Zbog naglašene vizualnosti simptoma, nastalih uslijed bakterijskog utjecaja na tkiva, kosti i živčani sustav, guba je kroz stoljeća izazivala odbojnost kod zdravog dijela populacije. Unatoč tome što zaraznost zbog postojanja imunosti kod glavnine populacije zapravo nikada nije prelazila 10%, zbog takvih strašnih posljedica i tadašnje neizlječivosti na marginalizaciju bolesnih utjecao je i strah od zaraze preko kontakta s njima. Nastavno na to u suvremenom se društvu kao jedna od osnovnih slika srednjovjekovlja razvio lik gubavca u prnjama koji je zbog okrutnosti društvenog sustava prisiljen boraviti na rubu naseljenog područja, polako umirući od bolesti, nehigijenskih uvjeta i gladi. Uz to, gotovo je općeprihvaćeno mišljenje da su suvremenici takve bolesnike smatrali prokletima od Boga, odnosno kažnjenima takvom strašnom kaznom za grijehe kojima su ju zaslužili.
Držeći takvo poimanje iskrivljenim prosvjetiteljskom slikom o srednjem vijeku i karantenskim praksama 19. st., Thomas S. Miller i John W. Nesbitt u svojoj su ga knjizi Walking Corpses. Leprosy in Byzantium and the Medieval West odlučili temeljito preispitati. Osnovu tog preispitivanja čini istraživanje dosad nedovoljno poznate percepcije gube na prostoru Bizantskog Carstva. Kako pak su i Bizant i srednjovjekovni Zapad zapravo izrasli na istoj grčko-rimskoj i kršćanskoj podlozi, a Istok se s gubom bio prisiljen suočiti prije nego Zapad, drugi je dio knjige posvećen utjecaju bizantskih ideja (i institucija) na percepciju i tretiranje gube i gubavaca u zapadnoj Europi.
Antički svijet
Prvi put kao zasebno prepoznata bolest spomenuta u Aleksandriji u 3. st. pr. Kr., guba je u Egipat najvjerojatnije dospjela iz Indije u vrijeme Aleksandrovih osvajanja, odnosno nakon uspostave trgovačkih veza s tim prostorom u doba Ptolomejevića; iz Egipta se rimskim osvajanjem na izmaku helenističkog razdoblja proširila sredozemnim svijetom. Povezano s tim, Plutarh je izvorom bolesti smatrao egzotičnu hranu uvezenu iz novoosvojenih krajeva, odnosno nezdrav način života prouzrokovan bogaćenjem rimskog društva.
Uspoređujući nagrđen izgled bolesnika s lavovskim njuškama, satirima ili slonovskom kožom, suvremeni su proučavatelji gubu ubrzo prozvali elefantijazom, pod kojim se nazivom – koji danas označuje sasvim drugu bolest – najčešće pojavljuje u izvorima. Tumačeći ju kao posljedicu viška crne žući u organizmu, kao lijek Galen je preporučivao puštanje krvi, mazanje kože i promjenu prehrane, uključujući konzumaciju zmijskog mesa. Slične prijedloge zapisao je i Aretaj iz Kapadocije, čiji spis O akutnim i kroničnim bolestima predstavlja najdetaljniji antički opis simptoma gube, dobivenih promatranjem u zadnjim stadijima bolesti i seciranjem mrtvih; tu se također javlja i ideja o mogućnosti zaraze udisanjem izdahnutog zraka oboljelih.
Iako bolest u suvremenim prijevodima spominjana kao guba najvjerojatnije to nije, biblijski tekst također obiluje referencama na sličnu zaraznu bolest, odnosno uputama o postupanju s bolesnicima. Najdetaljnije o tome govore 13. i 14. poglavlje Levitskog zakonika – spominjući kožnu bolest tsa’arath, tekst ju povezuje s pojmom ritualnog nečistog te stoga svećeniku pripisuje ulogu istražitelja simptoma i donositelja odluke o isključenju iz zajednice. Iz takvog, u svojoj biti sanitarnog, konteksta proizašlo je i tumačenje gube kao kazne za počinjene grijehe.
Slična situacija povezivanja neke vrste kožnog osipa s gubom ponavlja se i u Novom zavjetu, u kojem je u nekoliko navrata opisano Isusovo liječenje gubavaca. Bez obzira o kojoj se bolesti zapravo radilo, kao bitna posljedica takvih odlomaka ostao je utjecaj na kršćansku percepciju stvarne gube i stvarnih gubavaca. No, premda su djela milosrđa dio kršćanstva od samoga začetka, zanimljivo je da među nabrajanima – u kojima je naglasak stavljan ponajprije na brigu za siročad – sve do 4. st. pomaganja gubavcima nema. Na promjenu u tome najviše će utjecati stavovi nekolicine bizantskih crkvenih utjecajnika.
Bizantsko Carstvo
Znak Božje kazne ili Božje naklonosti?
Guba se u Bizantu vjerojatno javila već od osnutka Konstantinopola te ostala prisutna za čitavoga njegovog postojanja. Unatoč tome što se medicinsko znanje u istočnoj polovici Rimskoga Carstva nastavilo razvijati i prijelazom u srednjovjekovno razdoblje, zanimljivo je da se najdetaljnije reference na gubu zapravo nalaze među hagiografskim spisima i propovijedima crkvenih velikodostojnika.
U takvim tekstovima, osim ponavljanja opisa simptoma bolesti (čiji se naziv ponekad prešućuje kako bi se izbjegle implikacije vezane uz odredbe Levitskog zakonika), javljaju se novi elementi. Grgur iz Nise, primjerice, tako poziva na djela milosrđa prema gubavcima koji su „izgubili sve, pa čak i mogućnost uporabe ruku i nogu“; Grgur Nazijanski kritizira društveni ostracizam prema gubavcima kojemu je svjedočio u Maloj Aziji; Ivan Zlatousti i Bazilije Cezarejski pak napominju kako su svoj biskupski autoritet iskoristili kako bi inicirali izgradnju posebnih kompleksa, leprozorija, za tretiranje oboljelih. Uslijed toga, već 417. godine pomaganje gubavcima navodi se među tradicionalnim korizmenim pokorničkim djelima.
No, bizantske je suvremenike možda i više od same zaraze mučilo pitanje božanskog odnosa prema gubavcima. Dobro upoznati sa starozavjetnim primjerima Božjeg kažnjavanja grijeha bolešću, i unatoč spomenutim biskupskim nagovorima i opomenama kako je odbacivanje gubavaca protivno Božjoj zapovjedi o ljubavi prema bližnjemu, tako su svejedno na umu imali i višestoljetno tumačenje da gubavci ispaštaju zbog vlastite krivice ili krivice svojih predaka. Kako bi se suprotstavili tome, crkveni su autori razvili novo objašnjenje.
Uzevši kao uzor Joba i siromašnog Lazara, gubu su počeli tumačiti kao ultimativni „ispit vjernosti“ ne grešnika, već iznimno dobrih i pravednih ljudi, odnosno vidljivi znak božanskog „odabira za Nebo“. Iako je odbojnost dijela bizantskog društva prema gubavcima ostala, takvo je tumačenje naposljetku dovelo do promjene paradigme u carstvu i preobrazbe gube u svojevrsnu „svetu bolest“. Da pak to nije rezultiralo samo prestankom marginalizacije i razvojem institucionalnih načina pomaganja oboljelima svjedoče i ekstremniji primjeri izražavanja bliskosti s gubavcima, poput njihovog ljubljenja kao znaka potpune predanosti služenju, u čemu nisu sudjelovali samo monasi i drugi crkvenjaci, već i sami carevi, poput Ivana Cimiska i Konstantina IX.
Bizantska medicina i prvi leprozoriji
Kao savjeti anonimnih autora o tretiranju raznih bolesti, antidotaria su glavni bizantski izvor o medicinskom tretiranju gube. Na njihovim je stranicama stoga također vidljiv crkveni utjecaj na promjenu paradigme o gubi, u ovom slučaju o njenoj zaraznosti.
Naime, dok je još od Galenovog doba prisutna gore spomenuta teza o širenju gube udisanjem zraka zaraženih, navedeni su biskupi jačanjem sprege medicine sa Crkvom uspjeli postići da od 7. st. nadalje ona u medicinskim tekstovima gotovo nestaje. Vidjevši u njoj glavni razlog nebrige o gubavcima, crkveni su autori tezu o zaraznosti nastojali opovrgnuti navođenjem primjera nezaraženih liječnika i drugih djelatnika leprozorija, odnosno promoviranjem teze da uzroci gube leže van ljudskoga organizma, primjerice u okolišu. Kao rezultat, osim na Kristovu zapovijed ljubavi, budući su se autoriteti mogli pozivati i na proširena znanstvena uvjerenja, dok je strah od gubavaca pretvoren u dvostruki društveni tabu.
Konkretniji utjecaj na položaj gubavaca Crkva je ostvarila osnivanjem spomenutih leprozorija. Nastala u kontekstu razvoja urbanog monaštva na Istoku, prva u izvorima spomenuta takva institucija podignuta je 357. godine u maloazijskoj Sebasteiji. Iako su podatci o palijativnoj skrbi unutar leprozorija rijetki, pretpostavlja se da su njenu srž činile česte kupke, vjerojatno u kombinaciji s nošenjem posebne odjeće – primjerice, u zadužbini srpskog kralja Stefana uz manastir u Dečanima spominje se nošenje svile zbog smanjenog trenja u dodiru s oboljelom kožom. Iako u početku nije bilo jasnog pravila o socijalnoj izolaciji, gradnja leprozorija van gradskih zidina ipak svjedoči o postojanju – makar prešućivanom – svijesti o zaraznosti gube, odnosno nemogućnosti njenog potpunog uklanjanja biskupskim uvjeravanjima.
Kako god bilo, zbog zakonske odredbe o biskupskoj brizi za karitativne ustanove na području svoje nadležnosti, leprozoriji su u većini slučajeva bili pod crkvenom upravom, uzdržavajući se donacijama bogatih pojedinaca (biskupa, careva, aristokrata) ili zajednica (manastira), odnosno dijelom imovine bogatijih bolesnika predanom na skrb ustanovi pri ulasku u nju. Iako je, dakle, ideja leprozorija uspjela zbog kombinacije kršćanske obveze milosrdnih dijela i prešutne želje za uklanjanjem gubavaca s ulica, valja naglasiti da je palijativna skrb za oboljele od gube doista bila nov fenomen u poganskom kasnoantičkom svijetu koji je najboljim rješenjem za takvu strašnu bolest smatrao što raniju smrt, odbacujući stoga organiziraniju brigu za unesrećene.
Latinski Zapad
Germansko običajno pravo kao problem
Doživljavanje gube na srednjovjekovnom europskom Zapadu također je obilježila dvojakost pristupa. S jedne strane, popularne viteške legende i ostale priče obilovale su primjerima gube kao kazne za grijeh, nadovezujući se tako na poznate starozavjetne biblijske odlomke. No, s druge strane, transfer ideja s bizantskog prostora bio je prisutniji nego se uobičajeno pretpostavlja, tako da su srednjovjekovni autori ujedno bili upoznati i s idejom o gubavcima kao Božjim odabranicima. U sličnom duhu propovijedao je, primjerice, i papa Grgur Veliki, prikazavši samog Krista – otkupitelja svih grešnika – kao utjelovljenog u liku gubavca, a kako bi slušatelje nagnao na prepoznavanje Bogočovjeka upravo u najpotrebitijima u društvu.
No, glavnim problemom u procesu de-marginalizacije gubavaca na Zapadu postalo je duboko ukorijenjeno germansko običajno pravo. Razvijen prije početka kristijanizacije, ovaj je skup odredbi među ostalim navodio i kako gubavci trebaju biti isključeni iz zajednice, uz oduzimanje imovine, o čemu svjedoče Lombardski zakonik (643.) i kapitulari Karla Velikog (789.), dok englesko običajno pravo ipak omogućuje zadržavanje imovine, no uz obavezu isključenja iz nasljeđivanja imovine i sklapanja ugovora. Za razliku od Bizanta, efikasno crkveno protivljenje takvim odredbama na Zapadu je izostalo. Takav izostanak zaštite posredno je omogućio i brutalne događaje, poput masakra nad francuskim gubavcima 1321. godine zbog teorije zavjere o njihovom trovanju bunara diljem kraljevstva.
Konačno, na nepovjerenje prema gubavcima u Europi je utjecala i prevlast pneumatske teorije o širenju gube. Dospjevši iz bizantskih krugova u arapske, prevođenjem arapskih medicinskih djela na latinski ta se teza – čija je srž spominjano širenje gube udisanjem zagađenog zraka – obilaznim putem proširila kršćanskim Zapadom. Ipak, to ne znači da je zapadna medicina u svemu nazadovala – zbog strožih pravila, uvedeni su i stroži kriteriji komisijskog proglašavanja oboljenja, uslijed čega je kao simptom otkriven i rani gubitak osjećaja u ekstremitetima.
Leprozoriji na Zapadu
Prikazujući ih kao nehumane i prljave institucije, prosvjetiteljska je propaganda tvrdila da su leprozoriji na Zapadu nastali zbog iznenadne proširenosti gube u kontekstu Prvoga križarskog pohoda. I dok je broj takvih ustanova doista porastao uslijed intenzivnijih kontakata s Istokom, ne treba ga tumačiti samo porastom broja oboljelih – autori ističu kako je iznimno bitnu ulogu zasigurno odigralo i širenje novih oblika pobožnosti, a možda i upoznavanje s praksama u Bizantu.
Također, dugo vremena u historiografiji je bila proširena teza o nastajanju leprozorija na Zapadu spontanim okupljanjem odbačenih gubavaca u potrazi za međusobnom potporom, dakle bez institucionalne potpore i regulacije bilo Crkve bilo svjetovnih vlasti i ustanova. Nova istraživanja, napominju autori, ipak navode na zaključak da je osnivanje bilo organiziranije i sličnije bizantskom principu. Među najranijim se osnivačima leprozorija tako spominje rimska aristokratkinja Fabiola oko 400. godine; slijede odluke franačkih biskupa o organiziranoj opskrbi gubavaca na području svojih dijeceza (549.), odnosno karolinško povezivanje monaškog asketizma s obvezom brige o gubavcima. To, dakako, ne znači da doista nije bilo i spontanog okupljanja gubavaca na koje se gradnja leprozorija u razvijenom srednjem vijeku samo nastavila kao idući logičan korak.
Organizirani sve više po uzoru na samostane, srednjovjekovni leprozoriji nipošto nisu bili zatvori – štoviše, postojala je mogućnost izbacivanja pacijenata zbog učestalog kršenja pravila. Noseći ujednačenu odjeću nalik habitima, pacijenti su se, naime, zavjetovali na poslušnost zajednici financijski i na druge načine odgovornom vodstvu – koje su imali prilike sami birati, uključujući žene, a koje se zauzvrat zavjetovalo na vođenje brige o svim potrebama zajednice – odnosno na siromaštvo i čistoću. Funkcioniranje ustanova omogućavano je donacijama dobročinitelja zauzvrat za molitve, kao i prikupljanjem određene novčane svote od bolesnika prilikom njegovog ulaska u instituciju.
Vitezovi sv. Lazara
Konačno, kao najizraženiju specifičnost u odnosu na Bizant te odraz spomenutih novih oblika manifestiranja pobožnosti na srednjovjekovnom Zapadu, treba istaknuti i osnutak križarskog Reda sv. Lazara od Jeruzalema, odnosno lazarita.
Razvivši se iz skupine asketske braće posvećene brizi za gubavce u jeruzalemskom leprozoriju uz crkvu sv. Lazara kod gradskih vrata sv. Stjepana, ova je organizacija ubrzo poprimila klasična obilježja onodobnih duhovno-viteških redova. Na takav razvoj reda utjecala je ponajprije odredba jeruzalemskog kralja 1200. godine kako svi vitezovi koji tijekom službe obole od gube trebaju napustiti svoja sijela i pridružiti se lazaritima. Kako je evidentno da je broj oboljelih u tom razdoblju porastao, osim socijalne izolacije gubavaca time je postignuta i mogućnost njihove daljnje uporabe u obrani sve ugroženijih križarskih posjeda na Bliskom istoku. I dok je meštar reda biran među samim gubavcima, otvorenom je ostala i mogućnost pridruživanja zdravih članova.
Nakon propasti europskog križarenja na Istoku Red sv. Lazara nastavio se razvijati u Europi, papinskom odredbom stekavši centralnu brigu za sve gubavce i njihovu imovinu. Iako je time financiranje reda dobilo stabilnu podlogu, postoje pretpostavke da je takva izrazita centralizacija uprave nad leprozorijima kod zdravog dijela populacije doista dovela do širenja teorija o zavjerama gubavaca, rezultiravši time spomenutim masakrom 1321. godine. Došavši s vremenom pod patronat francuskih vladara, Red sv. Lazara kroz iduća je stoljeća izgubio svoj prvotni značaj i ulogu, preživjevši do revolucionarnih dana 1791. godine.
Zaključna razmatranja
Okosnicu vrlo vrijedne knjige Walking Corpses. Leprosy in Byzantium and the Medieval West, dakle, čini usporedba ideja i institucionalne brige o gubavcima u Bizantu i na Zapadu. Za razliku od čestog promatranja srednjovjekovnog Zapada kao izolirane sredine, naglasak je pritom stavljen upravo na kontinuitet njegovih veza s Istokom, odnosno na zajedničku grčko-rimsku i kršćansku civilizacijsku i intelektualnu podlogu. Na taj je način stoga omogućeno praćenje gotovo paralelnog razvoja ideja i institucija posvećenih gubavcima, s radom istaknutih crkvenih ličnosti na preobrazbi slike gubavaca iz kažnjenih grešnika u patničku braću u Kristu kao ključnim poticajem paradigmatskoj promjeni.
Pritom je moguće zaključiti kako je bizantski institucionalni razvoj u kasnoj antici poslužio kao značajan uzor europskim srednjovjekovnim kretanjima, ali i kako je germansko običajno pravo dovelo do nekih europskih specifičnosti, uključujući posredno i one kojima je europski Zapad nadmašio inicijalno razvijeniji Bizant. Daljnja istraživanja, navode Thomas S. Miller i John W. Nesbitt, imala bi smjerati prema usporedbi zapadne i bizantske viteške literature u pogledu odnosa prema gubavcima, odnosno prema objavljivanju većeg broja izvora o upravljanju europskim leprozorijima.
Preporuka za čitanje:
Miller, Thomas S., John W. Nesbitt. Walking Corpses. Leprosy in Byzantium and the Medieval West. Ithaca i London: Cornell University Press, 2014.
