Pozamašan korpus arhivske građe s 9000 kaznenih spisa iz kojih je izdvojeno preko 700 medicinskih vještačenja iz 18. stoljeća u Dubrovniku obrađen je u knjizi Nede Kovačić. Jedan zločin bio je posebno intrigantan – radi se o slučaju trovanja lijekom pripravljenim u ljekarni i pripisanim jednoj djevojci. No, kako bi zaštitio ljekarnika, vještak Marco Flori promijenio je prvotni iskaz u kojem je sa sigurnošću utvrdio da je djevojka otrovana da bi tek naknadno ustvrdio kako nije došlo do pravog trovanja. Sve kako bi zaštitio ljekarnika.
Neda Kovačić, magistra farmacije i doktorica humanističkih znanosti iz područja povijesti, autorica je knjige „Tijelo kao dokaz“ – medicinska vještačenja u postupcima kaznenog suda u Dubrovniku u 18. stoljeću“ objavljene 2020. godine u izdanju HAZU i Zavoda za povijesne znanosti u Dubrovniku. Tim povodom, dr. sc. Neda Kovačić pristala je gostovati u intervjuu studentice povijesti Dubravke Mirošević. Podcast možete poslušati ovdje, a niže je dostupan i transkript intervjua.
Tijelo kao dokaz
Je li istoimena serija možda bila asocijacija za naslov knjige?
Puni naslov knjige glasi: Tijelo kao dokaz. Medicinska vještačenja na Kaznenom sudu u Dubrovniku u 18. stoljeću. U anglosaksonskoj znanstvenoj literaturi upotrebljava se izraz Body of Evidence. Knjiga ne govori o forenzičkim postupcima već o sudsko medicinskoj praksi, o promjenama u prirodi nasilja s jedne strane i s druge o napretku u medicinskim postupcima u Dubrovačkoj Republici u18. stoljeću. Mogli bismo reći da je forenzika u današnjem značenju u to vrijeme bila nepoznata. Informacije dobivene od medicinskih vještaka, uz izjave svjedoka i očevid na mjestu zločina, pomagale su kaznenim sucima Dubrovačke Republike da donesu pravednu presudu.
Kada ste pisali knjigu, što Vam je bilo najvažnije za prenijeti publici? Koje biste poglavlje izdvojili?
Ovo nije klasična knjiga za široku publiku iako ima dijelova koji su zanimljiviji od drugih. Nastala je na materijalu koji sam koristila u doktorskom radu. Opširno istraživanje na preko 9000 kaznenih spisa iz kojih je izdvojeno preko 700 medicinskih vještačenja s početka, sredine i kraja 18. stoljeća omogućilo mi je da napravim kvalitativnu i kvantitativnu analizu, kao i analizu izdvojenih slučajeva, case study, i odgovorim na istraživačka pitanja koja se ne odnose samo na sudsko-medicinsku praksu. Kako su medicinska vještačenja povezana s teškim kaznenim djelima ona nam pružaju sliku nasilja koje se mijenjalo kroz 18. stoljeće, ali isto tako i uvid u medicinu tog vremena. Knjiga može poslužiti svakom tko želi čitati Kaznene spise u Dubrovačkom arhivu jer sadrži brojne napomene i transkripcije tekstova. Mislim da bi „običnom“ čitatelju bili zanimljiviji dijelovi o medicinskim vještacima i naravno poglavlje o trovanjima.
Koji je po vama najintrigantniji zločin koji ste pronašli u arhivu?
Meni kao ljekarniku to je bio slučaj trovanja lijekom pripremljenim u ljekarni. Na sud pozvan medicinski vještak Marco Flori u prvom je vještačenju sa sigurnošću ustvrdio da je djevojka otrovana. Kada se u daljnjem toku suđenja ustanovilo da je djevojci pozlilo nakon uzimanja lijeka, Flori je da bi zaštitio ljekarnika promijenio iskaz tvrdeći da nije došlo do pravog trovanja „jer joj se i kosa čvrsto držala“ što je trebao biti jedan od znakova. Srećom se djevojka oporavila i tako je slučaj zaključen.
Koje su dubrovačke statutarne odredbe bile vezane za medicinsko vještačenje?
Statut je donesen 1272. U to vrijeme već je bilo liječnika u Dubrovniku, ali ih Statut ne spominje. Prva odredba Malog vijeća koja se odnosi na liječnike je iz 1310, a govori o tome da su liječnici dužni prijaviti svako teško ranjavanje ili sumnjivu smrt. To je bio jedan od načina kontrole nasilja. Prvo medicinsko vještačenje u sudskom postupku zabilježeno je 1312. godine. U Statutu međutim možemo naći odredbe koje imaju utjecaj na medicinska vještačenja, to su odredbe koje govore o kaznama za počinjene ozljede ili trovanje.
Kako ste mogli nekog otrovati?
S obzirom da je zločin trovanja bilo najteže utvrditi, koje su se metode koristile – čime se moglo neku osobu otrovati?
Poznato je da se Republika rješavala svojih neprijatelja i pomoću otrova. O tome govori zapis da je ljekarnik Salimbene bio poslan u Italiju da „kupi one stvari“ za koje mu je bila odobrena svota od 100 dukata, a da bude siguran da je to što je kupio djelotvorno trebao je sredstvo isprobati na peradi. U Kaznenim spisima nailazimo na nekoliko zanimljivih primjera trovanja ljubavnim napitkom, pomadom za izbjeljivanje kože pa i pogrešno pripremljenim lijekom. Zločin trovanja se obično događa bez prisutnih svjedoka, a otrov ne ostavlja na tijelu vidljive ozljede. Ipak prema cijelom nizu simptoma koji se pojavljuju kod otrovanog uz ispitivanje potencijalno otrovne supstance i izjave svjedoka, moglo se ustanoviti kako je do trovanja došlo.
Vanjski simptomi povezivani s trovanjem su bili mučnina, povraćanje, crne mrlje na koži, ispadanje kose, a ako je došlo do smrti, liječnici bi obavili obdukciju. Pri tom bi na stijenkama probavnih organa pronašli oštećenja uslijed korozivnog djelovanja otrova, a ponekad i „bijelu materiju“. Ispitivanje potencijalno otrovnih supstanci, najčešće se radilo o ostacima hrane, vršilo se na pokusnim životinjama, psima pa čak i pijetlu. Ova vještačenja su bila dugotrajna i skupa. Treba imati na umu da je Republika bila vrlo osjetljiva na troškove koje je uredno zapisivala. Upravo iz Knjige troškova Dvora možemo saznati mnoge detalje o takvim „pokusima“. Najčešće primjenjivani otrov koji je bio i relativno dostupan bio je arsen, mogao se nabaviti uz neka ograničenja kao otrov za miševe.
Koji su bili najčešće počinjeni zločini u Dubrovačkoj Republici u 18. stoljeću?
Najčešći zločini koji su dolazili na Kazneni sud bila su djela protiv života i tijela, njih oko 45 %, slijede različite štete i djela iz koristoljublja, tu se misli na krađe. Medicinski vještaci najčešće su vještačili rane i druge ozljede nastale najrazličitijim oruđima i oružjima. Tih je vještačenja bilo čak blizu 90% što odgovara podatku da je u skupini zločina protiv života i tijela najviše bilo fizičkih napada. Tu su još bili slučajevi samoubojstva, čedomorstva, slučajne smrti i ranije spomenuta trovanja.
Tko te je ubio?
Koliko su opisi tijela zastupljeni u građi koju ste koristili?
Ovisno o struci medicinskog vještaka opisi dijelova tijela su bili različiti. Ako je vještak bio brijač opis je bio jednostavan: ozljeda se nalazila na glavi. Liječnik kirurg opisao bi položaj rane stručnije: od sljepoočnice do usjeka mandibule s gornje desne strane.
Ako je tijelo bilo dokaz, što su ljudi u 18. stoljeću mogli iz tijela iščitati?
U slučaju da je ozlijeđeni mogao doći na sud, suci su se mogli uvjeriti o postojanju ozljede, odnosno kaznenog djela. Ukoliko to nije bilo moguće u nekim slučajevima su se suci u pratnji kancelara upućivali kući ozlijeđenog ili su slali nekog od medicinskih vještaka. Medicinski vještak je trebao opisati ranu, njen položaj, procijeniti sredstvo kojim je rana mogla nastati i da li je ugrožen život ozlijeđenog. Ukoliko je to bio slučaj suci su čekali sa presudom. Za ubojstvo je bila predviđena smrtna kazna dok su kazne za teška ozljeđivanje najčešće bile progonstvo ili veslanje na galijama.
Odredba Statuta jasno određuje kazne za razne stupnjeve ozljeđivanja. Prema humoralnoj medicini kojoj se tada vjerovalo, a koja govori o ravnoteži tjelesnih tekućina, za rane koje krvare kazne su bile teže jer su se smatrale opasnijima po život. Položaj rane i sredstvo ozljeđivanja uz izjave svjedoka mogli su u slučajevima kada je bilo više počinitelja odrediti tko je ozlijeđenom nanio kakvu ozljedu i prema tome se izricala kazna.
Zanimljivo je kako je utvrđivana smrt. Ne liječnik, već suci ili prisutni kancelar pitali bi umrlog tri puta: Tko te je ubio?
Kako nije bilo odgovora, zaključeno je bilo da je mrtav.
Dubravka Mirošević
