Što je Baza sjećanja?
Jeste li ikad razmišljali o životu vaših baka i djedova? O životu njihovih baka i djedova? Koliko su se njihovi životi razlikovali i koliko se razlikuju od vašeg života? Koliko se vaš život promijenio u posljednjih deset godina? Jeste li razmišljali kako će svakodnevica izgledati za deset godina? I što će o svemu tome znati povjesničari? Odakle će te informacije dobiti?
O vama i vašem životu još bi ponešto mogli saznati – ako čitate ovaj članak, objavljen na internetu, šanse su da ste negdje putem ostavili pokoji zapis o sebi. Ako ste možda javno podijelili sliku svoje rodne kuće ili grada i opisali svoje djetinjstvo s bakom i djedom, neki bi vas zalutali povjesničar, upućen u zakone i pravila privatnosti, za desetak godina mogao zatražiti privolu da tu objavu koristi kao izvor u istraživanju…
Ipak, ako to nije vaš običaj; ako niste odrasli s mobitelom u ruci, i tehnologiju koristite isključivo da vam olakšava svakodnevicu; nemate društvene mreže, svoje slike pohranjujete kod kuće, i ne dijelite ih; vaše su uspomene osigurane od ˝znatiželjnih očiju˝, no istovremeno potencijalno sklonije nestanku i zaboravu. Svi mi čuvamo svoje uspomene na isti način. U ˝folderu˝, u digitalnom obliku, jer u digitalnom obliku najčešće i bivaju zabilježene. U današnje doba sasvim je logično da zahtijevate privatnost, da nemate potrebu intimna sjećanja dijeliti s bilo kime tko ima pristup internetu, te želite da vaši podaci budu dostupni i pristupačni isključivo vama. No, jeste li ikad razmišljali jesu li time vaša iskustva bolje ili lošije očuvana od iskustava vaših predaka?
Za koga ih i kako (pod šifrom) čuvate?
Gdje su naše uspomene?
Osnovna karakteristika svih bića jest komunikacija. Ljudima je pak važno i prepričavanje – čuvati u drugima uspomenu na nešto što nam se dogodilo. Podijeliti osjećaj kroz sjećanje i pohraniti ga. Danas u dlanu svoje ruke imamo alat koji ne samo da olakšava prepričavanje, već ga često čini instantnim. Snimanjem glasa ili video zapisa, ili čak prijenosom uživo, mi automatski možemo s drugima podijeliti ono što gledamo ili doživljavamo, bez potrebe da o tome dodatno pričamo. Zbog velikog broja društvenih mreža i njihove prirode, sadržaji koje dijelimo – naše uspomene, sjećanja i iskustva – raštrkani su i pohranjeni na raznim više ili manje dostupnim mjestima. Već danas ti su sadržaji zatrpani među nepojmljivom količinom informacija koje se svakodnevno dijele. Gdje će biti za desetak i više godina i kako ćemo im pristupati sasvim je druga tema.
No, što je sa starijim generacijama? Koje čuvaju svoje uspomene u povjerljivom i opipljivom formatu? Možda u nekom ormaru, u kutiji ili albumu koji izvade tu i tamo da bi mlađima u svojoj obitelji pokazali ˝kako je to nekad bilo˝? I sama sam mnogo puta sjedila i slušala ˝kako je to nekad bilo˝. Često sam stoga sjedeći razmišljala – pa ovo sve ne mogu nikako zapamtiti – ovo moram snimiti – moram zapisati – moram ovjekovječiti…
Svakodnevica najbolje čuva duh ili duhove vremena
Kroz studij sam se značajno zainteresirala za osobna iskustva, za percepcije pojedinaca, za njihove doživljaje vremena u kojem žive, za uspomene i sjećanja, ovjekovječene u pismima, dnevnicima i slikama. Najsretnija sam bila kad bi takva vrsta izvora pala u moje ruke i kad sam imala priliku i mogućnost otkrivati i istraživati ˝obične, male ljude˝. Povijest svakodnevice tema je koju smatram iznimno zanimljivom upravo zato što je sama po sebi jednostavna za shvatiti, što dozvoljava svakome sudjelovanje, a povjesničaru pruža neograničene prilike pri istraživanju. Teme iz povijesti svakodnevice su toliko brojne i opširne, te ovisno o kreativnosti istraživača mogu istraživanja odvesti u bilo kojem smjeru.
Svakodnevica podrazumijeva čitav životni vijek – ona može obuhvaćati odnose u obitelji, djetinjstvo i odrastanje, školovanje, stari put do škole ili u parka, aktivnosti kojima se ispunjava(lo) slobodno vrijeme, susrete s tehnologijom – od radija do VR-uređaja, popularnu kulturu, prvi posao, prvu plaću, pa i svaki radni dan od onda…
Svakodnevica jesu ˝male priče˝ ˝malih ljudi˝ i ona najbolje čuva duh ili čak duhove vremena.
Smatram da tehnologiju koju imamo na raspolaganju trebamo koristiti kako bismo potakli razgovor o tim sjećanjima, među mlađim i starijim generacijama. Kako bismo ih očuvali i ovjekovječili, kako ne bi ostale u ormaru, na CD-u, za koji rijetko koji laptop danas ima utor, ili na cloudu, negdje daleko, pod šifrom.
Razmišljajući o svemu što sam iznad navela, godinama se pitajući kako će posao povjesničara izgledati u budućnosti, nastojim sebi i drugima malo olakšati.
Pišite u Bazu sjećanja!
Ovim putem vam predstavljam Bazu sjećanja – projekt javne i digitalne historije koji teži prikupiti izvore za buduća istraživanja svakodnevice u 20. i 21. stoljeću. Kroz projekt možemo ovjekovječiti sjećanja naših predaka čija se životna iskustva zaista razlikuju od naših, a i naša iskustva koja će se zasigurno značajno razlikovati od iskustva budućih generacija.
Baza sjećanja je zamišljena kao digitalni arhiv – projekt posvećen čuvanju sjećanja na svakodnevicu, namijenjen svim uzrastima. Stranica je koncipirana kao mjesto gdje umirovljenici mogu ostaviti svoju biografiju, njihova djeca i unuci mogu opisati život u drugoj polovici 20. stoljeća, a svi zajedno možemo bazu nahraniti iskustvima života u prvim desetljećima internetskog doba, te naravno, na jednom mjestu sve to i čitati.
Baza sjećanja nudi tematska pitanja u kategorijama kao što su obitelj, slobodno vrijeme, obrazovanje, posao, tehnologija, popularna kultura, događanja, te slobodan upis u obliku anegdota. Možete se odlučiti na samostalni upis ili intervjuirati neku Vama blisku osobu. Uz pomoć stranice možete starijima postaviti pitanja kojih se do sad možda niste sjetili, a oni sami možda nisu primijetili da je važno spomenuti, istim pitanjima možete pretražiti i svoj um, a možete ih postaviti i najmlađim članovima obitelji – možda će vas njihovi odgovori iznenaditi.
Ovim putem pozvani ste otvoriti vašu Bazu sjećanja i s nama pisati povijest!
