„Kad vas jednom uhvati priča o Romanovima, bijeg je nemoguć“, navodi T. G. Bolen na početku svoje knjige The Romanovs’ Murder Case: The Myth of the Basement Room Massacre. I doista, riječ je o temi koja je kroz proteklih nekoliko desetljeća generirala golem korpus literature kako historiografske provenijencije tako i drugih disciplina i žanrova. Među najpopularnijim takvim žanrovima svakako je onaj posvećen navodno preživjelim članovima posljednje carske obitelji, posebice velikoj vojvotkinji Anastaziji. No, premda bi i podnaslov Bolenove knjige mogao uputiti na zaključak kako će se i on baviti pričama o osobama iz Ipatijevljeve kuće koje su nekako uspjele izbjeći masakr, njen je sadržaj sasvim drugačiji.
Međutim, koristeći svoje višegodišnje iskustvo sudskog rada na iščitavanju policijskih izvještaja, Bolen doista na početku svog djela iznosi namjeru dovođenja u pitanje najpoznatijega izvještaja bjelogardijskog istražitelja Nikolaja Sokolova o podrumu Ipatijevljeve kuće kao mjestu masovnog ubojstva Romanovih. Iako je i u tom polju proteklih desetljeća bilo određenih pomaka, način na koji to Bolen čini doista je inovativan.
Osnovne postavke
Bjelodano je da su mnogi od svjedoka ili ranijih autora imali određene osobne, ideološke ili političke interese u zastupanju određenih teza o načinu, mjestu i vremenu pogubljenja Romanovih. Iz svega toga proizašle su, kako je već natuknuto, dvije uobičajene teze. Prva od njih u svom središtu ima pogubljenje svih zatvorenika u spomenutom podrumu, dok druga razmatra bijeg nekih od zatvorenika, čiji se identitet pritom mijenja ovisno o autoru i razdoblju u kojem piše.
No, Bolen smatra da se između tih dviju krajnjih točaka nalazi dovoljno prostora za postavljanje dodatnih teza: ubojstvo nekih od zatvorenika u podrumu svakako je od velike vjerojatnosti, no moguće je i da su neki poubijani na drugim mjestima diljem kuće ili čak izvedeni živi iz same kuće i pogubljeni drugdje; također, moguće je da nisu svi poubijani u isto vrijeme. Kako god bilo, posljednji potpuno siguran datum u kojem su svi Romanovi u Ipatijevljevoj kući bili živi dnevni su sati 16. srpnja 1918. godine; kao datum nakon kojega je vjerojatnost preživljavanja nemoguća Bolen navodi 31. siječnja 1919. godine.
Rupe u podrumskom zidu (i Sokolovljevoj tezi)
Prema dobro poznatoj priči, našavši se u Ipatijevljevoj kući nekoliko dana nakon pogubljenja Romanovih i privremenoga sloma vlasti Crvenih u Jekaterinburgu, Nikolaj Sokolov u podrumskoj je prostoriji pronašao veće količine krvi, čahure od metaka na podu, a rupe u istočnom zidu. Međutim, smatra T. G. Bolen, tu je otprilike kraj jasno utvrdivim činjenicama te početak područja pretpostavki.
Naime, iz opisanih dokaza nedvojbeno je da se u rečenoj prostoriji dogodilo ubojstvo više osoba. Međutim, oni ničim ne dokazuju da se radilo upravo o (svim) Romanovima i njihovoj preostaloj posluzi, kako je Sokolov – koji tada nije uspio locirati trupla – zaključio. Uz to, danas je jasno i da je Sokolov pri opisu podruma uključio i fikcijske elemente – nije se, naime, uopće radilo o mračnoj „sobi za mučenje“ kakvu opisuje, već o dobro osvjetljenoj prostoriji, s dvojim vratima i zidovima prekrivenima tada modernim tapetama. No, javio se još jedan problem – prostorija je bila relativno mala.
Ovdje u pitanje stoga dolaze i izvještaji jekaterinburških boljševika koji su se nakon pobjede u građanskom ratu hvalili da su pogubili cara. Tako se prema izvještaju navodno glavnog egzekutora Jakova Jurovskog u noći s 16. na 17. srpnja 1918. godine u malenoj podrumskoj prostoriji našlo 11 žrtava i 11 egzekutora; uz to, ispaljeno je gotovo stotinu metaka „koji su poput tuče padali prostorijom“, no neke su žrtve i nakon te paljbe ostale žive te ih je trebalo dotući kundacima ili priklati bajunetama. Bolenovo mišljenje o mogućnosti „11 ubojica koji pucaju u 11 vrištećih žrtava u prenatrpanom podrumu o čije se zidove odbijaju meci“ evidentno je već iz načina na koji postavlja tu tvrdnju.
Što onda Bolen zapravo tvrdi da se dogodilo?
Nakon nešto opširnijeg uvoda, zbog količine podataka koju je potrebno sažeti u nastavku ćemo teksta Bolenove teze prikazati na sumarniji način. Za detaljniji uvid preporučljivo je, dakako, pročitati knjigu koju prikazujemo.
1. Pogubljenje u nekoliko skupina
Umjesto masovne konfuzije u premalenoj prostoriji (u kojoj se, prema svjedocima, našlo i premalo krvi i rupa od metaka da bi zaključak o desetak ubijenih osoba bio čvrst), kao praktičnije rješenje Bolen navodi podjelu žrtava u skupine i ubijanje na različitim lokacijama. Najvjerojatnije je stoga da su u podrumu najprije ubijeni muškarci, kao potencijalna opasnost i smetnja pri nastavku postupka. Moguće je da se među njima nalazio i car Nikolaj, iako određeni dokazi govore u prilog drugoj prostoriji kao mjestu njegova stradanja.
2. Careva spavaća soba kao mjesto pogubljenja
Više je dokaza koji govore u prilog da je određen broj osoba stradao i u spavaćoj sobi carskog para i careviča Alekseja na katu. Prvi od njih smještaj je kamiona u koji su trupla nakon masakra utovarena, a o čemu je svjedočio austrougarski ratni zarobljenik Rudolf Lacher, tada također zatvoren u kući. Prema svim tvrdnjama o položaju kamiona, naime, jasno je da se on nalazio na nelogičnom mjestu ukoliko su sve žrtve poubijane u podrumu – umjesto najkraćeg puta, ubojice su stoga morale s žrtvama umotanima u plahte prolaziti najprije kroz čitavu kuću da bi ih potom iznijele sa sasvim druge strane. Strane na kojoj se nalazila upravo spavaća soba u kojoj Bolen tvrdi da se dogodio dio masakra.
Tome u prilog govori i plahta o koju je netko obrisao okrvavljene ruke, a koja je pronađena u prostoriji blizu glavnog izlaza iz kuće. Ako su se ubojstva dogodila u podrumu, ponovo je sasvim nelogično da bi netko krvavih ruku hodao čitavom kućom da bi si ih obrisao tek na njenom drugom kraju.
3. „Te iste noći Belsacara ubiše njegovi vlastiti sluge“
Za ovaj zidni napis s parafrazom Heineovog stiha dugo se vremena vjerovalo kako potječe s tapete iz podruma. Međutim, usporedba fotografija dviju prostorija i uzorka tapeta na njihovim zidovima jasno govori da se napis morao nalaziti u spomenutoj spavaćoj sobi carskog para. Također, na istim su tapetama pronađene i kapljice krvi, svjedočeći da se u toj prostoriji morao dogoditi određeni nasilni čin.
Ovdje Bolen u narativ uvodi dosad relativno nepoznatog svjedoka, majora Homera H. Slaughtera, koji se kao američki obavještajni časnik u Ipatijevljevoj kući našao već 17. srpnja 1918. godine, kad su u njoj još boravili boljševici i – pretpostavljeno – dio trupala. Naime, na jednom od tlocrta Ipatijevljeve kuće, odnosno njenoga drugog kata, Slaughter je u prostoru careve spavaće sobe ucrtao tri smotuljka. Iako je nakon stotinu godina teško donositi čvrste zaključke o čemu bi točno mogla biti riječ, Bolenova je teza da je Slaughter time zapravo naznačio položaj triju trupala koja je tog jutra tamo vidio.
4. Položaj tijela u grobnicama
Otkad su početkom 1990-ih napokon locirane, grobnice s navodnim posmrtnim ostatcima Romanovih ne prestaju izazivati rasprave i kontroverze, u koje su uključeni ne samo forenzički i povjesničarski krugovi, već i Ruska Pravoslavna Crkva. No, ukoliko se njihova autentičnost prihvati, nekoliko je bitnih točaka koje i opet u pitanje dovode uobičajenu teoriju o pogubljenju.
U prvoj od grobnica, poznato je, pronađeni su posmrtni ostatci devetero osoba. No, budući da su tijela u grobnicu pravilno položena na različitim dubinama – na dnu četvero muškaraca, zatim tri mlađe ženske osobe i naposljetku dvije odrasle žene – Bolen smatra kako je to dokaz da ne samo da nije došlo do nasumičnog ubacivanja u grobnu jamu, već i da je riječ o naknadnom ukopu posmrtnih ostataka skupljenih s tri različite lokacije. Tome u prilog govori i činjenica da nedostaje gotovo polovica kostiju, što znači da u grobnicu svakako nisu ubačena svježa (niti pak raskomadana) trupla. Takvo je tumačenje stoga bitan dokaz u prilog tezi o različitim mjestima, a onda vjerojatno i vremenima, pogubljenja žrtava.
Dakako, drugi bitan dio problema čini i drugi grob, u kojem su locirani posmrtni ostatci muškarca u ranoj dobi i žene u kasnoj adolescenciji, najvjerojatnije careviča Alekseja i jedne od velikih vojvotkinja. Ukoliko su pokopani posebno, i unatoč boljševičkim pokušajima objašnjenja da se time nastojalo prikriti tragove, vrlo je vjerojatno i da su pogubljeni posebno.
Bolenovi zaključci
Kao policijski istražitelj veoma oprezan u donošenju čvrstih zaključaka, T. G. Bolen temeljem dosad navedenog ipak se na kraju svoje sjajne knjige okušao u rekonstruiranju cjelokupnog događaja, naglasivši na više mjesta kako je i dalje riječ o pretpostavci, ali puno vjerojatnijoj od dosad prihvaćanih „činjenica“.
Dakle, u prvom redu Bolen tvrdi kako su u podrumu ubijena trojica muškaraca (a možda i car) kao prve žrtve, a u svrhu uklanjanja mogućih najopasnijih pružatelja otpora onome što je uslijedilo. Uslijedio pak je masakr u carevoj spavaćoj sobi u kojoj su najvjerojatnije stradali slabo pokretni carevič Aleksej i carica Aleksandra, kao i dvorska dama Ana Demidova, nepoželjna svjedokinja i moguća pružateljica otpora.
No, posebno je zanimljivo Bolenovo mišljenje o sudbini velikih vojvotkinja. Naime, temeljem opisanih dokaza, kao i svjedočanstva o vozaču kojega je – zbog nečega nezamislivoga što je učinio – ostavila žena, uvjerena komunistica, autor vjeruje kako su po Lenjinovom naređenju kćeri žive iz Jekaterinburga otpremljene u Perm. Budući da nisu mogle naslijediti carsko prijestolje, nisu bile opasnost po novi poredak, a mogle su poslužiti u tada aktualnim pregovorima s Nijemcima. No, njemačkim porazom u studenom 1918. godine velike su vojvotkinje izgubile svoju svrhu te su vjerojatno tada ubijene.
Moji zaključci
U prvom redu valja istaknuti kako je knjiga T. G. Bolena The Romanovs’ Murder Case sama po sebi zanimljivo štivo, koje se pored poznate glavne priče dotiče i nekih slabo spominjanih detalja, poput austrougarskog zarobljenika zatvorenog u istoj kući s Romanovima i to u trenutku njihovoga stradanja.
Što pak se samoga slučaja koji autor na njenim stranicama konstruira tiče, s činjenicom da su svjedočanstva navodnih boljševičkih egzekutora doista „puna rupa“ i nepodudarnosti i Bolenovom rekonstrukcijom priče na umu, doista se čini malo vjerojatnim da je podrumska prostorija Ipatijevljeve kuće mogla biti prikladna za masovno ubojstvo 11 osoba. Teza o spavaćoj sobi kao drugom mjestu ubojstava stoga se čini dobrim objašnjenjem te adekvatno pokriva dostupan korpus dokaza o određenom nasilnom činu koji se morao dogoditi i tamo.
No, teza o kćerima koje žive napuštaju Jekaterinburg i žive još gotovo do kraja godine da bi potom bile pogubljene počiva već na znatno slabijim temeljima. Također, autor ne objašnjava zbog čega u tolikoj mjeri naglašava napis o ubijenom „Belsacaru“ u spavaćoj sobi, ako je svejedno uvjeren da je car zapravo ubijen u podrumu ili čak van čitave kuće. Iako za nju nudi određene dokaze, veoma je neobična i tvrdnja da taj napis zapravo nije napravio nijedan od ubojica, već – britanski tajni agent Robert Bruce Lockhart.
Sve u svemu, ukoliko ju se uzme kao moguću interpretaciju, što Bolen diljem čitavog teksta konstantno i naglašava, teza iznesena u ovoj knjizi veoma je zanimljiva te kod čitatelja može samo doprinijeti daljnjem jačanju interesa za Romanove i njihove posljednje dane.
Preporuka za čitanje:
Bolen, T. G. The Romanovs’ Murder Case: The Myth of the Basement Room Massacre. Abbott Press, 2018.
