Carstvo pod svaku cijenu!
Prije svih revolucionarnih zbivanja u historiografiji poznatih kao Oktobarska ili Boljševička revolucija, Rusko je Carstvo potresalo mnogo kriza od kojih je najznačajnija revolucija iz 1905. godine.
Vrlo je važno naznačiti da je Rusko Carstvo u etničkom i vjerskom smislu bilo vrlo heterogena državna tvorevina temeljena na monarhističkim principima, sa sve jasnijim naznakama kapitalističke ekonomije u duboko agrarnoj državi. Carstvo je prije Revolucije 1905. bilo sastavljeno od ogromnog broja etničkih skupina te su ruske vlasti pokušavale suzbiti mogućnost opredjeljenja za neovisnost ostalih ne-ruskih skupina koje su činile veliki postotak stanovništva. Tatari, Turkmeni, Ukrajinci, Estonci, Čečeni i još preko sto drugih jezičnih, vjerskih ili etničkih skupina tražit će u budućim previranjima svoju šansu za jačanje svojih pozicija ili čak potpuno osamostaljenje od ruske vlasti. Poznati primjer je svakako otpor Čerkeza ruskim vlastima koji je rezultirao masakrima i etničkim čišćenjem nad populacijom sjeverozapadnog Kavkaza.
U Carstvu se osjećao „azijatski despotizam“ gdje je vladar bio poput božanstva i gdje je normaliziran bio prisilan rad kao i nametnuta preuzimanja vlasti. Jedan od prvih ruskih marksističkih revolucionara, Georgij Plehanov, tvrdio je: „Rusija je previše europeizirana u usporedbi s Azijom i nedovoljno europeizirana u usporedbi s Europom. Povijesni hibrid koji ulazi u eru industrijalizacije pod teretom apsolutističkih vladara i društveno feudalne strukture baštinjene iz 16. stoljeća.“ Prije same revolucije 1905. godine nekoliko je činjenica išlo u prilog tom raspletu događaja. Krajem 19. stoljeća u europskom dijelu Ruskog Carstva 30 tisuća bogatih obitelji imalo je oko 76 milijuna hektara zemlje, dok je 10,5 milijuna seljačkih domaćinstava imalo 82 milijuna hektara.
Isto tako, kmetstvo u Ruskom Carstvu ukinuto je tek 1861. godine, ali je proizvelo samo još veće probleme stvarajući novi sloj gospodarstvenika i siromašnog proletarijata. Zbog takve situacije, Rusko je Carstvo prije revolucija bilo u vrlo lošem gospodarskom stanju, jer su seljaci bili prevladavajuća većina, ali vrlo lošeg imovinskog stanja, raštrkani, izolirani i ograničenih svjetonazora, tako da ih je bilo teško povezati u „klasu“ koja bi dala neki veći otpor vlastima.
Rusko Carstvo je zbog navedenog bilo vrlo ranjivo, a strani je kapital također imao vrlo jak utjecaj: primjerice, u gradu Batumiju u današnjoj Gruziji vladale su dvije velike novčarske i naftne dinastije, obitelji Nobel i Rothschild. Ove su obitelji izgradile naftovode od Bakuua do Batumija kojeg su pretvorili u grad užitaka za svoje potrebe, a Kaspijska naftna tvrtka zapošljavala je više od 16 tisuća radnika. Radnici na tim naftnim poljima živjeli su u bijednim uvjetima, a prvi put će na to upozoravati 1904. i 1905. godine Aleksej Badajev (potpredsjednik Petrograda i budući član CK Komunističke partije) koji je izabran u Dumi kao prvi predstavnik boljševika. Cijelom problemu seljaštva, radničkih prava i tenzija između etničkih skupina ulje na vatru dodat će i osamnaestomjesečni sukob s Japanom u takmičenju za Mandžuriju, Korejski poluotok i utjecaj u Žutom moru. Ovdje će Rusko Carstvo podcijeniti snagu Japana i njegove mornarice, a nesposobnost Nikole II. i njegove administracije u njihovom arhaičnom sustavu opet će doći do izražaja.
Želja Ruskog Carstva da ostane velika sila koštala je Carstvo poraza kod Port Arthura u današnjoj Kini gdje je Japan osvojio tu važnu luku. To je bila stvar koja je najmanje trebala Nikolaju II. i taj je poraz još više razočarao već nezadovoljno stanovništvo. Zbog toga je car odlučio poslati Baltičku flotu na izuzetno dugo putovanje ne bi li osvjetlao obraz Carstva – Bitka kod Tsushime bila je još jedna katastrofa za Rusko Carstvo i Baltička je flota doživjela težak poraz.
Ovaj događaj potaknuo je i pobunu mornara oklopnjače Potemkin u Sevastopolju 1905. godine. Za to vrijeme u Petrogradu se događaju okupljanja i protesti od oko 200 tisuća ljudi pred Zimskim dvorcem pod vodstvom svećenika Gapona što rezultira pokoljem i gušenjem pobune. Kozački odredi i vojska počeli su otvarati vatru i ubijati prosvjednike. Taj je događaj poznat pod imenom “Krvava nedjelja” izazvao je nemir među radništvom širom Rusije.
Car Nikola II. je vrlo nesposobno pokušavao riješiti problem; odlučio je u SAD-u pod pokroviteljstvom američkog predsjednika Theodora Roosevelta potpisati mir s Japanom, a rođaku vojvodi Nikoli ponudio je mjesto vojnog diktatora, što je ovaj odbio. Bez nekih boljih opcija po njega samoga, na savjet grofa Sergeja Wittea objavio je manifest o sazivanju Dume za predstavnike svih klasa. Isto tako, odobren je i novi ustav i izbori za parlament.
Nastavak sukoba
Takav je rasplet situacije ponudio bolje opcije strujama lijeve provenijencije ili se makar tako činilo. Tih godina odnosno 1905. i 1906. u Ruskom je Carstvu bilo krvoprolića i sukoba u sve većem broju što je nagoviještalo buduće opasnosti. Podatak da je između veljače 1905. i svibnja 1906. godine poginulo 136 državnih dužnosnika te da su 72 ranjena govori o razmjerima nasilja i brutalnosti raznih struja i političkih skupina koje su djelovale na terenu, poput boljševičke partije, Dašnaka (Armenske revolucionarne federacije), menjševika, ali i onih koji su tu nestabilnu situaciju vidjeli kao priliku za razrješavanje starih međuetničkih razmirica.
Područje Kavkaza je tada doslovno podivljalo te je smrtno stradalo preko dvije tisuće ljudi u sukobima između Azera i Armenaca, dok istovremeno po cijeloj državi sve više raste broj antisemitskih pogroma. Ukrajina je 1905. zahvaćena velikim pogromima Židova od strane pro-carističkih snaga, te je tako samo u Odesi ubijeno oko osamsto Židova, a u jesen 1905. u cijeloj je državi izvršeno oko sedamsto pogroma. Tada se činilo da nema revolucionara ili nekog protivnika vlasti koji nije baratao oružjem ili eksplozivnim napravama, no zašto ako je sada narod u Dumi napokon dobio predstavničko tijelo?
Naravno, odgovor je vrlo složen, ali jedan od ključeva problema bio je taj da su glavni proponenti toga nasilja – boljševici i anarhisti – bili nezadovoljni raspletom situacije s Dumom i oslabljenim carizmom. Oni su zagovarali potpuno ukidanje monarhije. Isto tako, Duma kao takva zapravo nije imala nikakav utjecaj u pravoj političkoj utakmici. Bit će sazivana nekoliko puta i raspuštana pod palicom Petra Stolipina koji je nakon trećeg ukidanja Dume krenuo s klasičnom politikom rusifikacije, učvršćivanja monarhije i omogućavanja magnatima da se i dalje razmahuju koliko god mogu.
Samo postojanje Dume za lijeve struje u državi, a pogotovo boljševike, bilo je nedopustivo zbog radikalnog pogleda na zauzimanje političke moći i ukidanje svih institucija iz bivšeg sustava, te gradnje novih koje će biti potpuno drukčije i u suprotnosti od onih „starih“. Iako je teorija kojom su se boljševici vodili bila da je najvažnije u tom trenutku srušiti carizam, godine 1905. predviđa se suradnja klasa kao najvažniji prvi korak na tom putu, a ne konkretna politička institucija (ona mora doći tek kasnije). Kaos koji je proizašao iz tih godina samo će se nastaviti, a svaki pokušaj vlasti da ojača svoju poziciju moći, dobivat će sve više i više otpora. Iako je većina važnijih revolucionara prisiljena na egzil, dobar dio i dalje je bio unutar zemlje.
Preporuke za čitanje:
Faulkner, Neil. Povijest Oktobarske revolucije. Zaprešić: Fraktura, 2017.
Montefiore, Simon Sebag. Mladi Staljin. Zagreb: Profil, 2010.
