Katolički mediji – zamašnjak američkog anti-komunizma
Unatoč preostatcima protestantske netrpeljivosti, u međuratnom razdoblju broj i utjecaj katolika u SAD-u znatno je porastao; s 36% svih vjernika, Katolička je Crkva bila najveća pojedinačna religijska organizacija u zemlji. Počevši s prvim osudama Marxove i Engelsove ideologije još za njihova života, katolički je politički angažman i društveni mentalitet obilježavao duboko ukorijenjeni anti-komunizam, krajem 1930-ih osnažen i papinskom enciklikom Divini Redemptoris.
Snažan utjecaj na američku katoličku javnost i njene političke stavove imali su i onodobni katolički mediji. Utemeljena 1920. godine, njihovim je pisanjem u velikoj mjeri rukovodila Catholic News Agency, dostavljajući informacije iz svijeta manjim medijskim kućama. Unatoč smanjenju pouzdanosti uslijed skorog izbijanja ratnog stanja, te su informacije uključivale i izvještaje o staljinističkim i drugim komunističkim (i fašističkim) progonima kršćana, kao i drugim zločinima europskih totalitarističkih režima.
Slabljenju katoličke nepovjerljivosti prema komunistima nije pripomoglo ni američko ratno savezništvo sa SSSR-om. Primjerice, premda je – uz intervenciju Pija XII. kod američkog episkopata – Roosevelt uspio postići slabljenje izolacionističke pozicije kod njih, jedan od katoličkih listova još je 1944. godine tvrdio kako je „komunizam smrt i uništenje mira, pravde, slobode i civilizacije za koju se borimo“. Posebna pažnja pritom je usmjeravana razotkrivanju namjera Kremlja da stvaranjem propagandne slike o tolerantnosti zavede naivnu zapadnjačku javnost.
U takvom kontekstu američki su katolici nakon 1945. godine, odnosno na početku zaoštravanja odnosa koji će se uskoro profilirati kao Hladni rat, (p)ostali vodeća anti-komunistička sila u američkom društvu. Samoprozvavši se najvažnijim anti-komunističkim časopisom tijekom 1940-ih, u tom je smjeru djelovao i mjesečnik „Plain Talk“ koji je od 1946. do 1950. godine izlazio pod urednikom Isaacom Don Levineom.
“Kako stvari stoje u Tito-slaviji?”
U istom duhu – i u očiglednoj suradnji s časopisom u kojem su njegova izdanja reklamirana – u New Yorku je istovremeno djelovalo Catholic Information Society. Iako su detaljnije informacije o tom društvu ostale nepoznate, znano je da je tijekom druge polovine 1940-ih izdalo dvadesetak pamfleta raznih autora o nizu tema, s naglaskom na položaj vjernika i Crkve kao cjeline u Sovjetskom Savezu i zemljama pod njegovom političko-ideološkom dominacijom.
Pod brojem 9, tako je 1947. godine objavljena i knjižica „How Are Things in Tito-Slavia?“ autora Richarda Gindera. (O samom Ginderu nije poznato puno informacija, osim da je bio svećenik; pod uvjetom da njegov imenjak koji je nešto kasnije velik dio svog djelovanja posvetio homoseksualnosti u Crkvi i naposljetku umro osramoćen kao seksualni zlostavljač zapravo nije ista osoba.)
U svakom slučaju, navedeni pamflet koji je – kao što mu naslov sugerira – posvećen upoznavanju američkih čitatelja s nepovoljnom situacijom u poslijeratnoj komunističkoj Jugoslaviji, započinje in medias res – suprotstavljanjem kristolikog nadbiskupa Stepinca, koji je „uzbuđivao srca Hrvata, Srba i Slovenaca“, Josefu (sic!) Titu, kao „gospodaru tamnica i koncentracijskih logora, utreniranom u Moskvi, čelniku vojske i špijunske mreže, Staljinovom namjesniku u Jugoslaviji“. Potom autor sadržaj dijeli na tri veće cjeline.
1. Uništavanje religije
Prva od njih, posvećena uništavanju religije, bavi se nizom prohibitivnih zakonskih mjera donesenih u Jugoslaviji već u prvim poratnim mjesecima. U prvom redu tako se spominje zabrana svih katoličkih predratnih tiskovina; slijede napomene o konstantnim napadima na kler i Crkvu u komunističkom tisku i putem radija. Navode se i slučajevi premlaćivanja vjernika od strane tajne policije, kao i prisiljavanja na sudjelovanje u radnim akcijama i „spontanim“ demonstracijama upravo u vrijeme bogoslužja, a s ciljem sprečavanja aktivnoga vjerskog života.
Posebno pak su zanimljive napomene o školstvu – uz fantastične izjave o izlaganju mladeži nemoralnom sadržaju pričanjem perverznih priča „u najgoroj maniri Hitlerove mladeži“, u manju se djecu ateizam navodno usađuje primjenom dobro poznatog sovjetskog trika – najprije ih se navodi da se za slatkiše mole Bogu, nakon čega nema nikakvog rezultata; potom se isto ponavlja, ali ovaj put uz molitvu Titu (u sovjetskom slučaju Lenjinu) te odmah slijedi kiša slatkiša!
2. Uporaba laži i ubojstava
Druga tematska cjelina govori o upotrebi laži i ubojstava, odnosno o konkretnijim represivnim metodama i akcijama. Tako se spominju slučajevi razaranja sakralne baštine – od „potpunog“ uništenja pilova i križeva krajputaša (što je očito pretjerivanje), do poznatog slučaja razbijanja kipa Majke Božje Bistričke u zagrebačkoj katedrali, odnosno miniranja neimenovanoga slovenskog svetišta, pri čijoj je eksploziji navodno poginulo dijete.
Slijedi novi popis zabrana – zabrana vjerskog udruživanja (sve do onemogućavanja običnih zborskih proba), zabrana sakramentalnog života vojnika, zabrana katoličkih dobrotvornih društava i škola, praćena oduzimanjem imovine vjerskim zajednicama i njenom prenamjenom u korist vojske. Slučajevi maltretiranja uključuju i izbacivanje župnika iz župnih dvorova, a posebno barbarsko uništavanje je grobova „narodnih neprijatelja“. U opisu potonjeg na američku se javnost posebno nastojalo utjecati tvrdnjom da su prilikom jednog takvog razaranja i tijela petorice američkih pilota poginulih u ratu završila na hrpi smeća.
3. Vladavina terora
Napokon, iako bi se i prethodne dvije mogle podvesti pod tu kategoriju, treća je cjelina posebno posvećena vladavini terora. Nije sigurno iz kojeg izvora – spominje se netko iz Amsterdama – autor crpi ovdje iznesene brojčane podatke, no čini se kako su oni ipak barem dijelom pretjerani. Pored otmica nevinih ljudi pod okriljem noći, često bez povratka, tako se spominje da u trenutku tiskanja knjižice u koncentracijskom logoru u Lepoglavi boravi 2100 katoličkih intelektualaca. Procjenjuje pak se da je od uspostave komunističke vlasti pobijeno 400 000 Hrvata-katolika, dok ih se još 100 000 nalazi u logorima i zatvorima.
Posebno dramatičan opis je sudbina katoličkih svećenika – Ginder tako napominje da se u Staroj Gradiški nalazi logor specijaliziran samo za kler koji je, prema svjedočenju očevidaca, „u pogledu ljudske degradacije na razini Dachaua i Belsena“. Zatvaranja i otvoreni pozivi na ubijanje svećenika rezultirali su tako padom njihovoga broja s 1916 1939. godine na 401 na kraju prve poratne godine; od toga je 369 ubijeno. Poimence se spominje samo Antun (zapravo Janez) Strašek, ubijen zbog javnog protivljenja kolektivizaciji.
Konačno, poseban slučaj čini montirano suđenje nadbiskupu Stepincu u razlaganje čijeg sadržaja nećemo podrobnije ulaziti. Zanimljivo je tek napomenuti da autor spominje onodobne negativne reakcije na presudu iz anglosfere, odnosno da se poziva i na izjavu srpskog episkopa Dionizija Milivojevića (zaduženog za pastoralnu skrb nad vjernicima u SAD-u i Kanadi), kako je riječ o političkom suđenju s ciljem odvajanja Crkve u Hrvatskoj od papinstva kao vanjske potpore. Dotični je istodobno ustvrdio da je presuda Stepincu nepravedna, „kao što je bila i presuda generalu Mihailoviću“.
“Što Vi možete učiniti?”
S kojim je ciljem, osim općeg informiranja javnosti, ovaj pamflet izdan? Američka vlada i njen Ured za vanjske poslove lako mogu utjecati na Tita i njegove odluke, odgovorio je autor. Kako bi pospješio takve reakcije, čitatelj stoga – potaknut pročitanim – može napraviti minimalno dvije stvari: potpisom podržati dvije tada aktualne rezolucije – Rooneyevu (s ciljem puštanja Stepinca i drugih utamničenih zbog vjere na slobodu) i Ross-Pottsovu (sa zahtjevom prebacivanja slučaja Stepinac u nadležnost Generalne skupštine UN-a); osim toga, čitatelj može poslati i prosvjedna pisma čelniku Ureda za vanjsku politiku Charlesu A. Eatonu, kao i jugoslavenskom veleposlaniku Savi Kosanoviću.
Među ostalim pamfletima objavljenima u istoj nakladi nalaze se još dva posvećena situaciji u Jugoslaviji, na čijim se stranicama detaljno razrađuje spomenuto suđenje Alojziju Stepincu. Teme ostalih knjižica vezane su uglavnom uz situaciju u samom SSSR-u, odnosno uz opasnost od komunističke „pete kolone“ u američkom društvu, politici i popularnoj kulturi, tvoreći time ujedno i svojevrsnu uvertiru u poznati „lov na komuniste“ senatora Josepha McCarthyja.
Iako u podatkovnom smislu – budući da su pisani bez suvremenoga vremenskog odmaka od tema o kojima govore – sadrže određene manjkavosti te ih stoga treba koristiti s oprezom, informativni pamfleti Catholic Information Societyja vrijedan su izvor o američkom katoličkom anti-komunizmu na početku Hladnoga rata, temama koje su njegovi proponenti smatrali ključnima te načinima na koje su pokušavali utjecati na onodobnu američku javnost. U konkretnom slučaju ujedno je riječ i o tekstu iz razdoblja zahladnjenja odnosa između SAD-a i Jugoslavije, do promjene u kojemu će doći vrlo skorim jugoslavenskim razlazom sa SSSR-om.
