Najvjerojatnije bi trebali povećalom tražiti čovjeka koji nije čitao, gledao ili barem čuo o Robinu Hoodu i njegovoj družini. Tko nije čuo za Čarugu, priče i legende? Kada zaronimo u malo starije doba, dolazimo do još pokojeg slavonskog „Robina Hooda”.
Kao i drugi pojedinci i skupine kroz povijest, različito su se promatrali i razbojnici između Drave, Dunava i Save. Razbojnike, nekadašnje podložnike, odnosno kmetove prema borbi za egzistenciju usmjeravale su vlastelinske uprave s nametima poput tlake, kao i naturalnim davanjima. Poljoprivredne proizvode skupljene navedenim nametima spomenute su uprave plasirale na tržištima dobrog dijela Habsburške Monarhije, od Banata do Austrijskih Nasljednih Zemalja. Koliko se možemo usuditi prosuđivati, to je dovodilo do marginaliziranja proizvoda podložničkog stanovništva (kmetova).
Odnos kmetova i vlastelinskih uprava dobro oslikavaju i pravilnici pa tako i primjerak iz svibnja 1723. godine, namijenjen većem dijelu slavonske Podravine (vlastelinstvo Valpovo). „U nekim od točaka navodi se da svaki muški punoljetni podložnik treba izvršiti dvanaest dana godišnje tlake, a ako je držao i konje ili volove, davao je i četiri dana tlake s potonjim životinjama. Ako se usporedi s dužnostima koje su proizlazile iz odluka Caraffine komisije, može se uočiti da su podložnici izvršavali obveze u novcu i da im je pravilnik bio svojevrstan šok koji je dodatno utjecao na pogoršanje životnih uvjeta. Sve će spomenuto tijekom 1730-ih i 1740-ih godina utjecati na razvoj razbojništva. Ono je dodatno ometalo gospodarski razvoj diljem Slavonije…“
Dok su se diljem Slavonije kroz komisijsko popisivanjem problema pokušavali poboljšati životni uvjeti kmetova, donošenje novih urbarijalnih regulacija (možemo slobodno reći zakonskih okvira) i već opisivane šume i močvare seljake su usmjeravali od motike prema maču. „Uz spominjano podložničko stanovništvo, i vojsku sjeverni kopneni put uz Dravu i druge lokalne kopnene putove koristili su i trgovci iz većih središta kao što je Osijek, ali i goniči stoke iz istočnijih krajeva Habsburške Monarhije koji su ju vodili prema sajmovima i gradovima u civilnoj Hrvatskoj i u Austrijskim Nasljednim Zemljama.
Često su navedeni putnici i trgovci sa svojom robom bili i mogući plijen razbojničkih skupina. Naročito ako bi putovali lokalnim kopnenim putovima, a ne sjevernim koji je povezivao Valpovo i Miholjac (put koji je danas poznat pod nazivom Podravska magistrala, sjeverni krak koji ide od Osijeka preko Valpova pa nakon spajanja s južnim do Slatine i Virovitice) i koji je danonoćno bio čuvan od strane vlastelinskih pandura. Iz tog su se razloga tijekom putovanja manje čuvanim putovima okupljali u konvojima. U pojedinim selima diljem Valpovačkog vlastelinstva, bile su organizirane čak i patrole podložnika na čelu s harambašama, što je bio trend i na drugim slavonskim vlastelinstvima.
Unatoč tome opisano se djelovanje razbojnika i dalje širilo od jugoistoka kod Brođanaca, Zelčina i Koške do sjeverozapada kod Kapelne i Čađavice. O tim je procesima pisao i upravitelj koji spominje da se na putu između Koške i Bizovca ne može normalno putovati i da razbojničke skupine upadaju u sela okružena šumom i močvarama… Nekoliko puta spominjane močvare vlastelin Petar II. Antun Hilleprand von Prandau shvaćao je kao prijetnju gospodarskom razvoju svoga vlastelinstva pa je zahtijevao i provodio isušivanje. Možemo pretpostaviti i da je već 1720-ih godina shvaćao i da su močvare potencijalni razbojnički zbjegovi.
Navedeni radovi, koji su smanjivali područja pod vodom, kao i sav ostali rad na prostoru vlastelinstva provođeni su radnom rentom podložnika. Prema tome i takav je rad u suštini utjecao na povećanje negodovanja, ali i razbojništva tijekom 1730-ih godina unatoč tome što je isušivanje močvara dobrodošlo i svakodnevnom životu i podložničkim obiteljima zbog nastanka oranica, pašnjaka i ostalih obradivih površina. Da se podložničko stanovništvo konkretno žalilo i na isušivanje močvara, to jest na prekomjerne vode, pronalazimo primjer iz jedne od mnogobrojnih regulacija međuodnosa između vlastelina i podložnika tijekom prve polovice 18. stoljeća…“
Sve navedeno uzrokovalo je nastanak skupina razbojnika i od tridesetak ljudi pa čak i to da su vlastelinske vlasti i drugi stupovi vlasti na području Slavonije i čitava naselja poimali kao razbojnička utočišta. To je utjecalo i na radnje kao što je uništavanje i podizanje sela poput Kapelne u roku nekoliko desetljeća tijekom 18. stoljeća. Ne smijemo izostaviti i da su opisani ljudi između motike i mača često migrirali i do stotinjak kilometara. Nekada su bježali do baranjskih močvara Drave i Dunava, a nekada do močvara Vuke i Save na jugu. Jedno je sigurno – kao i u slučaju Robina Hooda, i oni su u svoje doba imali protivnike, ali i pobornike.
Foto: Nekada utočište razbojnika, a sada ljepota koja privlači – ostaci slavonskih močvara
