Poznavanje ljudskog tijela grčkih i rimskih medicinara bilo je znatno, da ne kažemo zapanjujuće. Vlada općenito mišljenje da je u Europi sa zalazom antike i početkom srednjeg vijeka došlo do zaborava medicinskog znanja. Kako su mnoga saznanja preživjela, takvo mišljenje u historiografiji ne stoji. Ovdje se ne osvrćemo samo na često spominjani arapski svijet već i na krajnji jugoistok Europe, na preživjeli dio Carstva – Bizant.
Tamo su bila sačuvana saznanja velikana poput Hipokrata, Aristotela, Galena i ostalih antičkih filozofa. Važnost tih znanja nastoji prikazati pregledni članak skupine autora naziva Uterine cancer in the writings of Byzantine physicians, naglašavajući poznavanje raka maternice.
Bizantski liječnici
Oribazije (o. 325.-403.), Aecije iz Amide (o. 502.-575.), Pavao iz Aegine (o. 625.-690.), Kleopatra Metrodora (o. 7. st.) i Theofan Non (o. 10. st.) svaki su na svoj način, doprinijeli dijagnosticiranju raka maternice. Koristili su znanja svojih prethodnika i njima pridodali svoja zapažanja. Oribazije je sakupio sva dotadašnja sačuvana djela o medicini u Iatrikai Synagogai (Medicinske kolekcije). U njima je sačuvano kako Oribazije smatra da rak maternice potječe od izraslina i fibroma (čvorastih izraslina) te da se manifestira s jakim bolovima. Bolest je smatrao neizlječivom, a operaciju smrtonosnom, pa je preporučao ranu dijagnozu i kirurško rezanje endometrija (sluzavi sloj koji oblaže maternicu). Aecije iz Amide autor je Tetrabiblona ili Libri medicinales u 16 knjiga. U posljednjoj knjizi, Aecije prikazuje grčko-rimsko ginekološko znanje, uz poglavlje o raku maternice. Tu je razlučio dvije vrste raka maternice ustanovivši da se povremeno pojavljuje krvarenje. Aecije zaključuje da je rak maternice neizlječiv i protivi se kirurškom uklanjaju jer smatra da bi to izazvalo fatalno krvarenje. Stoga savjetuje različite lijekove kako bi se ublažili bolovi i krvarenje.
Pavao iz Aegine je također sastavio enciklopediju Sažeti prikaz medicine koja je sažetak dotadašnjeg medicinskog znanja, no sadrži i gledišta, “učenog liječnika i vještog kirurga”. Pavao savjetuje da je najbolje raku maternice pristupiti tradicionalnim i palijativnim metodama. Spominje kako nije poželjno odstraniti rak maternice jer može narasti još veći i preporučuje kirurški zahvat jedino ako materični apsces (nakupina gnoja) ne reagira na lijekove.
Žena među liječnicima
Jedina žena među spomenutim “liječnicima” je Kleopatra Metrodora. Bila je posve nepoznata u historiografiji, sve dok u Firenci nije pronađen rukopis iz 12. st., gdje se spominju njezina opažanja i djela. Među naslovima se nalazi i djelo O maternici, abdomenu i bubrezima, gdje piše o raku maternice. Kleopatra smatra kako je riječ o smrtonosnoj i bolnoj bolesti te zanimljivo iznosi mišljenje da se rak može kirurški odstraniti. Smatra kako bi se nakon toga moglo kirurški rekonstruirati vaginu i labiju (vaginalne usne). Predlaže primjenu kaše od gomolja pomiješane s gušćom mašću ili mješavinom cimeta, klipa i đumbira.
Teofan Non je na specifičan način progovorio o raku maternice. Napisao je sažetak medicinskog umijeća poznat pod nazivom Sinops ili Epitom. Za tretiranje raka predlagao je kreme i intravaginalne umetke s bazom na mješavini meda, voska, jaja, masnoće, koštane srži nekoliko životinja i ptica, ovčje vune, morske spužve i oksimele (u Grčkoj mješavina zrelih slatkih vina, meda, grožđica i ekstrakta smokve).
Carski liječnici
Većina spomenutih svoje je školovanje završila u Aleksandriji, gdje su im u knjižnici bila lako dostupna medicinska saznanja klasičnih autora. Neki od njih imali su buran život. Oribazije je bio liječnik Julijana Apostate (361.-363.). Međutim, nakon njegove smrti bio je prognan jer ga je novi car smatrao poganom. Stoga je utočište pronašao kod Ostrogota, da bi na kraju bio opet pozvan u Carigrad i postavljen za carskog liječnika. Aecije iz Amide i Teofan Non su također bili carski liječnici, a Teofan je svoj Sinops napisao upravo prema naredbi Konstantina Porfirogeneta (913.-959.).
Ne samo da se antičko znanje sačuvalo u burnim vremenima političkih, ekonomskih, etnografskih i ostalih promjena već je u manjem ili većem opsegu, nastavilo živjeti i dalje se razvijati. Kako pokazuju ovi primjeri, medicina nipošto nije bila izuzetak. Osim toga, primjer Kleopatre Metradore svjedoči i o do nedavno u historiografiji nevidljivom angažmanu istaknutih ženskih pojedinaca.
Preporuka za čitanje
Marianna Karamanou, Gregory Tsoucalas, Konstantinos Laios, Efthimios Deligeoroglou, Emmanouil Agapitos i George Androutsos. Uterine cancer in the writings of Byzantine physicians. JBOUN 20/4 (2015): 1645-1648.
