Rad na izvorima namijenjen osmim razredima osnovnih škola i četvrtim razredima srednjih škola. Materijali se nalaze na Loomenu u sklopu tečaja “Povijest Roma”. Materijali su namijenjeni učenicima koji žele znati više.
Rasni zakoni i Jasenovac
PROČITAJTE:
Odmah po uspostavi NDH, poglavnik je donio rasne zakone po uzoru na Njemačku. Cilj tih zakona bio je «očuvanje čiste hrvatske nacije i čistog hrvatskog životnog prostora». Zakoni su bili usmjereni protiv Židova i Roma, ali i protiv Srba, koji su na teritoriju NDH činili trećinu stanovništva. Srpsko pitanje u NDH pokušalo se riješiti na tri načina – prisilnim prelaskom na katoličanstvo, prisilnim iseljavanjem u Srbiju te na kraju masovnim ubijanjem. Ustaške postrojbe uništavale su čitava srpska sela u Hrvatskoj i BiH, a mnogo je Srba našlo smrt u koncentracijskim logorima. Židovima, kojih je 1941. u Hrvatskoj živjelo oko 36 000, najprije je oduzeta sva imovina, a zatim su, kao «odvajkada neprijatelji hrvatskog naroda», otpremljeni u logore, u kojima su većinom ubijeni.
Progonjeni su svi koji su mogli značiti opasnost za ustaški režim: komunisti, istaknuti članovi HSS-a (Vladko Maček je proveo 6 mjeseci u Jasenovcu, a zatim je do kraja rata bio u kućnom pritvoru), antifašisti i drugi. Zatvarani su čak i oni koji su slušali britanske i američke radio-postaje.
Glavni i najveći ustaški logor bio je Jasenovac. On je nastao ljeti 1941. i postojao do kraja rata. Bio je logor za likvidaciju, u kome su logoraši nakon mučenja masovno ubijani. Točan broj žrtava Jasenovca nije utvrđen, a različiti povjesničari pišu o brojkama od 70.000 pa sve do 200.000 ubijenih. Najvjerojatnija je brojka između 80 000 i 100 000 žrtava. Ostali logori bili su Stara Gradiška, Jadovno kraj Gospića, Krščica u BiH, Loborgrad u Zagorju, Đakovo, Tenja i dr.
Progonima, teroru i zločinima u NDH suprotstavio se je i zagrebački nadbiskup Stepinac, koji je ispočetka pozdravio osnivanje NDH. U pismima Paveliću Stepinac piše da je «čitav jasenovački logor sramotna ljaga za Nezavisnu Državu Hrvatsku».
Logor u Staroj Gradišci bio je sastavni dio kompleksa logora Jasenovac. U logoru je bio zatvoren i Ilija Jakovljević, ugledni član HSS-a. Poslije rata opisao je svoja sjećanja u knjizi „Konclogor na Savi“. Pročitajte odlomak koji govori o groznim uvjetima života u logoru:
„ Ispod ćelije je podrum koji je u proljeće bio pun vode koja je, izmješana s izmetom, prodirala iz Save kroz kanal. Kanal se prije rata prije podizanja vodostaja Save
zatvarao. (…) Ustaše, preuzevši bivšu kaznionu, nisu to znali, ostavili su u proljeće kanal otvoren i voda iz Save napunila je podrum. (…) Da ugase žeđ, izbezumljeni zatvorenici spuštali su cipele do podrumskog prozorčića. Tako su se opskrbljivali vodom.(…) Jedan zatvorenik koji je morao prati hodnik, ispripovijedio mi je:
– Od svih poslova ovaj je bio najstrašniji. Donesem kantu s vodom i zapljusnem hodnik. Ispod vrata proklete ćelije pokažu se prsti. To netko kvasi ruke. Vidim također gdjekoju žlicu. Nesretnik hvata prljavu vodu. Neki podmeću cipele, a neki legnu na pod i ližu zamazanu tekućinu…“
ODGOVORITE:
Tko je pisac izvora? O kojem je logoru riječ? Koji je glavni problem zatvorenika opisan? Što vas je u izvoru najviše zaprepastilo/dirnulo?
Teror nad Romima
Osim Židova, rasni su se zakonu u NDH odnosili i na Rome. U logorima ih je stradalo na tisuće, ali se njihov broj niti približno ne može utvrditi, jer o njima ustaše nisu vodili spiskove. Pročitajte odlomak iz knjige „Konclogor na Savi“ Ilije Jakovljevića u kome je zabilježen razgovor autora s jednim ustaškim čuvarem logora. Ilija i čuvar bili su u dobrim odnosima te se dogovaraju kako će se nakon rata naći u Zagrebu i proveseliti:
„Ja: Uzet ćemo nekog ciganina, pa neka nam svira i pjeva – uz svirku i pjesmu bolje se pije.
Čuvar: Gdje su ti cigani, đavo te odnio? Nema ih više.
Ja: Što? Valjda niste potamanili i svirače? Ja se s tim ne slažem. Nenadoknadive ljude treba štedjeti – tko će zamijeniti svirca ciganina?
Čuvar: U novinama su objavljene bilješke kako se temeljito rješava cigansko pitanje. Cigani se neće više uokolo skitati, varati po sajmovima, krasti djecu…
Ja: Što su vam cigani smetali? Oni barem nisu političari.
Čuvar: A što će nam cigani? Niti rade, niti vojsku služe…“
ODGOVORITE: Tko je pisac izvora? Tko i o čemu razgovara? Zašto Jakovljević šaljivo razgovara o sudbini Roma, iako je njome zapravo užasnut?
Svjedočenje Joke Nikolića iz Šarampova kod Čazme
«…Otvoriše i naš vagon. Stanice nema. Desno vidim visok dimnjak, a slijeve strane naselje. Tamo desno, zapažam neko kolanje mase naroda, neko miješanje, potrčavanje. Da, to je industrija. Tako sam mislio. Istjeraše nas, postrojiše. Od vagona do logorskog prostora, a tada još nisam niti znao da je to logor, niti da je to Jasenovac, s obje strane ustaša do ustaše. Uveli su nas pod neku šupu i tu nas razvlastili od sve imovine. Sve su nam oduzeli i ono što je vrijedilo, a i ono što nije imalo skoro nikakvu vrijednost.
Izdana je naredba da se svrstamo u kolonu. Ispred nas ustaša. Nekamo nas vodi. Prolazimo pored nekog jezera. Odveli su nas u nekakav prostor žicom zatvoren. Ma to je bilo jadno za gledati, a da i ne govorim kako je to bilo teško i lično doživljavati…»
«Kada je noć već dobrim dijelom poodmakla, a jutro se približavalo, među nas uđoše razularene ljudske spodobe u uniformi ustaša i svima nam vezaše ruke na leđima.Sve nas potjeraše.Oko nas ustaše s debelim drvenim štapovima, udaraju, psuju, viču.
U tom metežu dođosmo do obale rijeke. Ulazimo u skelu, a kada je napunismo, povučeni motornim čamcem začas pristadosmo uz drugu obalu. Izveli su nas na neku poljanu. Naredili su da sjednemo. Tako smo sjedili 15-20 minuta…
… ..Ne znam tko, ali jedan od ustaša povikao je da ustanu svi muškarci i da se svrstaju u dvored. Žene i djeca ostadoše. Čak se i nepozdravismo. Nismo se nadali rastanku….Korak po korak i zastadosmo. Došli smo do obale rijeke. Odvodili su pet po pet. Započe likvidacija.”
ODGOVORITE: Tko je pisac izvora? kakav je bio odnos ustaša prema zatvorenicima u logoru Jasenovac? Gdje se odvijala likvidacija?Što se događalo s imovinom zarobljenika?
Rozalijino pismo Paveliću
Židovka Rozalija Kremer napisala je Pavelićevom uredu 20.10. 1941. sljedeće pismo:
„Majka sam 17 godišnje kćerke Bele zvane Beluška. Moja kćer je uhapšena 1. srpnja 1941., potpuno bezrazložno t.j. sa ostalim hapšenjima, koja su uslijedila proti židova i židovka iz Kustošije gdje imamo malu trgovinu mješovitom robom.(…) Nijesam mogla uopće saznati, gdje se moja kćer nalazi, te joj se zameo svaki trag. Napominjem, da se moja kćerka politikom nije nikada bavila, da živi od svog djetinjstva sa mnom u Kustošiji, te da mi pomaže u mojoj trgovini. Moja kćer je bila mlada i vrlo dobra djevojka, te su je svi ljudi vrlo voljeli, jer je prema svakome bila ljubazna, uvijek nasmiješena i spremna svakome pomoći. Molim, da me se obavijesti, što je sa mojom kćerkom, je li ista na životu, te ukoliko jeste u kojem se logoru nalazi da bi joj mogla poslati barem malo toploga rublja, jer ne može u jednoj lahkoj ženskoj haljini u kakvoj je otišla provesti cijelu zimu…“ (Bela je u trenutku dok je majka pisala ovo pismo bila već ubijena.)
ODGOVORITE: Tko je i kada napisao pismo? Kome? Što se u pismu traži? Čime se molba obrazlaže? Zašto u pismu ne piše da se radi o strašnoj nepravdi?
Diana Budisavljević
Zagrepčanka Diana Budisavljević započela je organizaciju spašavanje djece iz ustaških logora, odnosno bilo kakvu moguću vrstu pomoći ženama i djeci u logorima u Loborgradu i Gornjoj Reci. Uz pomoć dr. Kamila Brösslera iz Ministarstva udružbe NDH, članica Hrvatskog crvenog križa, Odbora Narodne pomoći, Caritasa Zagrebačke nadbiskupije i nebrojeno mnogo građana Zagreba, Siska i Jastrebarskog, organizirala je prihvat i smještaj djece iz logora.
Djeca su bila smještena u Zavodu za gluhonijeme, u zaraznoj bolnici, u Jeronimskoj dvorani, u domovima na Josipovcu, Vrhovcu, u Kukuljevićevoj ulici br. 19, u ilegalnom dječjem domu na Perjavici, gdje im je pružena sva raspoloživa njega.
Usprkos skrbi, mnoga su djeca, osobito ona mlađa, umrla od bolesti i iscrpljenosti.
Više od polovice od ukupnog broja spašene djece bilo je smješteno u obitelji.
U nastojanju da otkrije i sačuva identitet djece i omogući njihov povratak roditeljima, Diana Budisavljević je sa suradnicima izradila kartoteku za oko 12.000 djece.
Akcija spašavanja djece, uglavnom srpske nacionalnosti, bila je po svom opsegu, broju sudionika i broju spašene djece (oko 10.000), jedna od najsloženijih i nedvojbeno najhumanija akcija takve vrste tijekom Drugog svjetskog rata, kako na području NDH, tako i u čitavoj okupiranoj Europi.
Odgovorite: Tkoje pokrenuo akciju spašavanja djece iz ustaških logora? Uz čiju pomoć? Koliko je djece spašeno? Kako je bilo moguće da sasvim mala djeca budu zatvorena u logore?
Rad na izvorima: USTAŠKI REŽIM I TEROR
