Max Bergholz, nagrađivani povjesničar i trenutno izvanredni profesor na Odsjeku za povijest Sveučilišta Concordia u Montrealu, glavninu svog historiografskog rada posvetio je nacionalizmu i nasilju, odnosno njihovoj često ubojitoj povezanosti na balkanskom prostoru. Posebni istraživački interes pokazao je za analiziranje slučajeva masovnog nasilja tijekom Drugoga svjetskog rata na spomenutom području, odnosno politika sjećanja na žrtve u poslijeratnim društvima. Dok je o njegovom djelu o valovima nasilja koji su 1941. godine pogodili zajednicu u bosanskohercegovačkom gradiću Kulen Vakufu i njegovoj okolici, prevedenom pod naslovom Nasilje kao generativna sila, na Povcastu već bilo riječi, ovom prilikom osvrnut ćemo se na jedan njegov raniji rad, naslovljen „When All Could No Longer Be Equal in Death“.
* * *
Mjesto radnje zapadnosrbijansko je selo Brezna. Smješteno oko pravoslavne crkve sv. Dimitrija, a sastavljeno od 34 proširene obitelji što su se mahom bavile poljoprivredom, ovo je selo tijekom Drugoga svjetskog rata snašla tragična sudbina tipična za taj kraj. Uslijed smještenosti na granici između krajeva naklonjenijih komunističkim partizanima i onih sklonijih četničkom pokretu, Breznu je zahvatio brutalan građanski rat, kao posljedicu ostavivši višu stopu smrtnih stradanja nego u mnogim drugim dijelovima Jugoslavije. Kao i u spomenutom slučaju Kulen Vakufa, nasilje među bliskim susjedima, koje je često korišteno kao sredstvo rješavanja prijeratnih nesuglasica ili dolaženja do imovine, dovelo je do eksponencijalnog rasta želje za krvnom osvetom, generirajući stoga nove valove smrti.
Stišavanju strasti nije pripomogla ni poslijeratna situacija. Naime, provedbu istraga o počinjenim ratnim zločinima usmjerili su politički pritisci komunističkih vlasti, uslijed čega je obračun sa zločincima s četničke strane iskorišten i za progon nevinih političkih oponenata, dok su zločini koje je počinila partizanska strana ostali javno nespomenuti i nekažnjeni. Štoviše, uslijedilo je i ciljano uništavanje sjećanja na poginule protivnike, najprije razaranjem njihovih grobova, a potom i utjecanjem na samo kolektivno sjećanje. Upravo ovo potonje glavna je tema Bergholzovog teksta.
Dok su dosadašnja istraživanja politika sjećanja uglavnom bila usmjerena na njihovo kreiranje odozgo, predanim arhivskim radom i intervjuiranjem još živih svjedoka Bergholz je u svojoj studiji slučaja učinio obratan korak, okrenuvši se samoj lokalnoj zajednici i njenom doživljaju ratnih gubitaka te nastojeći doći do odgovora kako se tradicionalna seoska sredina, oblikovana uobičajenim komemorativnim praksama, suočila s novim, ideološki selektivnim, principom prisjećanja i zaboravljanja.
* * *
Da bi se razumio događaj koji je naposljetku (dodatno) podijelio Breznu, potrebno je pružiti kratak osvrt na kult poginulih ratnika u dotadašnjoj srpskoj tradiciji, odnosno na ključnu ulogu pravoslavnog klera u njegovoj provedbi. Posebno usmjeren na one prerano preminule i s nepoznatim mjestom posljednjeg počivališta, ovaj je kult obilježen složenim nizom rituala. Pored onih usko vezanih uz vjerski život, među njima se ističe i običaj spomeničkog popisivanja svih poginulih boraca. Budući da su u ratovima od Prvoga srpskog ustanka do 1941. godine smatrani mučenicima palima „za srpstvo i otadžbinu“, izostanak sjećanja na njih držan je grijehom, dok je spomenik služio kao fokalna točka komemorativnih radnji, posebno bitna u spomenutim slučajevima nepoznatih lokacija stvarnih grobova palih.
Prije 1955. godine na zidu pravoslavne crkve u Brezni tako se već nalazila spomen-ploča s imenima mještana stradalih u Balkanskim i Prvome svjetskom ratu. Nastavljajući se na tu tradiciju, na inicijativu mjesnoga paroha Veličkovića u prosincu te godine stoga je započelo prikupljanje sredstava za klesanje nove ploče, ovoga puta i s imenima poginulih u ratnom sukobu završenom deset godina ranije. Nakon prikupljanja dostatnih sredstava, nova je ploča – na kojoj se, među 82 imena mještana stradalih u svim ratovima, nalazilo i 18-ero poginulih tijekom 1940-ih – 10. ožujka 1956. godine svečano otkrivena. Na početku dijela posvećenog spomenutoj 18-orici stajalo je „Onima što su dali svoje živote za slobodu i ujedinjenje srpskog naroda od 1941. do 1947.“
Nije potrebno detaljno znanje jugoslavenske prošlosti kako bi se zaključilo da su problemi ubrzo počeli.
* * *
U prvom je redu problem predstavljao konkretan spomen jednog od naroda nove zajednice, umjesto šabloniziranog navođenja borbe za „bratstvo i jedinstvo“ ili „socijalističku domovinu“. Još sumnjivije bilo je izlaženje iz kanonskog kronološkog okvira Narodnooslobodilačkog rata, implicirajući da se među popisanim palim borcima nalaze i oni stradali nakon 1945. godine, pri čemu se u slučaju Brezne moglo raditi samo o ostatcima razbijenih četničkih jedinica. Sumnja je ubrzo potvrđena kada je na popisu, osim partizana, uočeno i nekoliko stradalih četnika, među kojima navodno i parohov rođak.
Na pažljivo isplaniranom protestnom mitingu lokalnog ogranka SUBNOR-a koji je uslijedio, a prilikom kojega je dio mještana iznova javno proživio ratne traume svjedočeći o četničkim zločinima nad njihovim obiteljima, situacija je dodatno zagrijana. Uslijedile su nedokazane optužbe kako je i sam paroh tijekom rata bio u četničkim redovima, dok je nakon rata iz crkve izbacivao vijence položene u čast palim partizanima; pritom je potpuno zanemarena činjenica da su na spomen-ploču, izrađenu pod parohovom koordinacijom, upisana i imena upravo tih partizana. Napušten od strane dojučerašnjih suradnika sada u strahu za vlastitu kožu, Veličković je naposljetku zbog „zlouporabe religije u političke svrhe“ uhićen i osuđen na 20 mjeseci zatvora. Spomen-ploča je u međuvremenu javno razbijena i izbačena iz crkve.
* * *
No, zašto se paroh uopće odlučio na takav, iz današnje perspektive nelogičan potez sasvim predvidivih posljedica? Odgovor leži upravo u spomenutom tradicionalnom srpskom kultu poginulih ratnika i shvaćanju njihovog položaja u zagrobnom kontekstu. Odnosno, kako je tijekom samog suđenja Veličković napomenuo – „bez obzira kako su ljudi stradali, vjera/Crkva ih ne razdvaja“.
No, vođene jasno definiranom ideologijom, komunističke vlasti nisu imale razumijevanja za stare ideje o ravnopravnosti mrtvih. Manihejska podjela na dobar (= partizan) – zao (= četnik) najbolje je vidljiva iz onodobnoga tiska u kojem je parohova akcija žestoko napadnuta – umjesto prikaza situacije kao pokušaja dugo vremena podijeljene zajednice da zajedničkom komemoracijom pokuša nadići proživljenu ratnu traumu, ona je predstavljena kao prkosan čin skupine ljudi (pod pritiskom lokalnih partijskih tijela naposljetku svedene na samoga svećenika) cjelokupnom novom poretku, odnosno kao čin veličanja četničkih zločinaca.
Tako shvaćano komemoriranje time je nužno postalo selektivnim te je njegovo održavanje zapravo predstavljalo i političko (samo)deklariranje pojedinaca „za“ ili „protiv“ novog poretka. Iako je takvo postavljanje Partije moguće dijelom opravdati činjenicom kako građanski rat nije tvorio jednak kontekst za sjećanje na pale borce kao prijašnji sukobi u srbijanskoj povijesti, takvo je postupanje ipak naposljetku oštećenima ostavilo sve strane – dok su obitelji onih koji su stradali na četničkoj strani suočene s intenzivnim procesom brisanja povijesnog sjećanja na bližnje, komunistički je sustav – na vlastitu štetu – već u prvim godinama natjerao dio stanovništva da bira između vlastite obitelji i društvenog poretka.
Bitno je pritom napomenuti kako protivljenje spomen-ploči u Brezni ipak nije u potpunosti bilo dirigirano samo partijskim odlukama – stavljanje četnika uz bok (ili redove) onih koji su pali u borbi s njima uvrijedilo je i dio samih mještana, uslijed čega totalitarnost pristupa režima i njezin utjecaj na pokretanje spora treba u određenoj mjeri ublažiti.
* * *
Iako posvećena za nas potpuno beznačajnom mjestu u susjednoj državi (sličnih je primjera ipak bilo i kod nas, bilo da su ostali samo na idejnoj razini nacionalnog pomirenja (ili, u percepciji protivnika te ideje, miješanja kostiju), bilo da su doista konkretizirani na lokalnim spomenicima), ova je studija slučaja ujedno korisna i za sagledavanje suvremenoga hrvatskog konteksta, također u mnogočemu obilježenog sukobom unutar politike kolektivnog sjećanja i komemoriranja raznih skupina stradalnika iz Drugoga svjetskog, ali i Domovinskog rata.
Naime, u društvenoj situaciji u kojoj se svako malo u vezi žrtava i sjećanja na njih spominje revizionizam (ovisno o strani tumačen kao nešto pozitivno ili nešto negativno) ipak valja razmisliti ne predstavlja li praksa sjećanja samo na jednu stradalu stranu i manihejskog odbacivanja komemoriranja druge zapravo primjer još jednog, ne tako davnog, revizionizma i dirigiranih izmjena tradicionalno usađenih praksi. Naposljetku, povijesnom ironijom upravo su oni koji su nakon 1940-ih uveli nove prakse povijesnog zaborava nakon 1990-ih godina postali njihovom najvećom žrtvom.
