Max Weber zauzima iznimno važno mjesto među ključnim pojedincima u humanističkim i društvenim znanostima općenito, a njegov esej “Politika kao poziv” iz 1919. ubraja se među najvažnija djela političkih znanosti i sociologije. Njegov utjecaj proteže se i na druge društveno-humanističke discipline. U tom tekstu, Weber je postavio temelje današnjim sociološkim konceptima kao što su tradicionalni, karizmatski i pravni autoritet te patrimonijalni i moderni tip države, ostavljajući trajni pečat na različite aspekte tih disciplina. No, najizraženiji dojam ostavlja njegova definicija države, koja je kratka, jasna i suštinska: “Država je, isto kao i političke organizacije koje joj povijesno prethode, odnos vladavine ljudi nad ljudima koji se oslanja na sredstvo legitimne (a to znači: promatrane kao legitimne) uporabe sile. Da bi ona postojala, ljudi kojima se vlada moraju se pokoriti zahtjevu za autoritetom onih koji vladaju.”
Kada istražujemo srednji vijek, često se suočavamo s neizvjesnošću oko odabira naziva za određene tvorevine, s obzirom na opasnosti koje nose pojedini izrazi, budući da svaki za sobom vuče svoje specifične konotacije. Iako je pojam “država” rizičan, posebice u društvu koje se oslanja na weberovsku definiciju, važno je razumjeti što taj pojam točno implicira. Alternativno, upotreba neodređenog pojma “politička tvorevina” nosi rizik prevelike neodređenosti i izbjegavanja preciznosti u znanstvenom izrazu. Rasprave poput onih koje su vodile Susan Reynolds, Rees Davies i drugi povjesničari ranoga srednjeg vijeka oko primjene pojma “država” ukazuju na važnost svijesti povjesničara o kontekstu i preciznosti prilikom korištenja određenih pojmova. U konačnici, “država” ostaje koristan pojam ako smo svjesni njegove točne primjene.
Zašto nismo sretni s Weberom?
Problemi s Weberovim modelom javljaju se kada ga primjenjujemo na političke tvorevine ranoga srednjeg vijeka jer često odmah u startu možemo odbaciti veliki broj tih tvorevina kao “disfunkcionalne države” ili čak negirati da posjeduju bilo kakve karakteristike “države”. Legitimna uporaba sile, koju Weber navodi kao kriterij, teško je mogla biti isključivo u rukama jednog vladara.
Pogledajmo što sam Weber kaže o patrimonijalnom obliku vlasti, koji obuhvaća tvorevine srednjeg vijeka: Čak i tamo gdje su ovlasti službenika stereotipizirane u odnosu prema gospodaru, i gdje svi vrijede kao pravno jednaki, a postoji i aproprijacija službi, faktičko obavljanje tih službi u najširem opsegu ostaje mjerodavno za njihov međusoban položaj moći. Stoga svaka slučajna, trajnija, čak i čisto osobno uvjetovana slabost centralne vlasti, te nastanak novih, za nju štetnih običaja, daje povoda za osipanje njene moći. Na tlu ovakve strukture uprave, čisto osobna sposobnost gospodara u provođenju svoje volje apsolutno je odlučujuća za uvijek labilnu mjeru stvarnog sadržaja njegove nominalne moći. Prema Weberu, “srednji vijek” je s pravom nazivan “vijekom individualnosti”.
Dakle, prema samome Weberu, ono što se u historiografiji naziva “feudalnim društvom” nominalno šteti centralnom vladaru. Drugim riječima, samo “feudalno društvo” izuzetno je otegotna okolnost za postizanje njegovog ideala moći centralizirane države i njenih institucija. U društvima koja su raspršena preko velikih i slabo naseljenih prostora, geografski nedostupnih terena, komunikacija (ključna za centraliziranu vlast) često nije bila dovoljno tehnološki napredna i brza kako bi omogućila sveprisutnost “države”. Često se, primjerice, u historiografiji koristi pojam “feudalne anarhije” kako bi opisao apsolutnu nemoć vladara da uspostave vlast (najpoznatiji primjer je francuska monarhija u 11. stoljeću) na teritoriju kojim nominalno vladaju, čineći ih de facto vladarima samo teritorija koji su pod njihovom uskom feudalnom ingerencijom.
Segmentarna država
Teorijski model onoga što čini državu nije relevantan samo za povjesničare, već i za istraživače gotovo svih društvenih i humanističkih znanosti. Bilo je samo pitanje vremena kada će stariji model, koji potječe iz 19. stoljeća, postati zastario. Taj trenutak došao je kada je Aiden Southall 50-ih godina 20. stoljeća ponudio alternativu: smatrajući Weberov model previše “eurocentričnim” (Southall je istraživao društvo Alur u današnjoj Ugandi), stvorio je model koji je nazvao “segmentarna država”. Što zapravo znači segmentarna država, definirao je Southall u jednoj rečenici (ostavljamo u engleskom originalu radi preciznosti):
“a state in which the spheres of ritual suzerainty and political sovereignty do not coincide. The former extends widely towards a flexible, changing periphery. The latter is confined to the central, core domain.”
Naravno, ovaj model uglavnom je bio usmjeren na istočna društva, s fokusom na Aziju i Afriku – barem u svojoj originalnoj sociološko-antropološkoj varijanti. Zanimljivost modela segmentarne države primijetio je mladi povjesničar Fraiser McNair, koji je prije godinu dana napisao post na svom blogu o toj temi, pokušavajući putem modela segmentarne države objasniti pripadnost ranosrednjovjekovne Bretanje u sustavu suzerenstva Karolinškog Carstva. Slično tome, John Latham Sprinkle obradio je temu Bizantskog Carstva kao segmentarne države na konferenciji IMC Leeds, što je McNaira i potaklo – možemo dakle reći kako ovaj model dobiva određenu popularnost u historiografiji srednjeg vijeka, te ga samim time i treba početi ozbiljnije analizirati.
Što model segmentarne države čini privlačnim za proučavanje srednjovjekovnih političkih tvorevina? Posebno je zanimljiv jer objašnjava odnose između tvorevina koje bi prema Weberu bile proglašene nezavisnima, to jest politički ne- ili vrlo slabo povezanima. Primjer koji se nametnuo je McNairova analiza odnosa između Bretanje i Karolinškog Carstva u 9. stoljeću. Postoji slabija istraženost povezanosti teritorija koji nisu bili izravno dio Karolinškog Carstva, ali se smatra da su bili podložni karolinškom vrhovništvu (kao što su Bretanja, Hrvatska, područje vlasti Obodrita, Velikomoravska i sl.), te upravo odvojenost ritualne i stvarne vlasti pomaže objasniti ove odnose. Ukratko, priča bi izgledala ovako: Karolinzi nisu izravno vladali Bretanjom, pa se njihova moć tamo iskazivala u simboličnoj dimenziji – primjerice, kada je Karlo Ćelavi udao svoju kćer za Erispoëa, duxa Bretanje (ne uz volju duxa) ili kada je Alan Veliki svjesno kopirao karolinški stil vlasti (koji mu je bio nametnut od drugih karolinških dužnosnika). Stoga bi Bretanja predstavljala “vanjski prsten” u karolinškoj političkoj vlasti, za razliku od integriranih pokrajina (onih koje su bile izravno pod vlašću kralja/cara i činile “unutarnje prstene”). Detaljniju analizu, da ipak prepustimo glavne točke originalnom autoru, možemo pronaći u McNairovom članku.
Segmentarno Karolinško Carstvo i Hrvatska?
Čitajući navedenu teoriju o Bretanji, hrvatskom povjesničaru srednjeg vijeka vrlo brzo na um dolazi pitanje: “Je li to primjenjivo kod nas?” Mnogo je nepoznanica oko nastanka Hrvatske Kneževine kao političke tvorevine u ranom srednjem vijeku. Nije poznato kada je nastala, kako točno i pod kojim uvjetima te kakav je bio odnos sa suzerenima u vidu Karolinškog Carstva i Bizanta. Historiografija je već definitivno utvrdila da je Hrvatska Kneževina, barem tijekom prve polovice 9. stoljeća, bila u tributarnom odnosu prema Karolinškom Carstvu (što se još utvrđuje u Trpimirovoj darovnici). Međutim, nitko nema precizno objašnjenje što taj “tributarno-vazalni odnos” znači: kako je bila organizirana vlast, kolika je bila razina samostalnog djelovanja hrvatskog vladara, je li se plaćao tribut, je li bila potrebna vojna služba – ta i mnoga druga pitanja ostaju vrlo otvorena i danas.
Kada usporedimo vazalni status Bretanje i Hrvatske, na prvi pogled čini se da postoje sličnosti – početni događaj osvajanja, stvaranje podređenog vladara s titulom dux, pobuna protiv karolinške vlasti (koje su u Bretanji bile učestalije, ali usporedive s Ljudevitovom, čak i po periodizaciji), vrijeme prvog spomena statusa kneževine (uz dataciju Trpimirove darovnice Mirjane Matijević Sokol, u Hrvatskoj 840., dok u Bretanji od 846.) – prirodno, nameće se komparacija, uz prisutnost i drugih regija tog razdoblja koje su se nalazile u sličnom statusu, sa sličnim okolnostima. Naravno, različitosti postoje, ali također su primjetne i određene sličnosti koje barem potiču na daljnje istraživanje. U svakom slučaju, do novih izvora koji bi rasvijetlili status ranosrednjovjekovne Hrvatske teško ćemo doći. Stoga je jedina nada da će nova promišljanja i interpretacije postojećih činjenica biti potaknuti novim teorijskim modelom.
Zaključak
Različiti interpretativni modeli u historiografiji, pogotovo u razdobljima kao što je rani srednji vijek, donekle i nastaju upravo zbog manjka prvoklasnih izvora bilo kakve vrste. Često ih koristimo upravo kako bi neke događaje, ličnosti ili podatke mogli sagledati iz možda nekog novog kuta, ne bi li nam sinula kakva nova ideja. Iako je relativno kratko razdoblje trajanja Karolinškog Carstva izuzetno bogatije pisanim izvorima nego prethodna ili iduća razdoblja njemu, na periferiji carstva situacija nije takva. Periferne države, kao što su već nabrojana Hrvatska, Bretanja, Velikomoravska (ali i drugi teritoriji) pate od kroničnog nedostatka izvora karaketerističnog za većinu ne-karolinških povijesnih perioda. Dapače, postoji povijesna i historiografska svijest o „nekoj vrsti“ vazalne ovisnosti o Karolinškom Carstvu – ali nitko nije svjestan o čemu se tu točno radi. Vrlo je izvjesno da neće doći do nekog revolucionarnog otkrića pisanog izvora koji bi nam razjasnio sitaciju, a arheološka istraživanja (čak i u slučaju velikih pronalazaka) u ovakvim kategorijama istraživanja ne vrijede mnogo bez teorijske potpore. Upravo iz tog razloga korisno je sagledati nove teorijske modele poput ovoga, te samo poželjeti daljnja istraživanja i promišljanja – jedino što će pokazati njegovu ispravnost.
Preporuke za daljnje čitanje:
McNair, Fraser. The Carolingian Galactic Polity; or Bretons IN SPACE, 2022.
Weber, Max. Politika kao poziv. Zagreb: Jesenski i Turk, 2001.
