Hagiografija – “historiografski geto” ili nedovoljno iskorišteni potencijal?

Definiranje pojma

Pojmu hagiografija u današnje je vrijeme moguće pripisati dva međusobno povezana značenja. U prvom redu, riječ je o književnim vrstama posvećenima svecima i raznim oblicima i manifestacijama njihovih kultova. S druge strane, isti se pojam koristi i kao naziv za historijsku subdisciplinu posvećenu proučavanju navedenih izvora. Dok njezine početke valja tražiti u potragama za izvornim oblicima životopisa pojedinih svetaca, odnosno skidanju kasnijih legendarnih „naslaga“ s njih, hagiografska istraživanja danas koriste i tu vrstu podataka, ponajprije kako bi putem dijakronijskog praćenja promjena i dopuna svetačkih legendi rekonstruirala mentalitet i potrebe određenog razdoblja, odnosno promjene koje su do njih dovele. No, pri korištenju takvog tipa izvora ključno je imati na umu da je njihovo određenje kao hagiografskih zapravo suvremeni konstrukt te da oni nisu svjesno pisani kao takvi. Toj se problematici u svom članku Beyond Positivism and Genre: „Hagiographical“ Texts as Historical Narrative posvetila američka povjesničarka Felice Lifshitz.

Između kulta i biografije

U svom razmatranju hagiografije i njezine promjenjive percepcije, Lifshitz ju smješta u nejasno definirano područje između kulta i biografije. Naime, unatoč ranijim definicijama koje su ju povezivale isključivo uz svetačke kultove, istraživanja su pokazala da takva povezanost nije ključna za postojanje hagiografskih tekstova, koje pak – s druge strane – nije moguće svesti ni isključivo na biografski podžanr.[1] Budući da uzrok takvoj suvremenoj konfuziji autorica vidi u primjeni anakronih klasifikacijskih podjela na tekstove iz prošlosti, u svom članku postavlja nekoliko većih problemskih cjelina, kronološki podijeljenih na tri indikativna razdoblja – period od 9. do 11. stoljeća, 12. i 19. stoljeće. Cilj takvog razdvajanja dokazivanje je nemogućnosti stvaranja jedinstvenih definicija hagiografije i historiografije za sva razdoblja te utjecaja političko-društvenog konteksta na njihov razvoj i sadržaj, odnosno određivanje „onoga što je historija“.

Isti autori, različiti žanrovi?

Prema Lifshitz, koja je glavninu pažnje posvetila Franačkoj/Francuskoj, 12. stoljeće predstavlja prijelomnicu zbog pojave sekularne nacionalne države koja je utjecala na političko usmjerenje historiografije na kraljevske ličnosti kao njezina [države, op. a.] utjelovljenja. Uslijed takve promjene autorica objašnjava štetnost primjene čak i ondašnjih, a posebice današnjih kriterija proglašavanja pojedinog teksta historiografskim, odnosno hagiografskim. Naime, u razdoblju vladavine Karolinga i ranih Kapetovića prije navedene promjene, vidljivo je postojanje „historiografske svijesti“ u djelima kasnije označenima kao hagiografskima, odnosno njihovog prilagođavanja novim političkim okolnostima i suvremenim potrebama, poput uklapanja dotad izdvojenih svetačkih narativa u mnogo šire vremenske kontekste, uključujući i čitavu „povijest spasenja“. Problem je zapravo nastao uslijed činjenice da su autori i (buduće tako označenih) historiografskih i hagiografskih tekstova uglavnom bile iste osobe, najčešće iz kleričkih krugova, koje su svoje tekstove, poput gesta episcoporum ili samostanskih kartulara, pisale (ili kompilirale) nesvjesne njihove buduće klasifikacije.

Također, u usporedbi s Crkvom u Bizantu, uslijed izostanka cezaropapističke uloge vladara na Zapadu, Rimokatolička je Crkva od razdoblja barbarskih provala igrala aktivnu političku ulogu, tako da je tim putem mnoštvo svetaca – monaha i biskupa – ušlo u povijest i na doslovan i na literaran način. Iz takve je sredine u 12. stoljeću proizašla već spomenuta društvena promjena, u prvom redu sastavljena od razdvajanja svjetovne/kraljevske i crkvene sfere, ali i proglašavanja većeg broja dotadašnjih vjerovanja i religijskih praksi praznovjerjima i njihovog „protjerivanja“ iz Crkve, sve više oslonjene na kanonski zakon i ovosvjetovnu legitimizaciju postupaka, uključujući i samu kanonizaciju novih svetaca. Novostvorena „antropocentrična narativnost“, poticana skolastičkim postavljanjem proto-znanstvenih temelja, naposljetku je u opatiji Saint Denis povezana s trodinastijskom koncepcijom francuske nacionalne povijesti, čime su postavljeni temelji buduće sekularne historije, odnosno historiografije.

Poznanstvenjenje historiografije i “getoizacija” hagiografije

Daljnji razvoj tako stvorene političke historije do svog je vrhunca došao u procesu poznanstvenjenja historiografije u 19. stoljeću, čijim je hagiografija naposljetku postala „izumom“. Naime, odbacujući sve ranije, ali i tadašnje tekstove neposvećene državi kao središnjem čimbeniku kao ne-znanstvene i opterećene fikcionalno-književnim elementima (a zaboravljajući pritom i vlastite retoričke korijene), nova je historiografija iskovala termin hagiografija za sve ono što je, uslijed povezanosti sa svecima, nastojala „getoizirati“, ne mareći pritom za mogućnost historiografske namjene (a još manje primjene) odbacivanih tekstova u razdobljima njihovog nastajanja.

Takav pozitivistički pogled, izražen ponajprije u rapidno sekulariziranoj Francuskoj te Njemačkoj, koja se u tom razdoblju nalazila usred procesa formiranja u nacionalnu državu, (samo)definiranje historiografije u znatnoj je mjeri sveo na njezinu konstrukciju kao „onog što nije hagiografija“. Opisane promjene u pristupu dotad prihvaćanim tekstovima i autorima moguće je promatrati u višedesetljetnim edicijama rječnika ili izdanja izvora (poput Monumenta Germaniae Historica), u čijim se prvim svescima još nalaze biografije svetaca i narativni izvori kojima su pojedini od njih bili autori, da bi potom postupno nestajali, sve do konačnog zatvaranja u „hagiografski geto“.

Zaključna razmatranja

Promatrani članak, dakle, zapravo problematizira anakrono klasificiranje i označavanje pojedinih povijesnih fenomena novim terminima, unutar historijske znanosti prisutno u znatno širem opsegu od opisanog. Putem njega, Felice Lifshitz uspješno je dokazala štetnost i uzaludnost postavljanja anakronih pitanja koja sama sebi onemogućuju adekvatnu potragu za odgovorima, određujući ih na određeni način unaprijed, bez dubljeg ulaženja u posebnosti konteksta njihovog nastanka.

No, iako su historiografski konstrukti poput hagiografije, a što dokazuje i njihov opstanak unatoč kritikama, na određenoj razini grupiranja tekstova i definiranja područja znanstvenog rada korisni, kod pokušaja detaljnijeg rekonstruiranja prošlosti i njezine dubinske analize imaju potencijal postati i štetnima, odnosno previše ograničavajućima. Posebice je to slučaj kada klasifikacijske kategorije ne nastaju toliko iz znanstvene potrebe koliko iz degradirajućeg odnosa prema određenom tipu izvora i njihovih proučavatelja. Međutim, iako je hagiografija, sudeći po idejama ovog članka, tijekom 19. stoljeća trebala postati svojevrsno „historiografsko smetlište“ za ideološki nepoželjne teme, njezino današnje stanje pokazuje da je učinjene pogreške moguće ispraviti, u čemu suvremena usmjerenost na interdisciplinarnost i prestanak ograničavanja historije na njezin politički aspekt svakako mogu i trebaju odigrati odlučujuću ulogu.

Preporuke za čitanje:

Lifshitz, Felice. “Beyond Positivism and Genre: ‘Hagiographical’ Texts as Historical Narrative”. Viator 25 (1994): 95-114.

[1] Kao korisna zamjena za problematično označavanje hagiografije kao žanra moglo bi poslužiti njezino promatranje kao diskursa, što otvara mnogo širu mogućnost njezine manifestacije u raznim književnim i drugim oblicima. O takvoj ideji vidi: Anneke B. Mulder-Bakker, „The Invention of Saintliness. Texts and Contexts“, u The Invention of Saintliness, ur. Anneke B. Mulder-Bakker (London: Routledge, 2002), 13-15.