Ekohistorija Prvog svjetskog rata

Rat je oduvijek bio dio ljudske povijesti, a njegove posljedice razvojem industrijaliziranog svijeta i nuklearnog oružja postaju eksponencijalno destruktivnije tijekom 20. stoljeća. Budući da je čovjek dio prirode u kojoj živi, sve njegove djelatnosti i akcije, stoga i rat, imaju određen utjecaj na prirodu i okoliš. Takav međuodnos ljudi i prirode, a tako i rata i prirode, tijekom povijesti proučava znanstvena disciplina koju nazivamo ekohistorija. Možda prvi rat u kojem je međuodnos prirode i čovjeka bio najviše izražen i definitivno prvi u kojem je čovjek počeo selektivno uništavati prirodu u velikim razmjerima prilikom oružanog sukoba bio je upravo Prvi svjetski rat, koji je zbog razvoja industrije i tehnologije tijekom 19. stoljeća postao prvi industrijsko-tehnološki rat s dotad neviđenim posljedicama za prirodu i okoliš.

Utjecaj čovjeka na prirodu tijekom ratnog sukoba

Čovjek tijekom ratnog sukoba može na tri načina utjecati na prirodu: 1. direktna destrukcija prirode i okoliša naoružanjem, 2. direktna konzumacija prirodnih resursa u ratne svrhe poput drveta, vode i hrane i 3. indirektna konzumacija prirodnih resursa za vojne industrijske komplekse. Najveći ekološki utisak predstavlja upravo direktna destrukcija naoružanjem, a u Velikom ratu je prirodu najviše uništavala artiljerija koja je često preoblikovala i cijeli krajolik do neprepoznatljivosti – tako je dolazilo i do uništenja čitavih ekosustava poput šuma. Front je stoga postao okoliš gdje su ljudi, životinje, tehnologije, šume i zemlja rekonfigurirani u neprepoznatljiv okoliš totalne destrukcije u kojem jedino postaje vidljiva sveobuhvatna patnja i smrt.

Ratna destrukcija tijekom ofenzive Meuse-Argonne 1918. godine

 

Bombturbacija

Artiljerija je imala mnogo veći utjecaj na prirodu nego li su tada vojnici mogli percipirati – možda najveći ekološki problem upravo je bombtrubacija. U prirodnim znanostima, posebice geologiji, dolazi do stvaranja anglofonog termina pedoturbacija (eng. pedturbation) koji bi označavao upravo takvo miješanje zemlje do nekoliko metara ispod površine zemlje zbog raznih mehaničkih faktora. U anglofonoj literaturi dolazi i do stvaranja termina bombturbacije (eng. bombturbation) koji bi označavao miješanje zemlje uzrokovano eksplozijama nastalih kao posljedica artiljerijske vatre ili zračnih bombardiranja tijekom ratnog sukoba. Najjednostavniji dokaz bombturbacije jest jama ili krater koji nastane nakon eksplozije bilo artiljerijske municije ili avionske bombe, a miješanje zemlje u kojem se površinski sloj i sloj zemlje neposredno do površine izbace u zrak i dislociraju na drugi površinski sloj zemlje te tako utječe na cijeli ekosustav.

A – prirodni ekosustav; B – bombturbacija (Hupy, Joseph P., Randall J. Schaetzl. „Introducing Bombturbation, a Singular Type of Soil Disturbance and mixing.“ Soil Science 171/11 (2006): 823-836.)

Osim bombturbacije treba spomenuti i kemijski utjecaj eksplozije na povećanje koncentracija teških metala u zemlji. U Francuskoj i Belgiji na nekadašnjim frontovima Prvog svjetskog rata vodila su se različita istraživanja kemijskog sastava tla te se utvrdilo kako su u 21. stoljeću u zemlji i dalje povećane koncentracije bakra, olova i cinka na području fronta u usporedbi s okolnim područjem zbog samog čina eksplozije granate koja je građena od tih spojeva.

Hrvatska historiografija i ekohistorija rata

Ekohistorija rata je u hrvatskog historiografiji nedovoljno poznata ekohistorijska poddisciplina. Ekološki utjecaj Prvog svjetskog rata, poput bombturbacije, se naravno ne može promatrati i istraživati na hrvatskom povijesnom prostoru jer na njemu nije postojala ratno aktivna fronta. Međutim, ekohistorija Velikog rata se svakako može proučavati i u hrvatskoj historiografiji jer su se hrvatski vojnici borili u tom ratu i zabilježili svoja iskustva u raznim izvorima – od dnevnika, memoara i autobiografija, preko pisama i razglednica s fronta pa sve do frontaških novina, poput Sudruga. Nažalost, ekohistorija rata u hrvatskoj historiografiji ostaje u marginama istraživanja ratnih sukoba, isto kao ekohistorija u drugim povijesnim istraživanjima.

 

Preporuke za čitanje:

Brantz, Dorothee. „Environments of Death: Trench Warfare on the Western Front, 1914-1918.“ U War and the Environment: Military Destruction in the Modern Age, ur. Charles E. Closmann, 68-92. College Station, TX: Texas A&M University Press, 2009.

Hupy, Joseph P. „The Environmental Footprint of War,“ Environment and History 14/3 (2008): 405-421.

Hupy, Joseph P., Randall J. Schaetzl. „Introducing Bombturbation, a Singular Type of Soil Disturbance and mixing.“ Soil Science 171/11 (2006): 823-836.

Meirvenne, van Marc, T. Meklit, Samuel Verstraette, Maarten De Boever i Filip Tack, „Could shelling in the First World War have increased copper concentrations in the soil around Ypres?.“ European Journal of Soil Science 59 (2008): 372-379.

Stone, D. Christopher. „The environment in wartime: an overview.“ U The Environmental Consequences of War, ur. Jay E. Austin i Carl E. Bruch, 16-39. Cambridge: Cambridge University Press, 2000.