Pitate se kako to da publici od prije 150 godina ovakve predstave nisu bile problematične? Jedna sitnica im je ipak smetala. Radi se o istoj sitnici koja se danas javlja kao navodno najveći problem TV reality showova.
Ako ste gledali film „Najveći showman“ (eng. The Greatest Showman) s Hughom Jackmanom u glavnoj ulozi, mogli ste se upoznati s (poprilično simplificiranom i ublaženom) pričom o P.T. Barnumu, osnivačem cirkusa te jednim od utemeljitelja moderne industrije zabave.
Radnja filma odvija se u viktorijansko doba (nazvano po vladavini britanske kraljice Viktorije između 1837. i 1901.), dok se narativ fokusira oko cirkuskih izvođača koji su zbog određene fizičke anomalije ili deformacije privlačili velik broj gledatelja. Takva vrsta predstave, nazvana freak show, obilježila je viktorijansku eru te se smatra pionirom moderne zabavljačke industrije. Predstave te sorte bile su iznimno popularne među stanovništvom onodobne Velike Britanije, pa i SAD-a, a neki od prvih globalnih celebritya bili su upravo izvođači freak showa, koji su nerijetko nastupali i u Buckinghamskoj palači.
Freak show kroz povijest
Upravo na europskim kraljevskim dvorovima, doduše u nešto ranijem periodu, nastaju predstave koje će se kasnije razviti u freak show. Povijesni izvori sugeriraju da je španjolski kralj Filip IV. (1605-1665.) na vlastitom dvoru imao preko 100 osoba patuljastog rasta koje su bile zadužene za zabavljanje kraljeve audijencije. Uz kraljevske dvore, slična praksa je postojala i na putujućim sajmovima po ranonovovjekovnoj Europi te se stoga ta dva fenomena uzimaju za početke predstava koje su uključivale osobe s fizičkom anomalijom.
Koncept freak showa u potpunosti je razvijen u viktorijanskoj Engleskoj. Tomu je pridonijela kombinacija nekoliko političkih, društvenih i tehnoloških faktora u 19. stoljeću, od pristupa koloniziranim zemljama kao bazenima za regrutiranje izvođača, nastanka zabavljačke industrije za najšire mase, pa do razvoja modernih prijevoznih sredstava koja su umnogome ubrzala i olakšala daleka putovanja. U viktorijansko doba se ustalio i format freak showa.
Nastup bi otvorio showman, ujedno i vlasnik čitave družine, koji bi predstavio zvijezdu nastupa, primjerice sijamske blizance. S obzirom da tadašnja publika nije znala ništa o dalekim, orijentalnim zemljama, showman bi „začinio“ svoj nastup iznoseći brojne mitove o čudesnim zemljama na istoku. Tek nakon uvoda započinjao bi i sam nastup izvođača.
Kako to da freakshow nije bio problematičan?
Iako je iz današnje perspektive ljudskih prava koncept takve predstave poprilično problematičan, kako to da ga publika nije doživljavala takvim prije 150 godina?
John Woolf, jedan od povjesničara koji se bavi temom freak showova, navodi hipotetski primjer osobe s fizičkom anomalijom, primjerice hirzutizmom (pretjerana dlakavost), koja je u 19. stoljeću osuđena na ismijavanje i težak fizički rad koji bi zadovoljio egzistencijalni minimum. S druge strane, rad u zabavnoj industriji omogućavao je bolje ekonomske uvjete, dozu društvenog priznanja te status celebritya. Nema sumnje da su izvođači eksploatirani od njihovih vlasnika koji su se na njihovim leđima obogatili, no isto tako nastup u freak showu značio je i njihovu emancipaciju. Ukupno gledajući, izvođači su kroz predstave istovremeno bivali iskorištavani i osnaživani.
Veza s modernom znanošću
Možda i najproblematičniji aspekt života izvođača u freak showu događao se kad bi iz domene zabavljačke industrije prešli u ruke znanstvenika. Čest je bio slučaj da su se po smrti izvođača njihova tijela predavala medicinskim institucijama (često bez suglasnosti njihovih najbližih), koje su obavljale niz anatomskih pokusa i seciranja na njihovim tijelima kako bi spoznali uzroke fizičkih anomalija i deformacija. U tom smislu, nakon što su se za njihova života obogatili njihovi vlasnici, po smrti su postali sredstvo za bogaćenje znanosti novim anatomskim spoznajama.
Darwinova teorija i evolucijske karike
Veza freak showa i znanosti nije se zaustavila na medicini i anatomiji. Darwinova teorija o evoluciji također je utjecala na sudbinu freak showa, ponajviše zbog potrage za karikom koja nedostaje u evolucijskom lancu između čovjeka i primata. Često su showmani najavljivali izvođače upravo kao evolucijske karike koje nedostaju te su na taj način popularizirali vlastite predstave kroz svojevrsni fake news. Prema kraju 19. stoljeća Darwinova teorija je i odmogla predstavama i izvođačima, ponajviše zbog ideje da fizički degenerirani pojedinci koče napredak ljudske evolucije. Zbog tog se razloga na izvođače sve više gledalo kao na biološku i društvenu prijetnju.
Razmišljajući o ovom fenomenu, suvremen čitatelj s današnjim senzibilitetom osjećat će se nelagodno, no bitno je shvatiti da se radilo o svijetu drugačijem od današnjeg.
Doduše, i prije 150 godina postojala je stanovita nelagoda oko izvođenja freak showa, no ne zbog kršenja ljudskih prava.
Britanski ukus
Najveći moralni problem nije bio vezan za same izvođače, već za publiku čiji se ukus sveo na trivijalne predstave i voajerizam. Mnogim dušobrižnicima iz nacije koja je svijetu dala Shakespearea i lorda Byrona to je predstavljao najveći problem oko izvođenja predstava.
Teško je zamisliti da bi suvremeno društvo prihvatilo freak show kao prihvatljiv oblik zabave. Unatoč tome, te vrste izvedbi predstavljale su začetke moderne zabavljačke industrije za široke mase, redefinirajući koncept slave i slavnih ljudi. Zanimljivo je primjetiti kako su prije 150 godina ljudi postajali slavni zbog fizičkih anomalija ili deformacija, dok danas status celebritya ide ruku pod ruku sa idealom fizičke ljepote, mišićima, oblinama i preplanulim tenom. Možda ipak možemo učiti od prošlih generacija, kada je u pitanju odnos prema fizički drugačijima.
Preporuka za čitanje:
John Woolf. The Wonders: Lifting the Curtain on the Freak Show, Circus and Victorian Age, 2019.