O Dubrovačkoj su Republici napisani mnogi radovi, tako da možemo zaključiti da je historiografija vezana uz ovu temu bogata. No, nažalost ne postoji rad ili članak koji obuhvaća cjelokupan pregled kako je diplomacija izgledala od one najniže pa do najviše točke. Upravo je ta činjenica jedan od poticaja zašto je ovaj članak nastao. Za njegovo su pisanje korištena djela koja se bave pojedinim segmentima važnima za prikaz cjelokupne mreže dubrovačke diplomatske djelatnosti unutar Osmanskog Carstva. U ovome članku, naglasak je stavljen na dubrovačku diplomaciju u Osmanskom Carstvu tijekom 16. stoljeća.
Vanjska politika i diplomacija bile su jedne od najvažnijih političkih grana koje su uvelike utjecale na opstanak i razvoj Dubrovačke Republike tijekom godina njezinoga postojanja. Dubrovačka Republika mijenjala je svoje „gospodare“, ali je uvijek uspjela očuvati političku neovisnost i neutralnost po kojoj je slobodno možemo nazvati svojevrsnim fenomenom europske, ali i svjetske povijesti.
U ovome članku kratko je prikazana hijerarhija dubrovačke diplomacije tijekom njezine diplomatske povezanosti s Osmanskim Carstvom u okviru 16. stoljeća. Hijerarhija je prikazana na način da ovaj članak kreće s onim najosnovnijim podatcima o tome tko bira dubrovačke poklisare, a završava time kako je djelatnost dubrovačkih poklisara utjecala na položaj samih Dubrovčana unutar granica Osmanskoga Carstva.
PRVI SPORAZUMI DUBROVAČKE REPUBLIKE S OSMANSKIM CARSTVOM
Istanbul je bio glavni centar osmanske politike. Opće je poznato da je Istanbul bio sjedište sultana i velikog vezira, pa je tako bio i važno odredište na koje su išli poklisari (poslanici). Sve poslanike u inozemstvo birali su senatori iz dubrovačkog Senata (Vijeća umoljenih) koji su odlučivali o najvažnijim političkim pitanjima. Na poziciju poklisara harača isti su ljudi mogli biti birani više puta. Primjerice, u 17. je stoljeću Jakov Bobali bio biran sedam puta. Izbori za poklisara harača trajali su više dana, a birala su se uglavnom dvojica koji će obavljati tu dužnost. Osim poklisara, na put su išli dragoman (prevoditelj), liječnik brijač, kapelan, sluge, janjičari, tekliči i vojnici. Ako bi onaj koji je odabran za poklisara odbio ići izvršiti svoju dužnost, morao bi platiti kaznu. Takav je primjer povjesničarka Vesna Miović pronašla u 1778. godini kada je jedan izabrani poklisar zbog odbijanja odlaska morao platiti kaznu od 150 dukata. Inače, nije još razjašnjeno, ali postoji vjerojatnost da su dubrovački poklisari prilikom dolaska na audijenciju u Istanbulu morali imati bradu.
Dubrovčani su Osmanlijama prvi put poslali diplomate 1430. godine kada je sa sultanom Muratom II. zajamčena sigurnost kretanja i trgovanja unutar Carstva. Dubrovčanima je takav oblik trgovine odobren 1433. godine od strane crkvenog sabora u Baselu. To je bilo važno odobrenje jer se na trgovinu Dubrovčana i Osmanlija tada moglo gledati kao na izdaju kršćanstva s obzirom da su Osmanlije bili muslimani. Jedna od najvažnijih godina u dubrovačko-osmanskim odnosima bila je 1442. kada je sklopljen sporazum koji je Dubrovčane obvezao na vjernost sultanu i plaćanje godišnjeg iznosa Osmanlijama. Zauzvrat, Osmanlije su se obvezali da će poštovati dubrovačke slobode, dubrovačku odluku o neutralnosti (ili sudjelovanju) u ratu i da sultanovi poslanici neće smjeti dolaziti na dubrovački teritorij osim u vrijeme rata.
KAKO DEFINIRATI POLOŽAJ DUBROVAČKE REPUBLIKE U OSMANSKOM CARSTVU?
Prema mišljenju povjesničara Halila Inalcika, Dubrovnik je bio vazalna država gospodarski ovisna o Osmanskom Carstvu. S takvom tvrdnjom ne bismo se mogli u potpunosti složiti zato što se Dubrovnik nikada nije smatrao podanikom Osmanskog Carstva. Tome u prilog ide i da je Dubrovnik do 1526. godine plaćao tribut hrvatsko-ugarskim kraljevima. Također, znamo da je Dubrovnik dobre odnose koji su pozitivno utjecali na njegov napredak razvijao i s drugim državama osim Osmanskog Carstva, npr. sa Španjolskom. Dubrovčani su se bavili i dvostrukom špijunažom. Podatke skupljene o Osmanskom Carstvu slali su zapadnim zemljama, a podatke o zapadnim zemljama slali su Osmanskom Carstvu.
Da su Dubrovčani bili diplomatski sposobni govori nam činjenica da su uspjeli uvjeriti papu i cara Karla V. da je za Dubrovačku Republiku trgovina s Osmanskim Carstvom potrebna i da se ne mogu priključiti Svetoj ligi. Međutim, Inalcik nije u krivu kada tvrdi da je Dubrovnik jedan od najvažnijih „dijelova“ Osmanskog Carstva. Unutar njegovih granica Dubrovčani su razvili trgovinu do Crnoga mora što je svakako koristilo i samome Osmanskom Carstvu, a u vrijeme međunarodnih sukoba (npr. osmansko-mletački sukob) Dubrovnik je kao dio osmanskog prostora općenito dao doprinos trgovini kao mjesto neutralnosti.
POKLISARI NA AUDIJENCIJI KOD SULTANA
Najvažniji je dio dubrovačke diplomatske mreže u kontekstu ovoga članka bio godišnji odlazak poklisara harača i njihove pratnje u Istanbul. Nikada u povijesti nije zabilježeno da bi na putu za Istanbul netko napao dubrovačke poklisare i njihovu pratnju. Jedan od razloga za to svakako je činjenica da je harač bio „dar za sultana“ koji je bio jedna od najmoćnijih osoba u Europi. On je sultanu bio uručen na audijenciji na kojoj su osim sultana i velikog vezira bili i ostali članovi Divana. Harač su dubrovački poklisari predavali u Istanbulu, ali zabilježeni su slučajevi da je harač predan i na drugim mjestima. Osim harača, poklisari su sa sobom nosili i darove (npr. tkanine). U predaji darova poklisarima su pomogli dragomani tako da su poklisari darove predali „značajnijim“ osobama, a dragomani „manje značajnim“ osobama. Poklisari su tijekom posjeta darovali sve članove Divana osim vojnih sudaca. Darove su dobili čak i smijenjeni veliki veziri te niži službenici (ideja je bila da niži službenici zaslužuju darove jer jednog dana mogu napredovati).
Poklisari su darovali čak i sultanije koje su bile supruge vezira. Sultanove žene i sultanova majka nisu dobivale darove, no izuzetak je bila Kösem koja je, prema nekima, ostala poznata kao najmoćnija žena u osmanskoj povijesti. Važnost darivanja supruga vezira je ta da su one često bile u obiteljskom srodstvu sa sultanom. Na taj je način i općenito gledano odnos vezira i sultana bio „intimniji“. Darovanje gotovo svih državnih službenika Osmanskog Carstva dokaz je truda koji je Dubrovačka Republika ulagala da za sebe stekne što bolji položaj u njihovim očima. Nakon što su završili proces predaje harača, poklisari su dobili priznanicu o uplati, a bez rekredencijalnih pisama od sultana i velikog vezira nisu mogli napustiti Istanbul.
Jedan od glavnih zadataka poklisara prilikom posjeta Istanbulu bio je dobiti ferman (pisanu sultanovu naredbu) kojim bi se dopustio uvoz osmanskih žitarica u Dubrovnik u kojem je prevladavao manjak žitarica. Taj je ferman bio žurno slan u Dubrovnik kako bi se do žitarica došlo što prije zato što je prevladavala vrlo velika potražnja za njima. Također, poklisari su se zalagali za oslobađanje otetih Dubrovčana. Za njihovo oslobađanje bila je potrebna potvrda te često i nekakav novčani iznos. Za oslobađanje otetih zalagali su se i dubrovački konzuli u Africi.
Što se tiče položaja dubrovačkih konzulata, zanimljiva situacija dogodila se u Aleksandriji. Fermanom iz 1519. godine Dubrovačkoj Republici dozvoljeno je da tamo drži konzula. Međutim, 1507. godine tamo je otvoren francuski konzulat koji je zastupao i još neke države osim Francuske. S obzirom da nije definirano da dubrovački konzul mora biti Dubrovčanin, Osmanlije su zbog saveza važnog za europske planove stali uz Francuze tako da nakon 1578. godine Dubrovčani u Aleksandriji nisu imali konzula te je tu funkciju 1580. godine na sebe preuzeo francuski konzul.
ODNOS S VELIKIM VEZIROM
Od kontakta sa sultanom, za Dubrovčane je vjerojatno važniji bio kontakt s velikim vezirom koji je bio zadužen za odnose s Dubrovačkom Republikom. Ako je veliki vezir bio odsutan, poklisari su dar namijenjen za njega predavali njegovom namjesniku. Dva najvažnija velika vezira za Dubrovnik u 16. stoljeću svakako su Rustem-paša i Mehmed-paša Sokolović.
Rustem-paša bio je važan jer je bio u vlasništvu posjeda s kojih su Dubrovčani kupovali žito sredinom 16. stoljeća kada Mediteran karakterizira nedostatak žita pa to razdoblje svakako možemo nazvati kriznim. Važno je spomenuti i da je Rustem fermanom dubrovačkim brodovima osigurao sigurnu plovidbu. Poklisari su prilikom posjeta Rustem-paši predstavljali uzorke svile, a on je preko Dubrovnika naručivao robu. Zanimljivo je da su ga poklisari znali posjećivati i privatno. Nažalost, ne zna se točno što je sve radio s materijalima koje bi dobio preko Dubrovčana, no znamo da je svilu slao u radionice, a vunu na Istok. Nakon njegove smrti, Dubrovčani su žitarice kupovali od njegove supruge Mihrimah (kćer sultana Sulejmana Veličanstvenog). Njoj su također davali poklone, ali preko posrednika jer Dubrovčani nisu smjeli stati pred nju. S druge strane, zanimljiv je podatak da Mehmed-paša Sokolović uopće nije primao one koji bi došli bez dara. On je kao i Rustem-paša preko Dubrovčana naručivao tkanine, ali i proizvode kao sir, staklo i svjetiljke. Naravno, neki od proizvoda koje je naručivao bili su namijenjeni njegovoj supruzi Ismihan.
POLOŽAJ DUBROVČANA U OSMANSKIM GRADOVIMA
Uspješnost poklisara harača najviše se odražavala na položaj dubrovačkih trgovaca i obrtnika u osmanskim gradovima. Jedan od najvećih uspjeha bio je 1521. godine kada su Dubrovčani izborili pravo na zakup carine na području Rumelije. Taj zakup plaćali su dragomani u uredu velikog defterdara, a plaćalo se dva puta godišnje po 50 000 akči. Godine 1550. iz toga je zakupa Osmansko Carstvo izuzelo gradove Bursu, Edirne i Istanbul. Edirne je za Dubrovčane bio važan grad zato što su tamo plaćali harač tijekom druge polovice 17. stoljeća. Taj grad bio je i mjesto od regionalnog značaja s obzirom da su Dubrovčani koji su bili na području Bugarske i Makedonije trgovali sa Židovima i muslimanima koji su bili u Edirneu. U tom gradu Dubrovčani su imali svoju rezidenciju kao i katoličku crkvu koja je navodno bila poznata na regionalnoj razini.
Još je jedno važno trgovačko središte bilo Smederevo. Bilo je to jedno od mjesta s kojih su Dubrovčani izvozili žito. U uputama poklisarima iz 1564. godine od njih je zatraženo da u Istanbulu ishode slobodan izvoz za žito. U Smederevu je bila popularna dubrovačka prodaja tkanina, a u gradu su djelovali i mnogi dubrovački zanatlije (npr. krojači, zlatari, bačvari itd.). Smederevo je bilo važno i zbog pribavljanja srebra. U Dubrovniku je ono bilo skuplje nego u Srbiji, pa su ga dubrovački trgovci iz Smedereva slali u Dubrovnik. No, Smederevo za Dubrovčane nije imalo samo trgovački značaj. U Dubrovnik su iz Smedereva 1528. godine bile dopremljene i moći mučenika Kuzme i Damjana.
Za Dubrovačku su Republiku prilikom kontakta s bosanskim beglerbegom i hercegovačkim sandžakbegom najvažnija pitanja bila vezana uz granice, carine i trgovinu. I oni su primali darove kada bi ih dubrovački poklisari posjetili, a to se najčešće događalo prilikom odlaska u Istanbul ili dolaska iz Istanbula. Najčešći darovi bili su novac, svijeće, začini i šećer, no bilo je i luksuznijih darova, npr. lepeza od sitnih bisera koja je poklonjena sandžakbegu 1590. godine. Ostalo je zabilježeno i da su se u Dubrovniku liječili mnogi osmanski dužnosnici, kao i članovi njihovih obitelji. Međutim, iako su Dubrovčani bili vrlo aktivni u darivanju, ipak su imali probleme s osmanskim dužnosnicima, tako da su se neka pitanja lokalnog karaktera protegla sve do sultana u Istanbulu. Posebni problem Dubrovniku je predstavljala situacija kada bi sandžakbeg uveo jasak (zabrana izvoza u kršćanske zemlje). Tada je Dubrovnik morao plaćati za njegovo ukidanje, a sandžakbeg je mogao odbijati ukidanje do trenutka kada bi dobio sultanov ferman.
ZAKLJUČAK
Hijerarhija dubrovačke diplomacije u Osmanskom Carstvu uistinu je bila široka. Jedan diplomatski proces započeo bi odabirom dvojice poklisara čiji je zadatak bio odnijeti harač u Istanbul i pokušati isposlovati ono što im je bilo zadano u uputama. Upute su se najčešće vezale uz trgovinu, povlastice i oslobađanje otetih Dubrovčana. Tu je svakako bila bitna i komunikacija s dubrovačkim konzulima u drugim zemljama kako bi koordinacija bila što bolja i diplomatski rezultat što uspješniji za Dubrovačku Republiku.
Kako bi sebi stvorili što bolji položaj u trenutku boravka u Istanbulu, ali i gledano dugoročno, dubrovački su poklisari darovali gotovo sve važne dužnosnike u Osmanskom Carstvu. Osim sultana kao vladara Osmanskog Carstva, najvažniji je bio veliki vezir koji je, između ostalog, bio zadužen za odnose s Dubrovačkom Republikom. Tijekom 16. stoljeća, odnose između Osmanskog Carstva i Dubrovačke Republike obilježili su veliki veziri Rustem-paša i Mehmed-paša Sokolović. Uz kontakte s dužnosnicima u Istanbulu, važni su bili kontakti s lokalnim dužnosnicima. Odnosi Dubrovačke Republike s hercegovačkim sandžakbegom nisu uvijek bili najbolji zbog slučajeva kada sandžakbeg nije poštivao odluku iz Istanbula, pa su se Dubrovčani morali žaliti sultanu. Možda bismo mogli i zaključiti da je Dubrovačkoj Republici ponekad bilo lakše pregovarati i postizati uspjehe u kontaktu s najvišim osmanskim dužnosnicima, nego s lokalnim osmanskim silnicima.
Što se tiče dubrovačkih trgovaca, oni su odnosom Dubrovačke Republike i Osmanskog Carstva bili na dobitku. Taj odnos s aspekta Dubrovačke Republike ne možemo nazvati klasičnim vazalnim odnosom, već bi bolji naziv s obzirom na slobodu i neutralnost Dubrovačke Republike bio poluvazalni odnos. Sveukupno gledajući, dubrovački su trgovci vezom između njihove države i Osmanskog Carstva dobili vrlo široko područje na kojem su mogli trgovati. Ne smijemo zaboraviti niti činjenicu da Dubrovačka Republika nije bila ograničena na Osmansko Carstvo, već je dobre odnose razvijala i s drugim državama. Kao što je spomenuto u uvodu ovog članka, Dubrovačka je Republika bila fenomen europske, ali i svjetske diplomacije.
PREPORUKE ZA ČITANJE:
Berković, Svjetlan. „Vanjska politika Dubrovačke Republike (primjer međunarodne suradnje i diplomatske vještine).“ Politička misao: časopis za politologiju 46/4 (2009): 203-220.
Foretić, Vinko. Povijest Dubrovnika do 1808. Drugi dio. Od 1526. do 1808. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1980.
Gamulin, Bruna. „Dubrovačka Republika: Međunarodni subjektivitet i diplomatski i konzularni odnosi.“ Pravnik: časopis za pravna i društvena pitanja 49/99 (2016): 57-76.
Hrabak, Bogumil. „Dubrovački privrednici u Smederevu u doba Osmanlija.“ Anali Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku 17 (1979): 165-214.
Inalcik, Halil. Osmansko Carstvo. Klasično doba 1300.-1600. Preveo Dino Mujadžević. Zagreb: Srednja Europa, 2002.
_____. „Dubrovnik i Otomansko Carstvo.“ U Zbornik Diplomatske akademije, Međunarodni simpozij „Diplomacija Dubrovačke Republike“ pod pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana, ur. Svjetlan Berković, 113-116. Zagreb: Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske, Diplomatska akademija, 1998.
_____, Donald Quataert. An Economic and Social History of the Ottoman Empire. Volume I: 1300-1600. Cambridge: Cambridge University Press, 1994.
Kursar, Vjeran. „The Diplomatic, Religious, and Economic Presence of the Republic of Dubrovnik (Ragusa) in Ottoman Edirne.“ U The Heritage of Edirne in Ottoman and Turkish Times: Continuities, Disruptions and Reconnections, ur. Birgit Krawietz i Florian Riedler, 302-344. Berlin i Boston: De Gruyter, 2020.
Miović, Vesna. Dubrovačka diplomacija u Istanbulu. Zagreb i Dubrovnik: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku, 2003.
_____. „Per favore della Soltana: moćne osmanske žene i dubrovački diplomati.“ Anali Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku 56/1 (2018): 147-197.
_____. „Bosanski beglerbeg, hercegovački sandžakbeg i diplomacija Dubrovačke Republike.“ Anali Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku 38 (2000): 121-164.
Stulli, Bernard. Povijest Dubrovačke Republike. Zagreb i Dubrovnik: Arhiv Hrvatske i Časopis „Dubrovnik“, 1989.
Tracy, James D. „The grand vezir and the small republic: Dubrovnik and Rüstem Paşa, 1544-1561.“ Turkish Historical Review 1 (2010): 196-214.
Varezić, Nikša. „Dubrovačka Republika i Levant u 16. stoljeću: Aleksandrijski spor.“ Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Splitu 11 (2018): 91-110.
