Aktualna pošalica, koja se sve češće pojavljuje u javnom prostoru kroz razne ‘memove’, ali i izjave javnih ili javnosti interesantnih osoba, je ona o zanemarivanju vječne hrvatske ‘utakmice’ između pristaša ustaša i pristaša partizana nauštrb pandemije korona-virusa. Pritom se ‘zamiranje’, odnosno nešto rjeđe javno prepucavanje, uglavnom bez valjanih argumenata i dovoljne historiografsko-činjenične potkovanosti aktera, uzima kao dokaz posvemašnje okupiranosti cjelokupne javnosti koronom.
Suočavaju li se Hrvati sa svojom prošlošću različito od ostalih?
Ukoliko je to zaista istina, mogli bismo reći da je svakako riječ o jednoj od pozitivnih ‘nuspojava’ globalno negativnog i štetnog širenja zarazne bolesti. Međutim, takva trenutačna situacija ne mijenja činjenicu da u Hrvatskoj nikada dokraja nije ‘odrađeno’ suočavanje s prošlošću, o čemu najbolje svjedoče ranije spominjane, znanstveno nepotkovane, javne rasprave, koje uglavnom aludiraju na tzv. niske strasti i evociranje emocionalnih rana kod žrtava i njihovih potomaka s jedne ili druge strane.
Međutim, koliko god mi u Hrvatskoj voljeli razno razne fenomene, i to uglavnom negativne, ocrtavati rečenicom: “Toga ima samo kod nas!“, u ovom slučaju ni izbliza nismo u pravu. O tome se možemo izvrsno informirati u knjizi Zla prošlost – Suočavanje s prošlošću koja opterećuje. Riječ je o originalno poljskom izdanju Instituta za političke studije iz Varšave, koje je prevela i priredila za hrvatsko izdanje Magdalena Najbar-Agičić, izvanredna profesorica Sveučilišta Sjever u Koprivnici. Knjiga je iz tiska izašla 2018. godine, međutim od ove godine dostupna je za besplatno preuzimanje u PDF obliku na poveznici: https://srednja-europa.hr/wp-content/uploads/2019/06/Najbar-Agicic_Zla_proslost.pdf .Knjiga je rezultat istraživanja skupine poljskih i francuskih povjesničara o obračunavanju sa ‘zlom prošlošću’ u različitim zemljama u vremenu od Drugog svjetskog rata do danas.
Kako je medicina u nekoliko godina postala manje egzaktna
Najbar-Agičić u svom uvodnom članku polemizira o zanatu povjesničara, tko ima pravo podičiti se tim epitetom i koliko pojedine kategorije ljudi sa završenim fakultetom povijesti (učitelji, nastavnici, sveučilišni profesori, znanstvenici na institutima) sudjeluju/trebaju sudjelovati u kreiranju politike povijesti, tj. jednostavnijim rječnikom rečeno, javnog mišljenja. No možda zanimljivije od toga je usporedba kojom autorica pokušava dočarati nezahvalnu poziciju povjesničara kao stručnjaka koji se bave nedovoljno egzaktnom znanošću, navodeći primjer liječnika. Njena usporedba možda je imala savršenog smisla u vrijeme kada je napisana (2017. godine), međutim u današnjim okolnostima nikako ne odgovara stvarnosti. „No, liječnicima je nešto lakše, uglavnom u političkom mainstreamu nema onih koji bi zagovarali da se ljude liječi nekako drugačije, medicina je mnogo internacionalnija, a političke se rasprave uglavnom svode na pitanja financiranja zdravstva i organizacije zdravstvene zaštite.“ Je li ovo još jedna prilika za citiranje slavnog Cicerona: „O tempora, o mores!“?
Učimo o svemu da ne kopiramo nikog
Smatram ovu knjigu iznimno vrijednim doprinosom u nametanju teme neselektivne pažnje koja se u historiografiji posvećuje pojedinim povijesnim razdobljima ovisno o vladajućem političkom diskursu. S tom problematikom se trenutno osobno suočavam, budući da se za potrebe nastave bavim istraživanjem lokalne povijesti vezane uz prostor osnovne škole Klinča Sela u kojoj predajem. U dugačkom povijesnom trajanju od prapovijesti do 19. stoljeća nema bitnijih nedoumica i sve je jasno, međutim kada na red dođe suvremeno razdoblje problemima nema kraja. Budući da je riječ o prostoru koji je u vrijeme Drugog svjetskog rata bio u centru zbivanja u kontekstu Hrvatske, dolazimo do paradoksa u kojem s jedne strane postoji obilje znanstveno nedovoljno objektivne literature nastale u razdoblju komunističke Jugoslavije, a s druge strane rupa u istraživanjima te tematike od osamostaljenja Hrvatske do danas, dodatno popraćena nepovjerenjem živih svjedoka koji i dalje smatraju da nije uputno pričati o toj tematici. U potonjoj činjenici vidim najveći problem i najveću potrebu za suočavanjem s prošlošću. Potrebno je postići javnu svijest koja nema potrebu prošlost dijeliti na zlu i dobru, te je se u skladu s dodijeljenim pridjevom prisjećati ili je gurati u zapećak. Osobito ako uzmemo u obzir ono što sustavno i zakonski obavezno (kurikulum nastavnog predmeta povijest) prenosimo našim učenicima: „Jedan od glavnih razloga zbog kojih učimo povijest je da ne ponavljamo greške iz prošlosti.“.
Preporuka za čitanje
Najbar-Agičić, Magdalena. Zla prošlost – suočavanje s prošlošću koja opterećuje. Srednja Europa d.o.o., Zelina, 2018.
