Grupa Gorgona: Buntovni proizvod socijalizma

Šezdesete su godine u Hrvatskoj bile ne samo vrijeme političkih i ekonomskih promjena, već i razdoblje kada je umjetnost preuzela vodeću ulogu u oblikovanju novih kulturnih i društvenih paradigmi. Za vrijeme ideoloških previranja hladnoga rata, Hrvatska je kročila putem modernizacije, usvajajući nove kulturne tokove koji su je postavili na mapu europskih kulturnih središta. Centar tog kulturnog preporoda je, naravno, bio grad Zagreb, a umjetnička je grupa Gorgona bila izvor modernih kreativnih strujanja.

Konkretno, grupa Gorgona djeluje od 1956. do 1966. godine i, za razliku od ostalih umjetničkih grupa istog doba, nije imala ni određeni program ni ideologiju. Kako njeni članovi za sebe vole govoriti, grupa je više „postojala” nego djelovala. Gorgonu je povezivao zajednički svjetonazor koji se temeljio na složenoj mješavini filozofije Zena i egzistencijalizma i dubokom refleksijom životnog iskustva koji su oblikovali kroz „gorgonski“ duh. Grupu su činili slikari Marijan Jevšovar, Julije Knifer, Đuro Seder i Josip Vaništa, potom kipar Ivan Kožarić i arhitekt Miljenko Horvat te povjesničari umjetnosti Dimitrije Bašićević Mangelos, Matko Meštrović́ i Radoslav Putar, Ivo Steiner i Slobodan Vuličević.

Sjaj u tami… Gorgona kroz prizmu novog historicizma

Za vrijeme djelovanja grupe, suprotno socijalnom realizmu javlja se termin „socijalistički modernizam“; ovaj je koncept umjetnicima omogućavao određenu slobodu izražavanja unutar strogih okvira koje je postavila socijalistička vlada. Taj je pristup bio ključan kako bi niz značajnih događaja koji su se odvijali šezdesetih preporodio i modernizirao hrvatsku kulturu. Ovo je uključivalo izložbe Novih tendencija, dodjelu Nobelove nagrade za književnost Ivi Andriću i održavanje Muzičkog bijenala u Zagrebu. Ovi događaji nisu samo obogatili kulturni život Hrvatske, već su također služili kao dokaz liberalnog kredibiliteta komunističkih režima na Zapadu. Ako umjetničku grupu Gorgona promotrimo kroz prizmu i načela novog historicizma, dolazimo do zaključka da je skupina bila produkt svoga vremena.

Novi historicizam je književna teorija i metoda književne kritike koja je stekla popularnost 1980-ih. Ova teorija u velikoj mjeri fokusira se na promatranje književnosti unutar povijesnog i društvenog konteksta. Stephen Greenblatt, američki književni kritičar i Shakespearov studijski teoretičar, odigrao je ključnu ulogu u popularizaciji i razvoju novog historicizma. Novohistoricistički pristup naglašava povezanost književnih tekstova s poviješću, tvrdeći da oni nisu samo ogledala svog vremena, već su duboko utemeljeni u njemu. Književnost i povijest međusobno su povezane i oblikuju jedna drugu. Razumijevanje književnog djela zahtijeva analizu povijesnih, kulturnih i društvenih sila koje su ga oblikovale, dok istovremeno, tekstovi mogu osvijetliti povijesne kontekste u kojima su nastali. Ključna načela novog historicizma ističu kontekstualizaciju, moć i politiku, fragmentaciju i mnogostrukost, interdisciplinarnost, tekstualnost i diskurs te povijesnu imaginaciju.

Rad grupe Gorgona jasno je odražavao kulturne diskurse Jugoslavije 1960-ih, ali je istovremeno transcendirao lokalni kontekst, šetajući u korak s tadašnjom umjetnosti novog realizma. Njihov se umjetnički pristup temeljio na postavljanju egzistencijalnih pitanja, prihvaćanju ništavila i odbacivanju konvencionalne umjetničke produkcije kroz apsurdističke i ludističke radove. Gorgona je istraživala granice umjetnosti, potičući gledatelje na razmišljanje o prirodi stvarnosti, individualnosti i kolektivnog iskustva. Njihovi se radovi nikad nisu izravno sukobili s političkim establišmentom, već́ su ponudili radikalan oblik introspekcije koji je u pitanje doveo društvene norme i očekivanja svijeta umjetnosti. Njihov je doprinos bio ključan za formiranje kritičke svijesti i razvoj suvremene umjetničke scene, kako u Jugoslaviji tako i izvan nje.

Buntovnici bez razloga

S obzirom na navedeno, je li grupa Gorgona doista bila buntovna? Ako biti buntovan podrazumijeva izazivanje i suprotstavljanje normama i konvencijama, onda se Gorgonino odbacivanje umjetničkog objekta, njihovo istraživanje ništavila i subverzija komunikacije doista mogu smatrati buntovnim potezima. No, njihovo djelovanje nije samo bilo puko odbacivanje konvencionalnih formi umjetnosti, već je bilo filozofsko i eksperimentalno, dovodeći u pitanje samu suštinu umjetničkog stvaranja i ljudskog postojanja.

Kroz svoje akcije, performanse i objekte, Gorgona je poticala publiku na razmišljanje o prirodi stvarnosti, svijesti i identiteta te načinu percipiranja i interpretacije umjetnosti na način koji je bio nezamisliv unutar tadašnjih umjetničkih krugova. Njihovo djelovanje i stvaranje destabilizirala su očekivanja gledatelja i kategorizacije svijeta umjetnosti, čineći ih pionirima konceptualnih i minimalističkih praksi u hrvatskoj povijesti umjetnosti. Dakle, iako Gorgona možda nije bila radikalna i buntovna u političkom smislu riječi, njezin pristup umjetnosti, eksperimentiranje i konceptualne inovacije čine je radikalnom i buntovnom u umjetničkoj praksi.

A što su oni zapravo radili?

Sve je počelo od trenutka kada je jednog zimskog popodneva 1960. godine Josip Vaništa šetao Vlaškom ulicom ne bi li u izlogu prodavaonice namještaja ugledao predmet neobičnog i neupotrebljivog izgleda. Ovo je bio događaj koji je doveo do kreiranja ideje o anti-časopisu Gorgona. Ovo je bio časopis bez teksta, na čijim je stranicama devet puta bila reproducirana ista fotografija tog neobičnog predmeta. Sama ideja o kreiranju časopisa kao umjetničkog djela do tad je bila neviđena u hrvatskoj umjetnosti.

Reprodukcijom fotografija postaje sredstvo za odbacivanje svih mogućih značenja i metafora, čime djelo postaje prikaz trenutka i stvarnosti i zapravo: ničega. Slično ovome, u šestom broju anti-časopisa pronalazimo reprodukcije fotografije Mona Lise, što je ekvivalentno ostavljanju prazne stranice s obzirom na besmislenost reproduciranja ovako poznatog djela, a još jedno prikazivanje ništavnosti vidi se u drugom broju anti-časopisa, gdje Julije Knifer reproducira svoj poznati meandar, metaforu vječnosti i ništavila, preko svake stranice.

Kako se njihov umjetnički rad sastajao od razgovora, šale i druženja u Studiju G (današnja Galerija Šira) ili u Vaništinom uredu na Arhitektonskom fakultetu, članovi su si nekad međusobno slali poštu koja je obuhvaćala sve od prolaznih misli i citata iz filozofije do nerazumljivih pisama kojima su parodirali birokratski jezik. Simpatični su primjeri u kojima se međusobno oslovljavaju s „Gospodine predsjedniče!“ što je bila izravna parodija tadašnjih ustaljenih pozdrava. Na ovaj su način transformirali institucionalna sredstva komunikacije u umjetnički medij. Na mjesečnim bi sastancima članovi grupe iznosili „Misli za mjesec” koje bi si slali poštom (to su opet bili citati, ankete, komične dosjetke), te su ovim postavili rani oblik umjetničke grane mail-arta. Uz druženja, odlazili su i u šetnje koje su također smatrali umjetničkim djelima koje je Radoslav Putar imenovao „footingom“.

Jedan od interesantnijih radova bila je „Kolektivna legitimacija“, koja je institucionalna sredstva komunikacije koristila kao umjetnički medij. Ovaj rad, napravljen u nekoliko primjeraka, služio je članovima grupe kao sredstvo identifikacije u slučaju da ih neko nadležno tijelo pokuša legitimirati. Rad se sastoji od fotografija gorgonaša uz umetnute slike poznatih osoba iz novina, stvarajući vizualne paralele između članova i poznatih ličnosti. Ovom se „osobnom iskaznicom“ istražuje fenomen slučajnosti i podsvjesnih asocijacija, ali prije svega odražava igru i humor koji su bili ključni za duh Gorgone.

Gorgona je također bila preteča performans umjetnosti u Hrvatskoj. Na otvaranju samostalne izložbe Julija Knifera u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu u siječnju 1966. godine članovi su svom kolegi došli čestitati i odati mu počast na simpatičan način. Događaj je fotografirao Branko Balić, čije fotografije prikazuju članove grupe kako su izmjenjivali šešire, klanjali se i ljubili Kniferove ruke, parodirajući ustaljene načine ponašanja građanskog društva. Prema povjesničarki umjetnosti Branki Stipančić, ovim su performansom članovi Gorgone iskazali duh neo-dadaizma kroz elemente igre i ironije, pokazujući pozitivan stav prema dadaizmu, što je bilo rijetko u njihovom okruženju.

Svi za jednog i jedan za sve: zajednički identitet

Gorgona je uspjela razviti zajednički identitet koji je transcendirao individualne opuse svojih članova jer, ako zavirimo u pojedinačne radove gorgonaša, većinom ćemo otkriti tradicionalne umjetničke prakse. Ova pojava nije bila produkt homogenizacije umjetničkog izraza, već je proizašla iz duboke filozofske i konceptualne sinergije unutar grupe. Unatoč različitostima u umjetničkom izrazu, članovi Gorgone dijelili su zajedničku filozofiju koja je istraživala temeljna pitanja o biti umjetnosti, ulozi umjetničkog procesa i položaju umjetnika. Ova zajednička filozofska osnovica uključivala je kritički stav prema tradicionalnim umjetničkim institucijama i konvencijama, kao i težnju prema dematerijalizaciji umjetničkog djela. Uz ovo, organizacijom sastanaka, diskusija i zajedničkih projekata, poticala se razmjena ideja i kolektivno stvaralaštvo, što je bilo ključno za oblikovanje zajedničkog identiteta.

A kako su ih doživljavali suvremenici?

Unatoč geografskoj udaljenosti od tadašnjih žarišta likovne produkcije, gorgonaši su bili dobro informirani o suvremenim umjetničkim trendovima te su razmjenjivali ideje s protagonistima europske umjetničke scene. S obzirom na ovo, Gorgona je premašila granice bivše Jugoslavije te je anticipirala niz fenomena koji su kasnije postali poznati pod krilima konceptualne umjetnosti.

Međutim, Gorgona nije naišla na široko razumijevanje u vlastitoj sredini tijekom svog djelovanja, djelomično zbog svjesnog odabira da ostane na margini likovne scene, ali i zbog svojeg buntovnog i progresivnog pristupa umjetnosti. Mnoge umjetničke strategije koje su gorgonaši koristili tek su bile u začetku onoga što će se u svijetu umjetnosti pojaviti u nadolazećim godinama. Unatoč tome što je jugoslavenska kulturna klima navodno bila otvorena prema suvremenim umjetničkim tendencijama, Gorgona u svoje vrijeme nije mogla biti adekvatno valorizirana. Valorizacija gorgonaške umjetnosti postala je moguća tek nakon što su se pojavili svi oblici umjetničkog djelovanja koje je ona i izrodila i anticipirala. Gorgona je priznanje struke i istaknuto mjesto na pozornici jugoslavenske i hrvatske poslijeratne umjetnosti dobila tek 1977. godine kada o njoj prva piše Nena Dimitrijević.

Članovi su Gorgone bili duboko isprepleteni s tadašnjim suvremenim umjetničkim strujanjima čineći ih integralnim dijelom narativa europske poslijeratne umjetnosti. Iako u početku nisu bili široko prepoznati u svojoj sredini, retrospektivno su postali ključni akteri u povijesti umjetnosti, čija su djela i pristupi postali temeljem za razumijevanje konceptualne umjetnosti i njezine evolucije. Gorgonaši su bili vizionari, anticipirajući fenomene poput umjetnosti ponašanja, knjige kao umjetničkog djela, dematerijalizacije i demistifikacije umjetničkog objekta, mail-arta, umjetnosti kao ideje, happeninga i performansa. Njihov dubok i dugotrajan utjecaj vidljiv je u povijesti neoavangardne umjetnosti i konceptualističke prakse, te je njihovo mjesto neizbrisivo u kreativnom pejzažu 20. stoljeća.

Preporuke za čitanje:

Ješa Denegri, Gorgona, Agroinova, Zagreb, 2018.

Ješa Denegri, „Gorgona i poslije“, Gattin M., Gorgona/Protokol dostavljanja misli, katalog izložbe, Zagreb, Muzej suvremene umjetnosti, 2002, 68-71.

Nena Dimitrijević, „Gorgona–Umjetnost kao način postojanja“, Gattin M., Gorgona/Protokol dostavljanja misli, katalog izložbe Zagreb, Muzej suvremene umjetnosti, 2002, 52-67.

Marija Gattin, Gorgona/Protokol dostavljanja misli, katalog izložbe, Zagreb, Muzej suvremene umjetnosti, 2002.