Germanski Sakralkönigtum i Goosmanova teza
Osim istaknutije uloge Klodviga, kao vladara za čijeg su kraljevanja Franci pokršteni, u općoj percepciji franačke prošlosti prevladava slika Merovinga kao dinastije koja je poslužila tek kao priprema za dolazak Karolinga, doživljavanih kao ‘pravih’ franačkih vladara, na prijestolje ‘državnim udarom’ majordoma Pipina Malog 751. godine. No, u percepciji Merovinga kroz gotovo stotinu godina i u stručnijim je krugovima prevladavala iskrivljena slika, tumačeći ih kroz prizmu tzv. Sakralkönigtuma. Najjednostavnije rečeno, ideja sakralne kraljevske vlasti Merovinga javila se među njemačkim nacionalističkim povjesničarima 19. stoljeća u sklopu šireg projekta odvajanja ‘čistih germanskih’ karakteristika od romanskih i inih utjecaja. Pretjerano naglasivši početne poganske elemente, ti su povjesničari između merovinških i karolinških vladara stoga pokušali uspostaviti činjenično neutemeljenu dihotomiju, tumačeći prve kao opreku kršćanskim monarsima dinastije Karla Velikog.
Kao temeljni građevni elementi takve idejne konstrukcije služili su sveobuhvatna uloga religije u germanskom društvu, uvjerenje u božansko podrijetlo merovinških kraljeva te intrinzično pogansko podrijetlo samog koncepta kralja kod Franaka. Međutim, takva je percepcija zanemarila činjenicu kako Merovinzi od 6. stoljeća, od kada su o njima prisutniji čvršći podatci, zapravo vladaju kao potpuno kristijanizirani vladari. Premda su naknadna historiografska istraživanja tu iskrivljenu sliku naposljetku ispravila, jedan je simbol kraljevske moći ostao nedovoljno razjašnjen, lebdeći između poganskog i kršćanskog pogleda na Merovinge. Riječ je, dakako, o njihovoj famoznoj dugačkoj kosi, kao sakralnom simbolu kraljevske moći. Suprotstavljajući se proširenom uvjerenju kako je ona do polovine 8. stoljeća zadržala svoje izvorno pogansko tumačenje, odupirući se kristijanizacijskim promjenama ostatka društva, nizozemski povjesničar Erik Goosmann u svom je članku „The long-haired kings of the Franks: ‘like so many Samsons’?“ ponudio njeno alternativno tumačenje.
Fenomen merovinške dugačke kose
No, prije razlaganja Goosmannove teze, potrebno je ukratko se osvrnuti na sam fenomen dugačke kose Merovinga. Dok je nošenje dugačke kose inicijalno bilo privilegija čitave franačke elite, od Klodvigove vladavine ona postaje isključivo kraljevskom privilegijom, ali i samim preduvjetom obnašanja kraljevske vlasti sve do spomenute prijelomnice 751. godine. Opća prihvaćenost takve ideje, ukorijenjene u običajnom pravu (Lex Salica), osim samog kraljevanja omogućavala je i efikasno rješavanje nepoželjnih vladara bez počinjenja regicida ili rodoubojstva. Merovinška je povijest stoga ispunjena primjerima nasilnog šišanja kraljeva i njihovog slanja u samostane, no također i njihovog povratka na vlast nakon što bi im kosa (a time i pravo na obnašanje političke moći) ponovno narasla. Smatrajući dugačku – i, prema sačuvanim izvorima, brižljivo njegovanu – kosu svojevrsnim izvorom kraljevske karizme, franački su suvremenici njezin značaj izvorno uistinu tumačili magijskim pojmovljem i podrijetlom Merovinga od božanskoga morskog čudovišta, no takva je percepcija primanjem kršćanstva izmijenjena i/ili nadopunjena.
Biblijsko nazarenstvo kao interpretacijska mogućnost
Kristijanizaciji kose kao simbola pridonijela je prisutnost snažnog oslanjanja već merovinških vladara na biblijske tekstove (poglavito iz Starog zavjeta) kao legitimizacijske potkrijepe kraljevske vlasti, uslijed čega je već kroz 6. stoljeće uspješno implementiran koncept kršćanskog kralja, kao zaštitnika Crkve i pravednog vladara u harmoniji sa svojim podanicima. Prema Goosmanu, ključnu ulogu u pogledu kose pritom je imala starozavjetna pojava nazarena. Temeljeći se ponajprije na zabrani šišanja kose do ispunjenja Bogu danog zavjeta, taj se pojam u Bibliji pojavljuje na dvije međusobno povezane, ali dijelom i različite razine. U ranijim spomenima (Br 6, 1-21) nazarenstvo implicira asketski život, lišen uživanja u vinu i mesu, ali i sa snažnom zabranom dodirivanja mrtvaca kao nečistih. No, u kasnijem spomenu jednog od najpoznatijih biblijskih nazarena, suca Samsona, on je prikazan kao nasilan i moćan narodni vođa, koji svojom snagom – čiji je simbol (i svojevrsni preduvjet) dugačka kosa – ubija na tisuće izraelskih neprijatelja.
Osnovni dokaz – Brevijar kraljeva Franaka i majordoma palače
Kako je svoj argument u prilog kršćanskog tumačenja merovinške dugačke kose utemeljio upravo na njenom povezivanju s ovim biblijskim odlomcima, Goosmann u svom članku pruža osvrt na obje spomenute razine, koristeći Brevijar kraljeva Franaka i majordoma palače kao osnovni izvor. Nastao pisanjem inače sasvim nepoznatog autora Erchanberta oko 826. godine, ovaj tekst zapravo predstavlja geografski i kontekstualno poprilično izolirano djelo, za koje nije moguće utvrditi da je ostavilo značajnijeg traga na ostale srednjovjekovne autore. Unatoč tome, na njegovim su stranicama opisane dvije zgode koje Merovinge povezuju s nazarenstvom, te Goosmann stoga zaključuje kako je ono u franačkom društvu ipak bilo poznato u dovoljnoj mjeri da se putem njega može reinterpretirati nekada poganski običaj puštanja dugačke kose. U prvom slučaju riječ je o gotovo usputnom spomenu kako se Merovinzi, poput nazarena iz starih vremena (sicut antiquitus Nazaraei), nisu šišali od djetinjstva; međutim, iz takvog spomena nije jasno pravi li se poveznica Merovinga s asketskim nazarenima ili onima poput ratnika Samsona.
Tu dilemu, prema Goosmannovom tumačenju, razrješava sljedeća zapisana anegdota. Naime, unatoč tome što je to ime u čitavoj merovinškoj pa i franačkoj povijesti ostalo gotovo potpuno nepoznato, jedan od prinčeva u 6. stoljeću – koji je, doduše, preminuo već kao petogodišnje dijete – kršten je kao Samson. Kako bi takva odluka bila jasnija, potrebno je opisati u kakvom je kontekstu do nje došlo – tijekom opsade koja ga je zatočila u Tournaiju, donio ju je kralj Hilperik, očigledno u svom položaju uočivši poveznice s položajem izraelskog naroda pred filistejskom opasnošću u vrijeme suca Samsona kao izbavitelja. Iako je u tom razdoblju već postojalo i tumačenje kako je dugačka kosa upravo veo koji pojedinca (barem u slučaju ekskomuniciranih klerika, kako bilježi Grgur iz Toursa) sakriva od Božjeg pogleda i milosti, Goosmann stoga zaključuje da se u opisanom odabiru imena jasno odrazila merovinška svijest o povezanosti dugačke kose s božanskom naklonošću, kao conditio sine qua non uspješnog kraljevanja. Dakako, svojim položajem između svjetovnog i religijskog Samson je Merovinzima mogao poslužiti i kao arhetip samopercipirane kraljevske uloge.
Karolinški ‘nastavak igre’
Dolaskom Karolinga na franačko prijestolje 751. godine količina podataka o kraljevskoj časti i ritualima povećana je tako da je danas kao tri osnovna uvjeta uspona karolinškog vladara na vlast moguće izdvojiti odabir voljom naroda, biskupsko pomazanje i velikaško priznanje prava na prijestolje. Budući da, kao prijašnji majordom, Pipin Mali nije nosio merovinšku dugačku kosu, odabirom pomazanja – također snažno prisutnog u starozavjetnim tekstovima – pronašao je novi sakralizirajući način legitimizacije svoje kraljevske vlasti. Do tog razdoblja, uslijed naglašene slabosti posljednjih Merovinga, dugačka je kosa kod Franaka ionako izgubila svoj istaknuti magijski ili religijski karakter, ostavši tek simbolom nekadašnje slave. Spomenute paralele sa Samsonom kao biblijskim sucem stoga su, prema Goosmannu, Karolinzima poslužile kao još jedan argument u prilog legitimnosti njihove uzurpacije vlasti – naime, kao što su u Starom zavjetu nakon sudaca (čiji je simbol bio Samson sa svojom dugom kosom) došli kraljevi (koji su, počevši sa Šaulom i Davidom, pomazivani uljem), tako su i Merovinge zamijenili Karolinzi. Zajednički objema dinastijama ostao je osjećaj posebne povezanosti s Bogom, no putem različitih „medija“.
Zaključna razmatranja
Polazeći od utemeljenosti srednjovjekovnoga poimanja društva na religijskim ritualima i bogatoj simbolici, kao i povlačenju analogija s biblijskim vremenima, svojim člankom Erik Goosmann ponudio je zanimljivu – i od prijašnjih nagađanja – sigurniju interpretaciju kristijanizacijskog opstanka dugačke kose Merovinga sve do završetka njihove vlasti polovinom 8. stoljeća. Potvrdivši ranije prisutno uvjerenje o posebnoj ulozi dugačke kose kao simbola i preduvjeta obnašanja kraljevske vlasti, Goosmann je njenim uklapanjem u novi, kršćanski, svjetonazor Franaka ujedno uklonio i jedan od posljednjih tragova umjetno stvorene dihotomije između dviju franačkih dinastija. Ipak, unatoč dobroj razrađenosti teze i plauzibilnosti pojašnjavanja simbolike pomoću Samsona, i sam Goosmann ističe vlastitu svjesnost kako se ona ipak temelji na kontekstualno relativno izoliranom pisanom izvoru tek iz 9. stoljeća, ostavljajući time otvorenom mogućnost da je riječ tek o naknadnom tumačenju prošlosti. No, čak i ukoliko je to bio slučaj, i takav bi postupak dokazao kako su poveznice između Merovinga, nazarena i Samsona doista kolale franačkim društvom, vraćajući Goosmannovoj tezi ponovno određenu razinu plauzibilnosti.
