Svaka je knjižnica putovanje, svaka je knjiga putovnica bez isteka valjanosti.
(I. Vallejo)
Što možete dati kraljici koja ima sve? Kad se Marko Antonije suočio s izazovom kako zadiviti Kleopatru, bilo mu je jasno da uobičajen dar neće biti dovoljan. Kraljica, poznata po svojoj raskoši i ekscentričnosti, nedavno je izvela nevjerojatan čin: otopila je ogroman biser u octu i potom ga popila – kao demonstraciju moći i bogatstva. Suočen s ovakvim ekstravagantnim materijalizmom, rimski je general znao da mora smisliti nešto izvanredno kako bi osvojio srce žene koju je volio. Neprocjenjiv dar ubrzo je stigao pred kraljicu: 200.000 svitaka za veliku knjižnicu. U Aleksandrijskoj knjižnici, tada najvećem skladištu znanja na svijetu, gotovo sigurno je ostala koja prazna polica. Kao romantična gesta, ovaj je dar bio jednako provokativan kao i biser u octu. U svijetu gdje je materijalno bogatstvo bilo prolazno, 200.000 svitaka simboliziralo je vječnu vrijednost znanja i kulture.
Doimaju se kao sličice, ali unutar slova nalaze se glasovi. Svaka je stranica beskonačna kutija glasova.
(M. Couto: “Mozambička trilogija”)
Davno prije masovne proizvodnje knjiga, ručno kopirani svitci bili su blago drevnog svijeta. Bogata povijest pisane riječi pokazuje da su knjige uvijek bile i bit će dragocjeno – i nesigurno – sredstvo za civilizaciju. Ovo je priča o putovanju knjige od usmene tradicije preko svitaka do kodeksa i virtualnih e-knjiga. Ovo je priča o avanturama knjige koje su tkale niti kulturnog i intelektualnog napretka čovječanstva.
Velika avantura knjige u antičkome svijetu
U današnjem dobu, knjige i pisani tekstovi toliko su obilni i sveprisutni da često gube svoju posebnost, postaju svakodnevni i rutinski element našeg života, prečesto zanemaren. Ali za filologinju i povjesničarku Irene Vallejo, koja istražuje pisane tekstove od njihovog najranijeg porijekla, sama činjenica postanka i opstanka knjige je nevjerojatna.
Irene Vallejo rođena je u Zaragozi 1979. godine, a odmalena ju je privlačio grčko-latinski svijet. Studirala je klasičnu filologiju i doktorirala na dva sveučilišta, Zaragozi i Firenci, s temom o grčko-latinskom književnom kanonu. Piše za razne medije. Članci su joj sabrani u antologijama, sastavlja kratke priče i knjige za djecu, a prije ovoga, objavljuje još dva romana. Djelo El infinito en un junco: La invencion de los libros del mundo (“Beskraj u trsci: Velika avantura knjige u antičkom svijetu”) objavljeno 2019. i prevedeno na 30-ak jezika, osvojilo je brojne nagrade i postalo bestseler.
Beskraj u trsci
U ovom opsežnom radu, španjolska povjesničarka i filologinja pruža panoramski pregled o tome kako su knjige oblikovale ne samo antički, već i naš, suvremeni svijet. Pozornost posvećuje tumačenju porijekla knjiškog izgleda knjige, no jednako zainteresirano istražuje što, kako i zašto se događa unutar njezinih korica. I, još važnije, što se događa u umu čitatelja kada uzme knjigu i upusti se u maštovit i intelektualan ples koji mijenja život. Tako “Beskraj u trsci”, osim povijesti knjige, predstavlja i povijest čitanja.
Kao i kotač, knjige su jedna od najvećih inovacija čovječanstva.
(I. Vallejo)
Djelo je podijeljeno u dva dijela, “Grčka zamišlja budućnost” i “Rimski putovi”, te više poglavlja koja se bave različitim aspektima povijesti knjige. Od izuma pisma, prvih knjižnica, srednjovjekovnih skriptorija, tiskarskoga stroja pa sve do modernih digitalnih formata, refleksija o budućnosti knjige u digitalnom dobu te važnosti očuvanja ljubavi prema čitanju.
Svitak kao glazbena partitura
Tijekom tisućljeća, knjiga je prošla vlastiti proces razvoja. Kako je svaka nova iteracija knjige uzimala maha, otvarala je nova vrata osobnom izražavanju i intelektualnom razmišljanju. Zanimljivo je kako još uvijek možemo čitati rukopis star tisuću godina, ali više ne možemo pristupiti videosnimkama ili disketama od prije nekoliko godina – osim ako ne čuvamo stare uređaje poput muzejskih eksponata na tavanima svojih domova. Međutim, kako objašnjava Vallejo, suvremenim čitateljima ne bi bilo lako dešifrirati tekst sadržan u svicima papirusa.
Na samom početku nije bilo razmaka između riječi i nije bilo paragrafa. Bilo je to poput kontinuiteta slova i bilo je teško dešifrirati tekst. Ideja je bila da [ćeš] to pročitati naglas u sebi. A onda ćeš čitajući naglas čuti tekst i onda ga razumjeti.
(I. Vallejo)
U oralnom i nepismenom društvu svitci papirusa isprva su tretirani kao glazbene partiture. Oni koji su ih mogli čitati činili su to naglas, često pred publikom. Iako svitci nisu odmah zamijenili usmenost, značajno su promijenili njezinu prirodu. Prije pisma, pjesme i priče mijenjale su se prema izvođaču, no zapisivanjem na papirusu one postaju fiksne i mogu se ponavljati bez improvizacije. Osim toga, trebalo je puno vremena da se razvije umijeće tihog čitanja. Prvi pisani dokaz imamo iz 4. st., kada je sveti Augustin vidio biskupa Ambrozija kako tiho čita. Vallejo ovo opisuje kao duboku promjenu koja je omogućila čitatelju put u slobodniji svijet po vlastitom izboru.
Knjižnica kao izraz taštine, ali i zona prekida vatre
Vallejo ne samo da započinje, nego se opetovano vraća ambicioznoj velikoj knjižnici u Aleksandriji. Knjižnica, koju je navodno sanjao Aleksandar Veliki dok je kao dječak spavao s primjerkom “Ilijade” pod jastukom, bila je zamišljena kao projekt taštine. Baš kao i vojna osvajanja, Aleksandar je vjerovao da cjelokupno znanje može biti njegovo ako sve postojeće knjige sakupi na jednome mjestu. Kleopatrini prethodnici krenuli su s lociranjem, kupnjom i, kad sve drugo nije uspjelo, krađom svake knjige ikad napisane. Grčki dramski pisci, Eshil, Sofoklo i Euripid, bili su na vrhu liste za kupovinu. Nakon što je knjižnica u Aleksandriji počela s radom, stekla je vlastitu osobnost koja se znatno razlikovala od Aleksandrovog grabežljivog narcizma. Umjesto dubokog zamrzavanja drevnog znanja, Vallejo ga zamišlja kao radosno mjesto susreta živahnih umova.
Kao fizička posuda za intelektualnu misao i samoizražavanje, knjiga je omogućila razmjenu ideja bez presedana.
(I. Vallejo)
Vallejo razlikuje namjere onih koji osnivaju knjižnice i onih koji ih koriste. Korisnici knjižnica, čak i u drevnoj Aleksandriji, koristili su zajednički prostor za individualne i kolektivne potrage. Ovdje su, kaže Vallejo, zaposlenici znanja sjedili druželjubivo jedan uz drugoga, ne slažući se uvijek, ali sposobni međusobno se saslušati. Kao tržnica ideja, knjižnica je tako služila kao zona prekida vatre za sukobljene ideje i pojedince.
Ističući kako su podbadanja, ljubomora, žuč, rivalstvo i klevetanje bili uobičajena pojava među antičkim mudracima, Vallejo nas brzo vraća u suvremenost. Primjećuje kako su slične dinamike prisutne i danas, primjerice, na fakultetskim odsjecima, gdje se odvijaju mali, ali beskrajni sukobi.
Akademsko istraživanje privlačno široj publici
Stil pisanja Irene Vallejo ističe se po svojoj eleganciji, pristupačnosti i dubokoj erudiciji. Kombinirajući akademsku preciznost s poetskim izražajem, Vallejo uspijeva prenijeti složene povijesne koncepte na način koji je razumljiv i privlačan širokoj publici. No i iskusni(jim) povjesničarima te, svakako, nastavnicima Povijesti ovo djelo pruža brojne vjerodostojne povijesne priče i usporedbe koje vjerojatno dosada nisu susreli. Autorica stoga pažljivo bira citate kako bi obogatila svoju sveobuhvatnu analizu. Referirajući se na brojna književna djela, povijesne izvore i stručnu literaturu, ona podupire i argumentira svoje teze te, prema potrebama čitatelja, nudi mogućnost dubljeg uvida u pojedine događaje.
Metodologija Irene Vellejo je skakanje naprijed-natrag između antičkog i modernog svijeta te između javne povijesti i osobnih trenutaka.
(I. Vallejo)
Vallejo majstorski plete priču, uključuje anegdote, osobne refleksije i živopisne opise. Tako autorica čitatelju omogućava emocionalno povezanje s temom i doživljaj intrigantne priče, umjesto suhoparnog povijesnog prikaza. Još je jedna značajka njezina stila gotovo neprimjetna sposobnost povezivanja prošlosti sa sadašnjosti. U jednom trenutku tema je Dioklecijan koji progoni kršćane, sljedeća je rasprava o nastavnim planovima i programima, zatim niz anegdota. Ovakav mozaični pristup odlično funkcionira.
Humanizacija povijesnih tema
Vallejo koristi osobne i posebne, često potresne priče kako bi povezala povijest knjiga s ljudskim iskustvom. Opisuje, primjerice, kako su preživjeli zatvorenici naučili pisati cijele knjige u svojim glavama, čekajući trenutak kada će imati pristup materijalima za pisanje. Na taj su način, objašnjava Vallejo, svoja tijela u nestajanju pretvorili u knjige u nastajanju.
U određenom smislu, svi mi čitatelji u sebi nosimo svoje intimne, skrovite knjižnice riječi koje su na nama ostavile traga.
(I. Vallejo)
Vallejo nam nudi i sličice iz vlastite prošlosti. Pripovijeda kako je i sama kasno prihvatila čitanje u tišini, što je senzibilitet koji dijeli s ličnostima koje proučava. U odrasloj dobi, Vallejo se borila biti prihvaćena na Sveučilištu Oxford, gdje je morala preskočiti brojne birokratske pa čak i ritualne obruče kako bi dobila pristup knjigama koje je željela pročitati. Opisuje i kako je 1990-ih posjetila rabljenu knjižaru sa svojim ocem, koji je bio oduševljen pronalaskom primjerka Don Quijotea s umetnutim poglavljem koje je sadržavalo odlomak Marxova Kapitala. Ovo izdanje knjige unutar knjige podsjetilo ga je na Francova desetljeća kada je tajno čitanje i izbjegavanje cenzure bilo od presudne važnosti.
Pobjeda protiv zaborava
Čak i u doba kodeksa, književna su djela ostala podložna oštećenju i uništenju — kako iz prirodnih tako i iz političkih razloga.
Knjige su napadane, uništavane i spaljivane od samog početka povijesti.
(I. Vallejo)
Autorica se kritički osvrće na cenzuru, ističući njezinu prisutnost na svim polovima političkog spektra tijekom cjelokupne dugotrajne prošlosti knjige. Uspoređuje odjeke drevne borbe protiv cenzure s današnjim raspravama o (ne)dopuštenim tekstovima u školskim učionicama i fakultetima. Prema Vallejo, slobodno izražavanje ideja u modernome svijetu predstavlja direktan nastavak projekta započetog u Aleksandrijskoj knjižnici.
Moja omiljena definicija onoga što knjige stvarno znače je naša pobjeda protiv šutnje, uništenja i zaborava.
(I. Vallejo)
„Beskraj u trsci“ u nastavi
Djelo Irene Vallejo može itekako biti korisno u nastavi Povijesti u srednjim školama iz nekoliko razloga. Ono predstavlja ogledan primjerak interdisciplinarnog pristupa poučavanju, pokrivajući širok raspon tema vezanih uz povijest, književnost, znanost i kulturu. Obilje povijesnih izvora i znanstveno utemeljenih referenci omogućava nastavnicima da s učenicima istražuju dublje razumijevanje povijesnog konteksta i perspektiva. Djelo potiče na kritičko promišljanje o važnosti knjiga i pisane riječi u suvremenom društvu. Učenici tako mogu uočiti šire implikacije povijesnih procesa. Vallejo povezuje povijest knjige s modernim digitalnim dobom, što će svakako u učionicama potaknuti raspravu o utjecaju tehnološkog napretka na način kako danas pristupamo knjigama i znanju. Sigurno je da „Beskraj u trsci“ može pružiti srednjoškolcima bogatstvo novih znanja, inspirirati ih na daljnje istraživanje i potaknuti na razmišljanje o povijesnim procesima na složen i sveobuhvatan način.
Inertni znakovi nekog alfabeta poprimaju u našem umu smisao pun života. Čitanje i pisanje mijenjaju ustrojstvo našega mozga.
(S. hustvedt: “Living, thinking, looking”)
Iako to još ne znaju, moji su učenici dobili novi naslov u ponudi naše „povijesne lektire“. Javim što su rekli…
Preporuka za čitanje:
Irene Vallejo: “Beskraj u trsci: Velika avantura knjige u antičkome svijetu” (sa španjolskoga Silvana Roglić), Zagreb: VBZ, 2023.
