Pred sudionike sudskog procesa u Nürnbergu, na kojemu se od listopada 1945. sudilo čelnicima Trećeg Reicha, prezentirani su dokazi za neke od najstrašnijih ratnih zločina u povijesti. Za transkripte mnogih inkriminirajućih dokumenata nacističkih vlasti s njemačkog jezika zaslužan je Wolfe Frank, prevoditelj tokom suđenja te možda i najživopisnija individua u čitavoj sudnici.
Bonvivan, izbjeglica, prevoditelj
Frank je rođen 1913., u njemačkoj pokrajini Saksoniji, u obitelji imućnog židovskog industrijalca. Živio je životom playboya i bonvivana, oženivši se pet puta te iskušavajući sreću u automobilskim utrkama. Uspon nacista na vlast označio je i prekretnicu u životu Wolfea Franka, koji se odlučio pridružiti građanskom otporu spram novih vlastodržaca te je sudjelovao u krijumčarenju Židova iz zemlje. Njegove aktivnosti dovele su ga u nemilost službenih vlasti te je stoga 1937. emigrirao u Englesku, bez novaca i bez znanja engleskog jezika.
Unatoč okolnostima, Frank se vrlo brzo integrirao u društvo. Kako ne bi bio sumnjiv britanskim vlastima, odrekao se njemačkog državljanstva, no unatoč tomu interniran je početkom Drugog svjetskog rata, zajedno s ostalim njemačkim i austrijskim državljanima. Vrlo brzo se prometnuo u vođu interniranih pojedinaca u kampu te je nakon 23 prijave za službu, napokon i primljen u britanske trupe. Lom noge onemogućio je Franka u odlasku na ratni front, no ubrzo se pokazao vrlo koristan kao prevoditelj njemačkih dokumenata na engleski. Po toj će ga vještini i povijest pamtiti.
Wolfe Frank vršio je dužnost glavnog prevodioca tokom 10 mjeseci, koliko je trajalo suđenje nacističkim dužnosnicima u Nürnbergu. Prvi dokument koji je preveo na engleski bio je transkript Hitlerovog dekreta „Noć i magla“ (“Nacht und Nebel” / „Night and Fog“) iz 1941., prema kojem su osobe optužene za ugrožavanje njemačkih trupa na okupiranom teritoriju trebale biti prebačene u Njemačku, po noći i magli, gdje bi im se sudilo (tom su naredbom prekršena međunarodna pravila o postupanju s ratnim zarobljenicima). Također, privolio je Rudolfa Dielsa, prvog čelnika Gestapa, da u zamjenu za blažu kaznu iznese istinu o pripadnicima nacističkih državnih i stranačkih vlasti. Pored prevođenja, Frank je sudjelovao i u ispitivanju pojedinaca poput Hermanna Göringa, Rudolfa Hessa te Alberta Speera.
Memoari Wolfea Franka
Sudski proces generirao je ogromnu količinu dokumenata koji su se po procjeni sastojali od oko 6 milijuna riječi. S obzirom da je bio jedini prevodilac koji je radio na engleskom i njemačkom panelu, Wolfe Frank preveo je oko trećine od ukupne količine riječi. Uz to, povijest će ga pamtiti i po nadimku Voice of Doom (glas usuda), nadjenut nakon što je u radijskom prijenosu koji je pratilo 400 milijuna slušatelj diljem svijeta pročitao presude optuženima.
Podvizi Wolfea Franka nastavili su se i nakon suđenja u Nürnbergu. Naime, Herald Tribune, glasovite novine iz New Yorka, angažirale su ga da izvještava iz Njemačke o post-ratnim društvenim i političkim prilikama. U nizu od 18 važnih članaka, Wolfe Frank pisao je o raznim temama, od procesa denacifikacije do sudbine ratnih izbjeglica.
Glavni izvor za proučavanje života i djela Wolfea Franka su njegovi memoari, koje je britanski povjesničar Paul Hooley pronašao na prijateljevom tavanu (?!) te ih potom uredio i objavio. Time je publici postao dostupan jedan od najvažnijih i najzanimljivijih povijesnih izvora vezanih za period između dva svjetska rata. Kao i svi ostali memoari, tekst Wolfea Franka predstavlja sasvim intiman i subjektivan pogled na svijet, no unatoč tome donosi fascinantnu priču o pomalo zaboravljenom protagonistu Drugog svjetskog rata.
Preporuka za čitanje:
Nuremberg’s Voice of Doom: The Autobiography of the Chief Interpreter at History’s Greatest Trials.
