Zahtjevnost teme
Na prvi pogled pitanje iz naslova čini se banalnim. Isto tako i odgovor na nj. Ipak, ako dublje zađemo u povijesnu građu, uvidjet ćemo zamršenost tog pitanja. Pokušamo li se staviti u poziciju ranosrednjovjekovne osobe, naići ćemo na poteškoće kada je riječ o interpretaciji njenoga mišljenja i ponašanja. Štoviše, što je ta osoba niže u društvenoj hijerarhiji, o njoj ćemo znati manje. Stoga su istraživačima na raspolaganju ograničene informacije, koje im uglavnom osvjetljavaju živote pripadnika srednjovjekovne elite. Upravo se Marino Kumir u svom radu „For the Salvation of One’s Soul: Piety, Status and Memory in the Dalmatian Duchy (c. 812–850)” posvetio pitanju duhovnosti ranosrednjovjekovne elite. On se pritom ograničio na prostor Dalmacije u prvoj polovici 9. st.
Pobožnost elite i gradnja crkava
Pojavu duhovnosti, pobožnosti, čistoće i sjećanja Marino Kumir povezuje sa sve jačim franačkim utjecajem i pojavom kršćanstva na prostoru današnje Hrvatske. S jačanjem i širenjem franačke države, rastao je i njezin utjecaj na Slavene u susjedstvu. S obzirom na taj utjecaj, slavenska je elita počela oponašati franačku, prvo u ophođenju prema „niže rangiranima”, potom i u održavanju sjećanja na svoja djela. U tom kontekstu, slavenska je elita preuzela i kršćanstvo, pošto je franačka država, odnosno Franačko Carstvo (od 800. g.) bilo čvrsti zagovornik kristijanizacije svih nekršćanskih naroda s kojima je stupilo u kontakt. Franački utjecaj na prostoru današnje Hrvatske osobito je došao do izražaja nakon Aachenskog mira 812. g., kada su Slaveni došli pod franačku vlast.
Kumir povezuje pobožnost aristokracije s franačkim utjecajima. Ideal pobožnosti aristokracije identificira u tri načina na koja je aristokracija iskazivala pobožnost: (re)izgradnjom privatnih crkava, kristijanizacijom ukopa unutar crkava i zapisima o pobožnim djelima. U tome se na prostoru Dalmacije u 9. st. iskazala hrvatska kneževska dinastija. Epigrafički zapisi dokaz su kako je osnivanje novih crkava bilo važno za identitet elite. Taj pothvat je bio prilika da pripadnik elite pokaže svoj status u hijerarhijski organiziranom društvu. Marino Kumir ističe kako je još Vedrana Delonga iščitala epigrafičke spomenike Hrvatske Kneževine i kasnije Hrvatskog Kraljevstva.
Uglavnom su sačuvani natpisi hrvatskih knezova. To su natpisi koji su pronađeni na lokalitetima gdje su se nalazile ranosrednjovjekovne crkve koje su dali izgraditi, poput Biskupije kod Knina, Rižinica ili Bijaća. Spominjanje nekih od tih lokaliteta u kneževskim darovnicama (Trpimirova darovnica, Darovnica kneza Muncimira) svjedoči o povezanosti tih crkava s vladajućom dinastijom. Tako Kumir povezuje izgradnju novih crkava i oblikovanje aristokratske kulture u ranosrednjovjekovnoj Dalmaciji s nastojanjima vladajuće dinastije.
Kontinuitet mjesta i crkveni ukopi
Simbolika je u ranom srednjem vijeku bila važna. O tome nam svjedoče epigrafski zapisi, ali i uplitanje vladajuće dinastije u formiranje aristokratske kulture. Zato nije bilo neobično da su ponekad nove crkve nastajale na mjestima na kojima su već u antici postojale crkve. Kao primjer Marino Kumir navodi arheološko nalazište Begovača u Biljanama Donjima, gdje je crkva iz 9. st. izgrađena na ostacima kasnoantičke crkve. U tom slučaju lokalni velikodostojnik je „obnovio” crkvu za dobrobit svoje duše, što je i zapisano u kamenu. Ova kršćanska formula pokazuje nam što je bila bit izgradnje ili obnove crkava u ranom srednjem vijeku – spas duše.
Govoreći o ukopima i sjećanju, Kumir se zadržava na primjeru Begovače. Osim po mjestu izgradnje, ona je zanimljiva i zbog groba pod oznakom Grob 258. U njemu su pronađeni ostaci bračnog para, koji su vjerojatno pripadali obitelji koja je dala izgraditi crkvu. Grob se može povezati s prethodno spomenutim natpisom, gdje je jasno naglašena želja da se spase duše onih koji su izgradili crkvu. Želja za spasom duše vidljiva je u mjestu ukopa koje su nalazi unutar crkve, ni više ni manje nego ispod najsvetijeg mjesta u crkvi – oltara. Time su poduzete sve mjere da osnivač crkve spasi svoju dušu, a ujedno ostane i zapamćen.
Kultura sjećanja
Pripadnici elite nastojali su ostati zapamćeni. U tu svrhu su zapisivali svoja imena. Uz epigrafičke natpise, postojali su i natpisi, bolje rečeno zapisi u knjigama. Primjer koji navodi Marino Kumir je vrlo poznat – Čedadski evanđelistar (Akvilejski evanđelistar).
Kako bi netko bio upisan u njega, bilo je potrebno darovati redovnike koji su ga čuvali, a od redovnika se očekivalo da mole za svog dobročinitelja koji je došao hodočastiti u njihov samostan, osobito za njegovu dušu. Nije neobično što se u evanđelistaru nalaze imena hrvatskih knezova Trpimira i Branimira, koji su htjeli da njihova imena ostanu zapisana u toj važnoj zbirci aristokratskih imena 9. st. Zapisi imena hrvatskih knezova govore nam o važnosti iskazivanja pobožnosti za društveni i politički život Hrvatske Kneževine od početka 9. st. nadalje.
Zanimljivo je da su uz ime Trpimira spominje stanoviti Sebedra(g), a uz imena Trpimirova sina Petra ime Presila. Može se pretpostaviti da su njih Sebedra(g) i Prisila bili dio elite Hrvatske Kneževine, a želja da njihova imena budu vezana uz članove vladajuće dinastije može se protumačiti kao izraz htjenja da njihova imena budu zapamćena. S njihovim imenima, bila bi zapamćena i njihova pobožnost, kao hodočasnika u samostan u Akvileji.
Zaključak
Iskazivanje pobožnosti, kao i kultura sjećanja, imali su važnu ulogu u ranom srednjem vijeku. Na prostoru današnje Hrvatske te dvije stavke povezujemo s vladajućom dinastijom, koja je bila model po kojem su se ravnali i drugi pripadnici hrvatske elite. Ostaviti pisani trag o svojim pobožnim djelima, učiniti nešto pobožno te na kraju očuvati sjećanje na to, bili su važni koraci u spasu duše. Stoga, kada se proučavaju teme koje obuhvaćaju osjećaje i način razmišljanja stanovništva srednjeg vijeka, treba imati na umu kontekst u kojem se odvija neki proces. Marino Kumir je to učinio te je doprinio promišljanju o pobožnosti u ranom srednjem vijeku. To nam otvara nove mogućnosti za usporedbe sa sadašnjošću, ali i za sagledavanje već poznatih tema iz hrvatskog ranog srednjeg vijeka na nov način.
