Što je ostalo nakon stoljeća i pol feudalnih odnosa „plemenitih“ i kmetskih – „običnih“ obitelji, a što nakon još stoljeća i pol različitih sustava i odnosa? Mnogobrojni dvorci i kurije koje u pravilu nose prezimena nekadašnjih „plemenitih“ gospodara i rijeke su (ne)presušni potencijal, kao i „ostaci ostataka“ slavonske prašume… A gdje se čuje i vidi značaj pojedinaca ili zajednica „običnih“ obitelji…
Slavonija je stoljećima bila zemlja močvare i šume. Zemlja međuriječja Drave, Dunava i Save gdje je opjevane ravnice bilo neusporedivo manje nego danas. Pokrajina devetnaestoljetnog Trojednog Kraljevstva Hrvatske, Dalmacije i Slavonije bila je stoljećima na kraju Kraljevstava i Carstava, odnosno pogranično područje. U skladu su se s tim obitelji seljaka, trgovaca, obrtnika, ali i zemljišni gospodari ponašali i živjeli u stalnom „sukobu“ s prirodom i drugim okolišnim faktorima.
Nakon sukoba dvaju Carstava i njihovih saveznika, Osmanskog Carstva i Habsburške Monarhije, krajem 17. stoljeća prostor poplava, neprohodnih brda i nizine na kojima se rasprostirala nepregledna prašuma dobio je nove vladare. Od tada pa do 1918. godine rasprostirala se Monarhija dinastije Habsburg od Alpa na zapadu pa do obronaka Karpata na istoku. U takvim je novim okolnostima Slavonija prestala biti pogranični prostor ako gledamo u ključnom pravcu za Habsburšku Monarhiju – zapad – istok, odnosno nizvodno uz rijeke Savu, Dravu i Dunav. Prema potonjoj se Monarhiji često „tepalo“ i da je Podunavska. Kada se promatra povijest Slavonije prije dvije, tri stotine godina trebaju se u obzir uzeti još neki čimbenici. To je odnos Habsburgovaca prema stečenim zemljama s prijelaza iz 17. u 18. stoljeće. Promatrajući u žargonu, smatrali su da je dobar dio Panonske nizine (ne samo Slavonija) osvojen mačem, to jest da je zemlja u sklopu prirodnog prava. Na takav su način habsburške institucije poput Dvorskog ratnog vijeća i Dvorske komore mogle direktno kontrolirati cijelo područje i koristiti veliki potencijal koji su nudile i slavonska šuma i močvara.
Budući da je postojao krug „plemenitih“ obitelji oko vladajuće dinastije koji je bio lojalan, na različite načine krenulo se u dijeljenje Slavonije potonjima. Tako je Virovitica i okolica pripala obitelji Pejačević, kao i Našice s okolnim krajem. Valpovo, Donji Miholjac i ostatak međuriječja Drave, Karašice i Vučice su carskom (kraljevskom?) darovnicom došli u ruke obitelji Hilleprand von Prandau. Još istočnije, uz gospodarsku žilu kucavicu Dunav u najistočnijim dijelovima Slavonije i Srijema smjestila su se vlastelinstva sa središtima u Vukovaru i Iloku. Vukovar je držala obitelj Eltz, a Ilok obitelj Odescalchi. Prebacivanje iz ruku Dvorske komore u ruke različitih obitelji i pojedinaca bilo je prisutno i u dijelovima zlatne Požeške kotline. Ne smijemo zaboraviti spomenuti ni slavonsku Posavinu koja je pretvorena u slavonsku vojnu granicu (krajinu) kroz proces od nekoliko desetljeća tijekom 18. stoljeća.
Navedeni su zemljišni gospodari, tj. civilna vlast, provodili gospodarsku politiku koja se u skladu s osamnaestoljetnim i devetnaestoljetnim saznanjima temeljila na krčenju stoljetne hrastove šume, isušivanju močvara i reguliranju dravskih, savskih i dunavskih pritoka, kao i samih prometno-gospodarskih žila kucavica. Što je ostalo nakon stoljeća i pol feudalnih odnosa „plemenitih“ i kmetskih – „običnih“ obitelji, a što nakon još stoljeća i pol različitih sustava i odnosa? Mnogobrojni dvorci i kurije koje u pravilu nose prezimena nekadašnjih „plemenitih“ gospodara, a nekadašnje su rijeke – pritoci postali potoci, rijeke Drava, Dunav i Sava su (ne)presušni potencijal, kao i „ostaci ostataka“ prašume… A gdje se čuje i vidi značaj pojedinaca ili zajednica „običnih“ obitelji koji su dali najveći obol u gradnji navedenih građevina i gospodarskih pothvata sa svojih deset prstiju u tri stoljeća različitih sustava i odnosa? Polako, ali sigurno već se nekoliko desetljeća progovara i o tim pojedincima i zajednicama koje su kopale kanale, rezale klade, zidale zidine, ali i odlazile u „robinhoodovske“ pothvate. U pothvate koje su omogućavale iste te močvare i prašuma koji su polako, ali sigurno nestajali kroz tri stoljeća.
