Povijest i politika – ukorjenjivanje identiteta
Osim što zadovoljava općenitu ljudsku znatiželju o prošlim vremenima i zbivanjima, historija kao znanost uvelike utječe i na kreiranje nacionalnoga identiteta, a u područjima teritorijalnih i drugih sporenja i na unutrašnju i vanjsku politiku. Dok kao domaći primjer može poslužiti nedavni hrvatsko-srpski spor oko dubrovačke kulturne baštine, trenutno jedan od najaktualnijih svjetskih sporova predstavlja ukrajinsko-ruski sukob, osim u suvremenoj geopolitici duboko ukorijenjen upravo u različitosti dviju povijesnih koncepcija. Srž problema pritom čini srednjovjekovna Kijevska Rusija (Kijevska Rus’), odnosno tumačenje njenoga ‘nacionalnog’ karaktera i povijesnih baštinika, ključnih za „kulturnu percepciju, povijesni identitet, modernu nacionalnu svijest i nacionalnu mitologiju“ i Ukrajinaca i Rusa. Kako to pitanje tamošnje historiografije zaokuplja već više od stoljeća, s vremenom su se formirale četiri škole ili pristupa, koje je u svom članku „National Identity and History Writing in Ukraine“ na veoma pitak i zanimljiv način prikazao britanski akademik i politološki stručnjak za Ukrajinu Taras Kuzio.
No, prije sažetog predstavljanja svake od spomenutih škola, valja naglasiti kako većina njih počiva na zastarjeloj i, iz perspektive suvremenijih spoznaja, pogrešnoj predodžbi Kijevske Rusije kao ujedinjene, ‘stvarne’ države, umjesto kao heterogene mješavine raznih entiteta s odanošću vlastitom plemenu kao primarnom, a zajedničkom identitetu tek kao sekundarnom. U nastavku teksta najprije ćemo se dotaknuti triju tradicionalnih škola, a potom i suvremenoga pristupa koji razne njihove spoznaje nastoji pomiriti i/ili svesti na objektivnu razinu.
1. Rusofilska škola
Izvorno produkt carskog razdoblja, rusofilska je škola – dakako – trenutno najpopularnija u Rusiji. Polazeći od ruskog prvenstva u (istočno)slavenskom svijetu kao osnove, u Kijevskoj Rusiji ova teorija vidi temelj ruske državnosti. Naime, prema tom tumačenju, nakon njenoga pada pod mongolskim naletom 1240. godine, baštinicom državne tradicije Kijevske Rusije (svojevrsnim translatio regni) postala je ruska Vladimirsko-Suzdaljska Kneževina, koju pak je potom naslijedila Moskovska Kneževina, napokon prerastavši u Rusko Carstvo, čiji je najveći baštinik suvremena Ruska Federacija, koja stoga sebi zadržava pravo na ‘nadzor’ nad ukrajinskim prostorom.
No, osim ovakvog – ‘političkog’ – tumačenja, osnovni problem rusofilske škole iz ukrajinske perspektive predstavlja percepcija Ukrajinaca (i Bjelorusa) ne kao zasebnih naroda, već kao svojevrsnih „regionalnih grupa“ unutar ruskoga nacionalnog korpusa. Prema takvom tumačenju, Ukrajinci su se kao zaseban entitet nakratko pojavili tek u 17. stoljeću i to samo kako bi Sporazumom u Perejaslavu 1654. godine zatražili (i dobili) ujedinjenje s Rusima – zajedništvo u sklopu dominantno ruske države stoga se tumači kao ‘prirodno’ ukrajinsko stanje, dok su rijetki trenutci nacionalne nezavisnosti tek ‘odudaranja’ od toga. Dakako, političke implikacije takve teorije prilično su jasne; osim u tendenciji stvaranja što čvršćih veza s Rusijom, očituju se i u protivljenju ukrajinskom približavanju euro-atlantskim integracijama.
2. Sovjetofilska škola
Premda je boljševički režim zapečatio sudbinu Ruskog Carstva, Sovjetski Savez u određenim je područjima naslijedio politiku prijašnjih vlasti. Među ostalim, to je do izražaja došlo i u dijelu historiografije posvećenom tumačenju Kijevske Rusije. Prihvaćajući tezu o prvenstvu Rusije u (istočno)slavenskom svijetu, kao i tumačenje o translatio regni s Kijevske Rusije na Rusko Carstvo (pa i SSSR), sovjetski historiografi – u skladu s komunističkom nacionalnom politikom – ipak su bili spremni pružiti više prostora postojanju ukrajinskog naroda, držeći da se on pojavio nakon pada Kijevske Rusije i razbijanja dotadašnjeg jedinstva Istočnih Slavena. No, kao i kod Bjelorusa, njegova primarna težnja od tog trenutka nadalje i opet je bila potraga za ponovnim ujedinjenjem s Rusima.
S druge strane, tijekom sovjetskog perioda bavljenje Kijevskom Rusijom ukrajinskim je povjesničarima prešutno bilo ‘zabranjeno’, a središte istraživanja umjesto u Kijevu kao logičnom odabiru smješteno je u ruskom Jaroslavlju. Uz to, unatoč načelnom priznavanju postojanja triju istočnoslavenskih naroda, sovjetska je historiografija njihov zajednički začetak ipak smještala u krilo „drevnoruske narodnosti“ (drevnerusskaia narodnost’), tumačene kao dominantno ipak ruske, ukazujući i time na srastanje komunističke ideologije i ruskog nacionalizma od 1930-ih nadalje. Naravno, suvremena politička implikacija ovakvog pristupa bilo je pretvaranje Kijevske Rusije u svojevrsnoga povijesnog predšasnika Sovjetskog Saveza, odnosno stvaranje ruskoga, ukrajinskoga i bjeloruskog nacionalnog narativa u kojem je duboko usađena težnja za državnim zajedništvom, dok su sve tri tendencije spram postizanja nacionalne nezavisnosti protivne povijesnom tijeku i nacionalnoj naravi triju naroda.
Raspadom SSSR-a propala je i sovjetofilska škola – u Rusiji je vraćena modernija inačica nekadašnje carske rusofilske škole, a Ukrajina je krenula dvama mogućim smjerovima koji će biti predstavljeni u nastavku teksta. Međutim, dolaskom Aleksandra Lukašenka na vlast 1994. godine, sovjetofilska škola dobila je novu institucionalnu potporu u Bjelorusiji; pozivanjem na zajedničko podrijetlo Lukašenkov režim nastoji postaviti temelje budućem novom političkom približavanju, s obnovom tvorevine veličine Sovjetskog Saveza kao krajnjim ciljem. Dakako, s istim ciljem sovjetofilska škola (protokom vremena sve malobrojnije) pobornike ima i u raznim komunističkim strankama diljem europskog dijela bivše države.
3. Ukrajinofilska škola
Nasuprot dvjema predstavljenim školama, usmjerenima prema isticanju ruskog prvenstva, stoji ukrajinofilska škola, čije je osnovno obilježje tumačenje Kijevske Rusije kao osnove ne ruske, već ukrajinske državnosti. Pojavivši se nakratko tijekom razdoblja „ukrajinizacije“ u SSSR-u 1920-ih godina, da bi u sljedećem desetljeću bila zabranjena, ova je škola komunističku vlast preživjela među dijasporom, da bi novu važnost u nacionalnom obrazovanju stekla nakon 1991. godine, a posebice uslijed zaoštravanja odnosa s Rusijom u 21. stoljeću. Osim nepovoljne geopolitičke situacije, u prilog joj pritom ide i prevlast zapadnih i središnjih dijelova zemlje u kreiranju nacionalne historiografije, nasuprot rusofonim istočnim i južnim krajevima.
Prema osnovnim postavkama ukrajinofilske škole, ukrajinski i ruski povijesni razvoj razdvojeni su na samim svojim početcima, tvoreći time temelj i razdvojenosti u budućnosti. Štoviše, Kijevska Rusija i njene baštinice – u ukrajinskom slučaju translatio regni tumači se tako da, zaobilazeći rusku stranu, putuje od Kijevske Rusije, preko Galicijsko-Volinjske Kneževine i Poljsko-Litavske Unije, do ukrajinskog hetmanata i, napokon, suvremene Ukrajine – predstavljaju i svojevrsni štit Europe prema (euro)azijskoj Rusiji. Politička implikacija takvog tumačenja je okretanje sovjetofilske/rusofilske škole, odnosno njihovih tvrdnji o ‘neprirodnosti’ nacionalne nezavisnosti Ukrajinaca. Štoviše, umjesto da upravo oni igraju ulogu „manje braće“ „velikoj braći“ Rusima, pobornici ovakve ideje smještanjem začetaka ruske državnosti na ukrajinski povijesni prostor i naglašavanjem dvostruko veće starosti Kijeva od starosti Moskve same Ruse pretvaraju u vlastitu, doduše neugodnu i neželjenu, „manju braću“.
4. Istočnoslavenski pristup
Napokon, kao što je spomenuto, trima navedenim školama (odnosno ponajprije rusofilskoj i ukrajinofilskoj i njihovom pretjerivanju), suprotstavlja se četvrti – istočnoslavenski – pristup, koji u njima vidi teorije opterećene nacionalizmom i spregom s politikom, nudeći stoga vlastitu objektivnost kao izlaz iz sukoba. Naime, priznajući i postojanje ukrajinske i, dakako, ruske nacije, istočnoslavenski pristup isključuje njihov nacionalni ekskluzivizam u svojatanju Kijevske Rusije i njene političko-nacionalne baštine, naglašavajući kako je ona poslužila kao „rodno mjesto“ sva tri istočnoslavenska naroda, čiji je zaseban razvoj počeo tek nakon njenog raspada. U tom pogledu ovaj se pristup približava nekadašnjoj sovjetofilskoj školi, no pritom ne ističe ruski narod kao nadmoćniji niti pak u vlastitim tumačenjima nastoji pronaći političke implikacije obnove federalnog uređenja.
Zapravo, isticanjem najveće sličnosti suvremenoga ukrajinskog jezika jeziku korištenom u vrijeme Kijevske Rusije određena se prednost pridaje ukrajinskom narodu. No, istovremeno se ne zanemaruju ni povijesne veze s Rusijom i ruskim jezikom, kao ni ukrajinski regionalizam, nanovo (pre)naglašen trenutnim tenzijama na istoku zemlje. Percipirajući Ukrajinu kao nezavisnu zemlju, ali ne i ruski jezik (kojim se 2009. godine u svakodnevnoj komunikaciji koristila polovina populacije zemlje) kao strani, zastupnici istočnoslavenskog pristupa zalažu se za službeno priznanje dvojezičnosti (eventualno i dvojnog državljanstva) te za percepciju Ukrajine ne kao štita prema Rusiji, već kao mosta između Rusije i (ostatka) Europe, sagrađenog na sličnosti jezika i kulture, kao i na dugotrajnoj političkoj povezanosti u zajedničkim državama.
Završna razmatranja
Kao što je u tekstu više puta spomenuto, od navedenih škola i pristupa najveću važnost u suvremenom dobu imaju ukrajinofilska i rusofilska škola, dok im konkurirati pokušava istočnoslavenski pristup. Doduše, uporaba pojedinih elemenata i simbola bivše komunističke ideologije u samoproglašenoj Luganskoj Narodnoj Republici možda ukazuje i na određeni pokušaj oživljavanja sovjetofilske škole. No, za detaljnija će razmatranja o tom fenomenu trebati pričekati rasplet trenutno napete situacije. Izbijanje ukrajinsko-ruskog rata svega nekoliko dana nakon pisanja ovog teksta najizglednijim čini jačanje prevlasti nacionalizmom i političkim uplitanjima obilježenih teorija na objema zaraćenim stranama.
Osim o mogućnostima interpretacije karaktera same Kijevske Rusije, ovdje ukratko predstavljeni članak Tarasa Kuzija jasno svjedoči i o dalekosežnim političkim implikacijama kreiranja nacionalnih povijesnih narativa, ali i mogućnostima manipuliranja historiografijom u ne-znanstvene svrhe. No, konačno, ovakav razvoj situacije ujedno je i podsjetnik da historija u suvremenom svijetu, koliko god on umanjivao važnost i vrijednost humanističkih studija, i dalje igra veoma važnu ulogu.
.png){kind=link}