je dominirati nad vlastitim okolišem te izravno utjecati na ekosustav u kojem obitava. S obzirom na dalekosežne posljedice navedenog procesa, geolozi se slažu kako bismo geološku eru u kojoj i sami živimo trebali nazvati antropocen. Međutim, jesmo li pri preispitivanju onoga što je ljudska vrsta učinila planetu zaboravili na posve oprečno pitanje, a to je što je planet na kojem živimo učinio nama? Kako su Zemljine klimatološke i geološke karakteristike oblikovale razvoj ljudskih društava tisućama godina prije nego li je Sapiens počeo narušavati ravnotežu u ekosustavu?
Odgovore na ta pitanja donosi Lewis Dartnell, trenutno profesor znanstvene komunikacije (eng. Science Communication) na Sveučilištu u Westminsteru te autor knjige „Origins: How the Earth Made Us“.
Velika povijest
Iako po školovanju biolog, Dartnellov stil pisanja i ambicija pripada žanru „velike povijesti“ (eng. big history), čiji je najpoznatiji predstavnik Yuval Noah Harari sa svojom trilogijom o prošlosti, budućnosti i sadašnjosti Homo sapiensa. Slično kao i Harari, Dartnell izbjegava opise najznačajnijih povijesnih individua ili događaja te se fokusira na dugoročne procese te istražuje kako su klimatološke i geološke aktivnosti na Zemlji utjecale na razvoj hominida kroz povijest. Na velikoj skali vremena i prostora, u kojem su mjerne jedinice geološke epohe i kontinenti, uloga pojedinaca (ma koliko značajnih) je marginalna, tvrdi autor.
Izolacija dvije grupe imala je nesagledive posljedice, što je postalo sasvim jasno u trenutku Kolumbova „otkrića“ Amerike, kada se cjelokupni genetski materijal Homo sapiensa ponovno ujedinio nakon gotovo 10 000 godina.
Između ostalog, narativ u knjizi se fokusira na proces koji je započeo prije otprilike 65 000 godina, kada su hominidi napustili vlastitu kolijevku u istočnoj Africi te migrirali ka euroazijskom prostoru. S obzirom da je tada vladalo ledeno doba, bilo je moguće preći iz Azije na Aljasku, putem današnjeg Beringovog prolaza. Daljnjim klimatološkim promjenama, porastom temperature te posljedično podizanjem razine mora, taj je prolaz nestao, označivši početak velikog eksperimenta. Eksperiment je uključivao dvije grupe Homo sapiensa sa identičnim genetskim materijalom, koje su bile odvojene (tada) nepremostivim oceanima. Ljudi na prostoru Euroazije nisu znali ništa o, niti su imali komunikaciju s pripadnicima njihove vrste na tlu Amerike. Međusobna izolacija dvije grupe imala je nesagledive posljedice, što je postalo sasvim jasno u trenutku Kolumbova „otkrića“ Amerike, kada se cjelokupni genetski materijal Homo sapiensa ponovno ujedinio nakon gotovo 10 000 godina. S obzirom da je velika većina domorodačkog stanovništva u Americi umrlo od posljedica bolesti na koje nisu razvili imunitet, sasvim je razumno naglasiti važnost biološke evolucije dviju odijeljenih grupa Homo sapiensa.
Logika prostora
Zemljine geološke i klimatske aktivnosti utjecale su i na rasprostranjenost biljnih vrsta, što je posljedično utjecalo i na razvoj hominida. Kao primjer Dartnell navodi oprečnu logiku prostora Euroazije, koja se dijeli po liniji zapad-istok, te prostora Amerike koji slijedi podjelu na sjever-jug. S obzirom da su biljne vrste mnogo otpornije na promjenu geografske širine, nego na promjenu geografske dužine, ta je karakteristika olakšala razvoj većih društveno-političkih zajednica na prostoru Euroazije, dok su se civilizacije na prostoru Amerike razvijale pod pritiskom oskudnih resursa.
Knjiga donosi čitav niz sličnih primjera koji opisuju kako su Zemljine aktivnosti utjecale na razvoj obrazaca ponašanja Homo sapiensa. U tom smislu, ona predstavlja značajan doprinos podizanju razine skromnosti kod pripadnika ljudske vrste. Iako danas suvereno manipulira ekosustavom u vlastitu korist, Homo sapiens se razvijao kao proizvod pritisaka vlastite okoline, što znači da je vlastitu sudbinu krojio kroz dijalog s planetom koji nastanjuje.
