Svijet bez rata: Utopija ili bliska budućnost?

Povijest svijeta, a (možda subjektivno) osobito područja na kojem mi živimo, obilježena je vojnim sukobima. Svaki pogled u prošlost neizostavno obuhvaća lanac ratova koji se nadovezuju jedan na drugoga. Iz te perspektive, većina ljudi podrazumijeva da će se oni, iako svima mrski, događati i u budućnosti. Knjiga američkog profesora Johna Horgana Kraj ratovanja nudi ohrabrujuću alternativu te provocira čitatelje da preispitaju temelje svog uvjerenja o ratu i miru. Kroz analizu povijesnih događaja, socioloških studija i psiholoških istraživanja, autor otvara dijalog o tome kako promijeniti paradigmu ratovanja i doseći krajnji cilj svih misica: mir u svijetu. Oxfordski doktorand povijesti, Yuval Noah Harari, još je smjeliji. On zaključuje da suvremeno društvo zbog globalizacije, to jest međusobno povezanih interesa, sve više gubi motivaciju za ratovanjem zbog čega su posljednja desetljeća najmiroljubivije razdoblje u ljudskoj povijesti. U atmosferi najava trećeg svjetskog rata, izazovno je pozabaviti se alternativnim diskursom.

Zašto izbijaju ratovi?

Na to pitanje nema jednostavnog ni jednoznačnog odgovora. Uzroci ratova vrludaju od nadnaravnih, preko emocionalnih do ekonomskih i znanstvenih. Pritom valja imati na umu da je uzrok rijetko kojeg rata bio samo jedan. U najvećem broju slučajeva riječ je o nizu dugotrajnih okolnosti koje eskaliraju nasilnim sukobom. Suvremeni liberali skloni ateizmu kao jedinom prosvjećenom pogledu na svijet rado ističu religiju kao krivca nekih od najžešćih prošlih (križarski ratovi) i sadašnjih (muslimanski ekstremisti) ratova. I pritom su u pravu. Međutim, ostaje činjenica da su ipak za najkrvavije sukobe najkrvavijeg (dvadesetog) stoljeća bile krive sasvim svjetovne teorije. Među njima se ističe eugenika koja je iznjedrila nacizam, te filozofska rasprava o sukobu klasa iz koje je nastao komunizam. Uz to, napredak znanosti je odgovoran za industrijalizirano ubijanje bez odgovornosti u logorima smrti, kao i za neprikosnoveno uništavanje svega živoga (ne samo čovjeka) novim oružjem čiji vrhunac predstavlja nuklearna bomba.

Mnogi vjeruju da ljudi ratuju zbog ekonomskih razloga. Doista, među uzrocima gotovo svakog rata nalazi se i onaj ekonomski. Križari su u velikoj mjeri bili razbaštinjeni mlađi sinovi europskih plemića, a Hrvati početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća više nisu mogli tolerirati slijevanje gastarbajterskih deviza u Beograd. Međutim, Horgan ističe da ratovanje za resurse nije nužno. Podupire to primjerima naroda kroz povijest koji, premda u oskudici, nisu ratovali. Krajnji je zaključak da uzrok ratovanju nije toliko neimaština, koliko strah od nje. Strah doista jest jedna od najmoćnijih emocija. Osim toga, pomoću straha može se vrlo vješto manipulirati ljudima. Među ekonomske razloge suvremenog ratovanja svakako valja ubrojiti i interese moćne vojne industrije. Pomalo začuđuje što se Horgan time gotovo uopće ne bavi, dok s druge strane na više mjesta problematizira ulogu SAD-a kao najmoćnije svjetske sile u podržavanju ratovanja. S time u vezi svakako je potrebno u jednadžbu uvrstiti utjecaj korporacija koje proizvode oružje i ostalu vojnu opremu na američke izbore.

Uz dosad navedeno, među uzrocima ratova nalaze se sebične ambicije kao što su moć i strahopoštovanje, zatim popularne društvene teorije devetnaestog stoljeća, primjerice patriotizam, sloboda, ljudska prava ili, sasvim ironično, želja za mirom. Službeni cilj koji su isticali Napoleon i Woodrow Willson bio je postizanje univerzalnog mira.

Je li nam rat u genima?

Nakon Drugoga svjetskog rata bilo je izrazito nepopularno okriviti gene za bilo koje ljudsko ponašanje. Međutim, unatoč poslijeratnom uvjerenju kako je čovječanstvo konačno naučilo da je mir najveća vrijednost koju moramo očuvati, rat se nastavio. Prema britanskom Međunarodnom institutu za strategijske studije od kraja hladnog rata u svijetu se svake godine odvijalo u prosjeku 25 ratova ili ratnih sukoba. Posljedica toga bio je sve rašireniji stav da nam je kao vrsti rat jednostavno urođen. On se temeljio na istraživanjima primata i primitivnih ljudskih zajednica. Horgan spomenuta istraživanja uvažava, međutim u njima uočava primjenu principa potvrđivanja postavljene teze. Autori prikazuju i analiziraju nasilne epizode i statistike, pritom zanemarujući one druge.

Najveća zamka takvog razmišljanja leži u tome da se, ako ćemo smatrati da je rat, premda omražen, neizbježan, nećemo dovoljno zalagati za njegovo dokidanje. Ujedinjeni narodi nastojali su to spriječiti pozvavši ugledne znanstvenike koji su 1986. sastavili tzv. Seviljsku izjavu čiji je sukus sadržan u sljedećih pet tvrdnji:

1. Znanstveno je netočno reći da smo od naših predaka naslijedili sklonost ratovanju.
2. Znanstveno je netočno reći da je ratovanje ili bilo koje nasilje genetski programirano u ljudsku prirodu.
3. Znanstveno je netočno reći da je evolucija čovjeka više pogodovala agresivnosti nego drugim ponašanjima.
4. Znanstveno je netočno reći da ljudi imaju ‘nasilan mozak’.
5. Znanstveno je netočno reći da je uzrok ratovanju ‘nagon’ ili bilo koji drugi jedinstveni motiv.

Za sve su krivi muškarci

Rod Homo javio se prije dva milijuna godina, Homo sapiens prije oko dvjesto tisuća godina, a najstariji arheološki dokaz grupne agresije tog roda star je trinaest tisuća godina (masovna grobnica nasilno stradalih ljudi uz Nil u današnjem Sudanu). I nakon toga povremeno je, ali učestalo, prisutna do danas. Indikativno je da je u tom periodu došlo do najveće revolucije u povijesti čovječanstva: prelaska s nomadskog na sjedilački način života. Za razliku od lovaca skupljača, poljoprivrednici stočari imali su što izgubiti, pa se onda i za što boriti. Međutim, u borbe se nisu jednako upuštali svi članovi dotada ravnopravnih društava. Bili su to oni koji nisu rađali i primarno štitili djecu, što je dovelo do najveće društvene podjele u povijesti čovječanstva i stvaranja patrijarhata.

Muškarci su prisvojili moć koja im se svidjela, a da bi je zadržali, borili su se s drugim muškarcima. Premda upravo nevjerojatno, uzimajući u obzir sve ostale dubinske promjene na svim razinama, načelno je tako ostalo do danas. Uznemirujuće pitanje odnosi se na to ratuju li muškarci zato što im se to sviđa? Naposljetku, rat čovjeku daje smisao i svrhu te ga odmiče od dosadne svakodnevice. Veterani mnogih ratova, tako i našeg Domovinskog rata, često se razdoblja provedenog u borbi prisjećaju s određenom dozom nostalgije. Nasuprot toga, isti ljudi u velikoj mjeri pate od psihičkih poremećaja uzrokovanih ratom. To se događa zato što prosječna i normalna zdrava osoba osjeća otpor prema ubijanju. Zanimljive su statistike koje govore o tome da su u raznim ratovima mnogi vojnici namjerno ciljali mimo neprijatelja. Možemo zaključiti da, unatoč određenim pozitivnim podražajima koje izaziva, rat nije nešto u čemu bi većina ljudi (muškaraca?) uživala.

Ako prihvatimo pretpostavku (koja je u biti činjenica) da su 99% svih ratova počeli i vodili muškarci, leži li rješenje u davanju političke odgovornosti ženama? Ne bi išlo. Iako im ne ide u prilog, patrijarhat je na jednak način utjecao na oblikovanje žena kao i muškaraca. Žene odrasle u patrijarhalnom društvu na poziciji moći ponašaju se na jednak način kao muškarci. O eventualnom oblikovanju možebitnog različitog postupanja žena od muškaraca mogli bismo govoriti tek nakon uspostave potpune ravnopravnosti spolova na cijelom svijetu, plus deset tisuća godina koliko je prošlo od stvaranja patrijarhata.

Mir je odluka

Horgan po pitanju postizanja svjetskog mira zauzima optimističan stav. Smatra da je prvi preduvjet njegova postizanja vjerovanje da je moguć. Kao glavni problem prepoznaje još uvijek u dobroj mjeri prevladavajući stav da je u određenim okolnostima rat legitiman oblik rješavanja sporova. Promjena takvog stava je moguća, budući da su danas mnoge od nekad uobičajenih praksi većini ljudi moralno gadljive. Među njih možemo ubrojiti javna vješanja kao omiljenu srednjovjekovnu zabavu ili pak posjedovanje ljudi umjesto kućanskih uređaja (ropstvo). Još više razloga za optimizam pružaju narodi koji su odbacili ratovanje u posljednjih dvjesto godina, a bili su poznati koljači, kao što su Švicarci i Šveđani.

Ako prihvatimo premisu da će rat prestati kada ga ljudi više neće željeti, razmislimo o stanju svijesti današnjih mladih u demokratskim društvima. Životna dob je izrazito narasla, pao je broj ljudi pogođenih ekstremnim siromaštvom, čovječanstvo je zdravije, bogatije i slobodnije nego ikad prije. Napredak znanosti, tehnologije, medicine, politike, jednakosti, ljudskih prava i svih ostalih područja života objektivna je činjenica. Ukoliko se takvi uvjeti nastave i prošire na ostatak svijeta, možemo pretpostaviti da će se sve manje pojedinaca biti spremno odreći dugog života u miru i sreći da bi poginuli za nešto što smo mi poznavali kao ‘viši cilj’. Na tragu toga možemo promatrati stav mnogih mladih nakon pokretanja javne rasprave o vraćanju obaveznoga vojnog roka u Hrvatskoj. Mnoge od nas, ratnih generacija (a to su, ruku na srce, svi rođeni do početka novog tisućljeća), iznenadilo je javno deklariranje mnogih mladića i djevojaka o tome da se ne bi odazvali u obranu domovine. Izgleda da je domoljublje vrijednost čija glavnica se sve više osipa, a ona je visoko u rangu motivacije za sudjelovanjem u ratovima.

Kako doći do mira?

Ako krećemo od premise da ljudi žele prestanak rata, bit će spremni prihvatiti niz politika i postupaka čiji će zbir na kraju dokinuti ratovanje. S druge strane, sasvim je jasno da nema jednostavnog niti brzog rješenja. Koraci u pozitivnom smjeru bili bi ograničavanje prodaje filmova i video igara koje rat i druge oblike nasilja prikazuju kao uzbudljive i zabavne. Zatim eliminiranje oružja međunarodnim sporazumima koje je već započelo (zabrana nuklearnih pokusa 1963., zabrana biološkog oružja 1972., zabrana kemijskog oružja 1993., zabrana pješačkih mina 1999.) i rješavanje međudržavnih sporova na neutralnim sudovima. Međutim, Horgan smatra da su sve to samo koraci u postizanju mira.

Budući da većina ljudi ne ratuje zbog samog ratovanja nego zbog postizanja određenog cilja, ključ leži u tome da ih se uvjeri da je nenasilje djelotvornije nego nasilje. Pritom su moguće razne taktike, mnoge od njih već prokušane u prošlosti. Horgan smatra da je najbolji priručnik harvardskog profesora Genea Sharpa koji kao moguće metode navodi: radničke štrajkove, studentske prosvjede, masovne peticije, tajne novine, ispisivanje znakova po nebu, isticanje zastava i transparenata, bojkote proizvoda i sportskih priredbi, odbijanje plaćanja najma, povlačenje ušteđevina iz banaka, gladovanje, okupaciju državnih zgrada, marševe i mimohode vozila, održavanje predavanja, radionica i molitava, stvaranje paralelne vlasti te, kao šećer za kraj, masovno razodijevanje.

Umjesto zaključka – iznimka od pravila

Dok se ratovanje ne ukine, ljudi se ipak moraju braniti od nasilja ili pak braniti druge od jačega napadača. Međutim, u svrhu altruizma pritom se valja pridržavati sljedećih pravila:

1. Što god činili, ne smijemo pogoršati stanje.
2. Najviši prioritet je da strada što manje ljudi, uključujući vojnike.
3. Nastojati ublažiti, a ne rasplamsati emocije sukobljenih strana.
4. Razmišljati o tome hoće li naši postupci biti percipirani tako da izazovu nove sukobe.

Preporuka za čitanje i slušanje:

Harari, Yuval Noah. Homo deus – Kratka povijest sutrašnjice. Fokus, Zagreb, 1017.

Horgan, John. Kraj ratovanja. Jesenski i Turk, Zagreb, 2014.

Špelić, Dario (ur.). „Povijest četvrtkom: Međunarodni odnosi u 20. stoljeću“, Hrvatski radio.