Tijekom 4. stoljeća kršćanstvo u Rimskom Carstvu doživjelo je dramatičan obrat, preobrazivši se iz vjere koju se na njegovom početku nastojalo uništiti u državnu religiju. U tom kontekstu dogodio se još jedan obrat – od religije čiji su članovi trpjeli progone, kršćanstvo je postalo religijom čiji su članovi započeli progoniti druge. Koliko su objašnjenja tog obrata mnogobrojna, toliko su i nedostatna. Primjerice, dok neki tvrde da je riječ tek o logičnoj posljedici doživljene traume u razdoblju prije konstantinskog obrata, drugi nasilje smatraju inherentnim kršćanstvu kao monoteističkoj religiji, pritom potpuno zanemarujući činjenicu da su upravo tu monoteističku religiju do koje desetljeće ranije progonili politeisti. Držeći takvo tumačenje procesa jačanja nasilja unutar kasnoantičke Crkve interno-teološkim putem nezadovoljavajućim, američki povjesničar Harold A. Drake na naslovno pitanje – kako su sljedbenici Jaganjca postali lavovima – pokušao je odgovoriti kontekstualno-politički.
Gibbonovske tlapnje i suočavanje sa stvarnim pitanjima
Prema Drakeu, slika o plemenitim, tolerantnim poganima koji kršćane progone samo kad ih oni svojim ekstremističkim ponašanjem dovedu pred svršen čin plod je ponajprije nekritičkog prihvaćanja tekstova Edwarda Gibbona. Umjesto takve suviše simplificirane, ideološki nabijene teze, Drake stoga najprije objašnjava kako je potrebno razlikovati tri temeljna pojma: isključivost, netoleranciju i prisilu. I dok su kršćani prije Konstantina doista bili isključivi (negirajući istinitost tuđih vjerovanja i odbijajući kontakte s njima) i netolerantni (barem teoretski negirajući pravo na ispovijedanje ne-kršćanskih religija), tek u 4. stoljeću počinju koristiti i treći pojam, prisilu. Time, kao i citatima brojih ranih kršćanskih autora koji se izričito protive nametanju vjere u Krista silom, Drake efektivno negira tezu o nasilnosti kao nečemu prirođenom kršćanstvu od početaka.
Je li nasilje ponekad nužno?
Ipak, jedna se figura u kasnoantičkom kršćanstvu ističe ne samo svojim općim značajem (do današnjeg dana), nego i tvrdnjama koje su zapravo poslužile kao „dozvola“ za kršćansko vjerski motivirano nasilje. Riječ je, dakako, o hiponskom biskupu Aureliju Augustinu. Govoreći o (ne)povezivosti nasilja s Kristovom porukom, sveti Augustin, naime, navodi kako je prisila ponekad nužna ne kako bi se učinilo dobro, već kako bi se spriječilo činjenje zla. Na kraju krajeva, ni sam Krist nije okrenuo drugi obraz i Sotoni, a fizički je nasrnuo i na prodavače u Hramu. No, iako je Augustin nesumnjivo bio jedan od najutjecajnijih crkvenih mislioca, valja naglasiti kako na Crkvu njegovog doba u tom smislu još uvijek ne možemo gledati kao na monolit, odnosno – kako Drake slikovito navodi – u pogledu stavova prema nasilju, odnosa prema državnim vlastima, klasičnoj kulturi i misli te drugim tada aktualnim prijeporima „na svakog skeptičnog Tertulijana, dolazi i prijemčivi Euzebije“.
Koristeći jedno od Augustinovih pisama Vincenciju u kojem hiponski biskup piše o tezi koju danas najjednostavnije sažimamo krilaticom „tko jači, taj kvači“, Drake raspravu o nasilju s užega kršćanskog konteksta širi na općenitije pitanje kako zapravo u masovnim pokretima pobornici nasilnih metoda preuzimaju vodeću ulogu. Naime, heterogenost naglo proširenog pokreta nužno rezultira nastajanjem frakcija vezanih uz različite interpretacije zajedničkog kanona, pri čemu se stabilnost nužna za funkcioniranje najčešće potom postiže putem složenih procesa održavanja kompromisa unutar grupe. Ipak, kako u određenim povijesnim razdobljima evidentno dolazi do prevladavanja frakcija sklonijih nasilju, takvi procesi – u ovom slučaju unutar kasnoantičke Crkve – traže pomnu analizu.
Coexistentia resignada
Dobivši pravo na slobodu vjeroispovijesti, unatoč ranije doživljenim progonima – što isključuje tezu o izravnom reaktivnom pretvaranju žrtve u nasilnika – kršćanstvo u Konstantinovo vrijeme biva sklono dijalogu s drugačijima i uvjeravanju kao glavnom načinu širenja vjere. Kršćanski mislioci u tom razdoblju drže kako je bolje poput mučenika trpjeti štetu, nego ju poput mučitelja nanositi, a ostali su sačuvani i primjeri carevih osuda militantnih kršćanskih napada na poganske hramove. Štoviše, svoju kvalitetu novi kršćanski vladar više nije dokazivao putem pobjedničkih bitaka i svečanih trijumfa, nego putem evangelizacije i propagiranja moralnosti. Pod Konstantinovim žezlom tako je stvorena sredina u kojoj su i kršćanski i poganski službenici zajedno mogli služiti funkcioniranju Carstva, dokazujući time mogućnost mirne koegzistencije. No, zašto se onda takav sustav, dobar po obje strane, nedugo nakon Konstantinove smrti urušio?
Čini se kako su problemi počeli naglim priljevom velikog broja novih vjernika nakon Konstantinovog obraćenja. U kontekstu preispitivanja kršćanskog identiteta i religijskog sadržaja, obilježenom velikim kristološkim i drugim raspravama, postavilo se pitanje tih novih obraćenika – jesu li oni posrednici između kršćanstva i poganstva koji osnažuju toleranciju i suživot ili pak je riječ upravo o (potencijalnim) vjerskim fanaticima koji će pažljivo stvorenu ravnotežu dovesti u opasnost? Isto tako, iako se prihvaćanje konvertita različitih kulturoloških i drugih pozadina može promatrati kao dokaz snage kršćanske poruke, koja prodire među sve narode i plemena, istovremeno nije za zanemariti osjećaj ugroženosti kod „starih“ vjernika koji je to moglo uzrokovati, posvjedočen među ostalim i rastom broja kršćana koji su odlučili posvetiti se monaškom načinu života, van prenapučene ekumene.
Kasnoantičko bure baruta…
Tako stvorena napeta situacija, u kojoj su odanost i pouzdanost bile na kušnji, nalikovala je na hrpu suhog granja koja je samo čekala iskru koja će ju zapaliti. Niz takvih iskri, prema Drakeu, činilo je pojavljivanje raznih heretičkih sljedbi unutar kršćanstva. Posebno opasna zbog činjenice da su heretici sebe i dalje smatrali kršćanima, a takvima ih je najčešće vidio i vanjski svijet, pojava širokog spektra hereza stoga je poslužila kao savršena polarizirajuća situacija koja je omogućila prevlast glasova onih kršćana sklonijih uporabi nasilnih metoda u Crkvi. Štoviše, čak je i sam car – kojemu su briga za mir i pravo bogoslužje u takvim situacijama predstavljali „ranjivo mjesto“ – napustio svoju već tradicionalnu tolerantnost, dopustivši uporabu državnog aparata za rješavanje vjerskih, unutarkršćanskih nesuglasica. Čini se da su nositelji takvih nasilnih postupaka u većem broju slučajeva bili monasi, svojim duhovnim autoritetom dajući potvrdu nasilnim aktima protiv heretika – budući da su kršćanski neprijatelji poistovjećeni sa Sotonom, tumačilo se, Kristova zapovijed ljubavi u njihovom je slučaju „suspendirana“.
Međutim, ako su heretici – kao opasnost unutar vlastitih redova, ali i netko koga se augustinovskom uporabom prisile „isplati“ spašavati (ako treba, i od njih samih) – i bili pokretač netolerancije, što je onda kršćane naposljetku okrenulo protiv pogana? Naime, naglašava Drake, i dalje je trebao postojati neki okidač koji će strahove prisutne kod fanatičnog dijela Crkve učiniti manje paranoidnima u očima većine. I, kao što je Konstantinova vladavina odigrala ključnu ulogu u promjeni jedne paradigme, tako je promjenu druge uzrokovala puno kraća vladavina jednog od njegovih nasljednika – cara Julijana Apostate.
…i vladar sa šibicama
Naime, iako suvremena historiografija smatra kako su navodi o širokim tradicionalnim progonima kršćana u Julijanovo vrijeme izmišljotina, činjenica je da je carevim postupcima došlo do ozbiljnog narušavanja harmonije između Carstva i Crkve uspostavljene za njegovih prethodnika. Također, vraćanjem krvnih žrtava poganskim božanstvima nanovo je produbljena podjela na javnoj pozornici. Iako, kako je spomenuto, do toga nije došlo, u takvom kontekstu zapravo ne čudi što pisci poput Libanija navode da se među suvremenicima proširio strah da će Julijan doskora uvesti i metode mučenja i progona još gore od njegovih poganskih prethodnika. Naime, iznimno je važno naglasiti kako su carevi postupci onodobne kršćane neodoljivo podsjetili na početne trenutke prekida dotadašnjeg četrdesetogodišnjeg razdoblja mirnog suživota početkom 4. stoljeća, u vrijeme Dioklecijanove vladavine, nakon čega su uslijedili krvavi progoni.
Drake zaključuje kako je stoga upravo Julijanova vladavina – posvećena jačanju poganskih vrijednosti i povratku nekadašnjih tradicija – poslužila kao presudni poticaj onima koji su smatrali da mogući povratak poganskih ekstremista na vlast treba spriječiti, ako je potrebno i brutalnom silom. Nakon tog prijeloma, nije trebalo dugo čekati da i posrednička uloga nedavnih obraćenika bude skršena, a sve se više počne sumnjati i na „obične“ pogane:
„Rezultat svega bila je mobilizacija kršćanskih ekstremista oživljavanjem sumnji glede razboritosti oslanjanja na suradnju s poganima te stvaranje, možda tek podsvjesno, težnje za konsolidacijom moći pomoću koje će se svaku takvu prijetnju ubuduće moći pravovremeno spriječiti.“
Preporuka za čitanje:
Drake, Harold A. „Lambs into Lions: Explaining Early Christian Intolerance“. Past and Present 153 (1996): 3-36.
