Kolumna “Druga strana” bavi se prezentacijom stavova povjesničara koji na znanstveno utemeljeni način preispituju ili iz drugoga kuta sagledavaju dominantne i etablirane historiografske stavove te prezentacijom stavova koji su – iako možda danas već općeprihvaćeni u historiografiji – još uvijek nepoznati široj publici. Jedan takav primjer jest i revitaliziranje teorije o avarskom podrijetlu Hrvata. Naime, riječ je o teoriji Denisa Alimova koja počiva na tekovinama tzv. Bečke škole etnogeneze, te u kojoj autor podrijetlo Hrvata nastoji odgonetnuti uvidom u hrvatski ‘origo gentis’ kojega locira u predaji zapisanoj u 30. glavi djela ‘O upravljanju carstvom’.

Prvobitna zajednica ‘Hrvata’

Teorija Denisa Alimova ponajviše počiva na konstruktivističkom pristupu slavenskom identitetu koji je nedavno nanovo argumentirao Florin Curta. Točnije, smatra Alimov, slavenske skupine sigurno su bile mnogo raznovrsnije od onoga što prezentiraju istočnorimski izvori, a suvremena historiografija ozbiljno propituje i tezu da je među tzv. Slavenima postojao osjećaj jedinstva na temelju zajedničkog jezika.

Starija hrvatska historiografija, počevši od 19. st., različito je tumačila podrijetlo Hrvata, no sve teorije u svojoj srži polaze od pretpostavke da hrvatska etnička zajednica postoji i prije nego Hrvati dolaze u Dalmaciju. Međutim, suvremena historiografija na te rane skupine gleda kao na germanske gentes – tj. nije riječ o homogenim, rodbinski, povezanim skupinama, već o heterogenim etnopolitičkim zajednicama koje su politički, socijalno i ideološki postrojene na osnovi ratničke skupine.

S tim u vidu javila se i zanimljiva interpretacija – o kojoj smo već pisali – a to je da Hrvati postaju ‘Hrvatima’ tek u Dalmaciji. No dok se Danijel Dzino odlučuje fokusirati na Hrvate nakon ‘rađanja’ u Dalmaciji, Alimova zanima njihovo podrijetlo – i to ne genetsko, već ono „ideološko“, tj. političko.

Hrvati – avarska ratnička skupina?

Teorija da su Hrvati originalno predstavljali društveni sloj – tj. skupinu ratnika – na granicama Avarskog Kaganata čini samu srž svih teorija o avarskom podrijetlu Hrvata. Alimov smatra da je nakon pada Avarskog Kaganata naziv ‘Hrvat’ počeo označavati „lokalne grupe ratnika“ koje su sudjelovale u etnogenetskim procesima. Sličnu interpretacije još je ranije ponudio Walter Pohl, argumentirajući je geografskom rasprostranjenošću spomena imena ‘Hrvat’ tijekom ranoga srednjeg vijeka koje se doista poklapa s granicama Kaganata. Ipak, kako s pravom ističe Neven Budak, ta je tvrdnja samo donekle točna jer se Hrvati doista spominju na toj liniji [misli se na granicu Kaganata, op.a.], ali uglavnom izvan granica Kaganata, a ne unutar njega. Međutim, Alimov ide korak dalje te nastoji teoriju argumentirati novim dokazima.

Origo gentis Chroatorum

Povjesničari već desetljećima, pa i stoljećima, raspravljaju o tome koliko istine ima u pričama o podrijetlu Hrvata koje su nam ostale zapisane iz srednjega vijeka. Do prije nekoliko desetljeća većina interpretacija polazila je od teze da takve priče odražavaju stvarne povijesne okolnosti. Alimov pak smatra da priče o etnogenezi opisuju stvari na vrlo specifičan način i da pritom imaju određenu ideološku zadaću objasniti porijeklo skupine i podržati održanje etničke zajednice.

U slučaju Hrvata to bi značilo da spomen jednoga roda (više braća i sestara), broja sedam, priče o postojanju heroja/junaka, itd. imaju zadatak biti simbol zajednice i očitavati jedinstvo grupe. Neki elementi priče o podrijetlu (lat. origo gentis) su potencijalno čisto pragmatični – kao, primjerice, spomen drugih Hrvata (koji nisu iz Dalmacije) koji je onda racionaliziran (bilo iz pozicije samih Hrvata ili pak Bizanta, odnosno Konstantina Porfirogeneta) kroz priču o preseljenju s jednoga mjesta na drugo.

No, ključno pitanje koje se postavlja jest daje li origo gentis Choatorum dovoljno informacija za rekonstrukciju povijesnog konteksta hrvatske etnogeneze? Alimov smatra da da te na temelju ‘predaja’ nastoji rekonstruirati kontekst.

Avarska teorija o podrijetlu Hrvata na ‘novim temeljima’

Prije svega treba istaknuti da teza polazi od pretpostavke da 30. glava djela O upravljanju carstvom odražava bizantski zapis same usmene predaje (tj. origo gentis-a) koju su imali Hrvati, a koje je Konstantin VII. Porfirogenet u manje ili više izmijenjenoj formi zapisao. Autorovu argumentaciju najbolje je razlomiti na nekoliko ključnih točaka:

  • Danas se smatra da su Hrvati ‘došli’ u Dalmaciju krajem 8. stoljeća. Alimov stoga drži da je preseljenje ratnički nastrojene skupine preko teritorija Avarskog Kaganata bilo nemoguće te stoga Hrvate treba tražiti unutar granica.
  • Postoji više teorija o podrijetlu naziva Hrvati, no svima je zajedničko da ime očito nije slavenskog podrijetla.
  • Imena legendarnih vođa Hrvata kao i događaji opisani u origo gentis-u odražavaju animozitet na liniji HRVAT-AVAR.
  • Suprotnost HRVAT-AVAR sa sobom vuče sukob – sukobi su savršene situacije za formiranje novih etnopolitičkih zajednica!
  • Sukob ne mora nužno biti otvoreni rat, već i slabljenje Avara koje je omogućilo uspon nove zajednice na periferiji Kaganata. Tu se ponovno vraćamo na priču o predaji samih Hrvata koja je važna iz dva ključna razloga:
      1. Hrvati očito sredinom 10. st. (kad nastaje DAI) period slabljenja Kaganata smatraju početkom svoga postojanja.
      2. Očito je za nositelje hrvatskog identiteta isticanje razlike u odnosu na Avare bilo posebno važno!

U prilog tezi govori i spomen ostataka Avara u Hrvatskoj, koji se javlja u 30. glavi DAI-a. Alimov smatra da je avarski karakter pripisan nekoj skupini koja je prije bila lojalna Kaganatu. Tu skupinu identificira u Gudučanima (ili Gačanima) s kojom su se, prema takvoj interpretaciji, Hrvati borili za primat u Dalmaciji. Isticanje avarskog karaktera skupine s kojom se Hrvati bore također svjedoči o animozitetu između Hrvata i Avara.

Na temelju svega iznesenoga – od antiavarskih elemenata u hrvatskom origo gentis-u do neobjašnjivosti preseljenja Hrvata preko teritorija Kaganata – autor smatra da prvobitnu hrvatsku grupu treba smatrati integralnim elementom avarske socijalno-političke strukture. O kakvoj je točno grupaciji riječ možemo, doduše, samo nagađati, no smatra da teorija drži vodu jer objašnjava pojavu hrvatskih grupa na tako širokom prostoru (od zapadnog Balkana, preko Karantanije, Češke, Ukrajine, Karpata itd).

No, neovisno o tome tko su ili što Hrvati bili unutar Kaganata, otvaranje puta prema formiranju etničke zajednice Hrvata u Dalmaciji započelo je tek s njihovim opredjeljenjem kao NEPRIJATELJA Avara.

DAI – pokrštavanje Hrvata?

30. i 31. glava DAI-a, kao ni onovremeni franački izvori, ne spominju nikakav otpor Hrvata pokrštavanju. Alimov stoga iznosi zanimljivu tezu – je li moguće da su Hrvati već bili pokršteni, a da onovremeni izvori samo svjedoče o širenju franačkih crkvenih struktura na ovaj prostor? Priču o pokrštavanju Hrvata također možemo promatrati kroz ‘okular’ Bečke škole koja se posebno bavila pitanjem germanskih skupina. Konkretno, u pričama o podrijetlu germanskih gentesa nakon „primarno iskušenja“ (prelaska velike rijeke, pobjede nad neprijateljem itd.) slijedi masovni prelazak na drugu religiju ili kult – koji je sveobuhvatan i trenutačan događaj. Sličnosti s hrvatskom inačicom – barem tako smatra Alimov – očite su: u obje zapisane verzije pokrštavanja (30. i 31. glava) prelazak Hrvata na kršćanstvo slijedi nakon pobjede nad različitim neprijateljima – u jednom slučaju Franaka, u drugome Avara – no ono što je zajedničko jest da Hrvati kršćanstvo primaju iz Rima!

Konačno, spomen Heraklija u 31. poglavlju DAI-a – vladara u čije vrijeme Kaganat slabi – kao i spomen neslavenskog imena Porga možda govore o povijesnom kontekstu u kojem se odvijalo formiranje hrvatskog identiteta. Točnije, smatra autor, pokrštavanje neke grupe odvojene od Kaganata moglo je poslužiti kao definitivno ideološko određenje raskola između te skupine i Avara te približavanje Bizantu. To pak sa sobom vuče još jednu zanimljivu interpretaciju – je li možda Bizant, sa ciljem slabljenje Avara, odigrao važnu ulogu u jačanju nove elite na prostoru Dalmacije?

Summa summarum

Ono što je ključno držati na umu pri shvaćanju teorije Denisa Alimova jest da prema njegovoj interpretaciji priče o preseljenju, pokrštavanju, ratovima i pobjedama (itd.) ne treba shvaćati doslovno. Te karike čine – barem prema shvaćanju pobornika tzv. Bečke škole – elemente priče o podrijetlu (origo gentis) te stoga pružaju tek sporadičan uvid u kontekst u kojemu se formirao hrvatski etnos. Ono što je važnije, te karike odražavaju ono što su sami Hrvati smatrali važnim – a to je da su neprijatelji i pobjednici nad Avarima i Francima te da su kršćani lojalni Rimu.

Konačno, cijelu teoriju možemo ukratko sumirati u nekoliko ključnih točaka:

  • Hrvati su originalno bili ratnička skupina na granicama Avarskog Kaganata.
  • U jednom trenutku Hrvati se – usred slabljenja Kaganata – okreću protiv njih te vremenom ove ratničke skupine, koje označavaju „lokalne grupe ratnika“, počinju sudjelovale u etnogenetskim procesima.
  • Jedan od tih procesa odvijat će se i među ‘dalmatinskim Hrvatima’ i zato je animozitet i averzija između Avara i Hrvata KLJUČAN motiv hrvatskog origo gentis-a (za kojeg Alimov smatra da ‘živi’ zapisan u 30. glavi DAI-a).
  • Spomen Bijelih Hrvata i seobe iz Bijele Hrvatske samo je racionalizacija spomena više različitih skupina koje nose isto ime, a ne dokaz preseljenja.
  • Hrvatski origo gentis u cijelom nizu elemenata odražava da je temelj hrvatskog identiteta biti „ne-Avar“, ali isto tako i isticanju suprotstavljenosti Francima te nasljedno na to i isticanje prihvaćanja kršćanstva iz Rima, a ne od posrednika.
  • Hrvatska imena koja se spominju u predaju su neslavenska što također govori u prilog tezi da Hrvati nisu slavenskog podrijetla, već da su samo podvlastili slavenske skupine zatečene u Dalmaciji
  • U konačnici ove etnogeneze hrvatska se elita – koja je formirala vlastiti identitet – zajedno sa svojim podređenicima (stanovništvom Dalmacije) u svojim, ali i očima vanjskih promatrača, pretvorila u „hrvatski narod“ zbog čega se od 9. st. naziv „Hrvati“ javlja sve češće, dok naziv „Slaveni“ vremenom nestaje ili barem pada u drugi plan.

 

Preporuke za čitanje:

Alimov, Denis. „«Переселение» и «крещение»: К проблеме формированиыа кхорватскоы етничности в Далматсии“ [„«Pereselenie» i «kreshchenie»: K probleme formirovaniya khorvatskoy etnichnosti v Dalmatsii“]. Studia Slavica et Balcanica Petropolitana 2/4 (2008): 94 – 116.

Budak, Neven. Hrvatska povijest od 550. do 1100. Zagreb: Leykam International, 2018.

Dzino, Danijel. „Novi pristupi izučavanju ranog hrvatskog identiteta.“ Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 41/1 (2009): 33 – 54.

Dzino, Danijel. Becoming Slav, Becoming Croat: Identity Transformations in the Post-Roman and Early Medieval Dalmatia. Leiden, Boston: Brill, 2010.