Ako uvijek igraš ulogu dobrog čovjeka u svijetu u kojem većina ljudi nije dobra, završit ćeš loše… zanemari stoga one koji sanjaju o pravilima i usredotoči se na realnost.
NICCOLO MACHIAVELLI (1469 – 1527)
Machiavelli – život i misao
Niccolo Machiavelli (1469.-1527.) jedan je od najvećih i najutjecajnijih autora renesanse iz čijeg se opusa posebno ističu dva monumentalna politička djela: Rasprave o prvoj dekadi Tita Livija (rasprava o republikama) i Vladar (djelo originalno naslovljeno O monarhijama). Rođen u Firenci služio je vlastima sve do 1512. kada je, nakon restauracije obitelji Medici, protjeran. Iako je republičko uređenje vidio kao najbolji oblik vlasti zapravo je najveći utjecaj ostavio Vladarom – raspravom o monarhijama i monarsima.
Prije nego se pozabavimo Vladarom valjalo bi u kratkim crtama predstaviti Machiavelliju ideju države te objasniti zašto se između dva uređenja odlučuje za republiku. Naime, smatra da država nastaje iz potrebe za zajedničkim životom s ciljem postizanja zajedničkog dobra (bene comune) te je ona svrha samoj sebi – izvan nje nema drugih autoriteta, niti božanskih, niti svjetovnih. U svakoj državi postoje tri skupine: narod, velikaši i bogataši te vladari. Narod teži demokraciji, velikaši teže aristokraciji, a vladari teže monarhiji. Ako ne postoji balans između sva tri elementa te jedan prevlada demokracija će prerasti u anarhiju, aristokracija u oligarhiju, a monarhija u tiraniju.
Upravo u ovim elementima leži Machiavellijevo republikansko učenje. Točnije, za funkcioniranje države potreban je balans svih triju elemenata. Savršen primjer tog balansa nalazi u Rimskoj Republici – državi u kojoj su konzuli predstavljali monarhiju, senat aristokraciju, a narod (populus) demokraciju.
Odmicanje od republikanstva? – zašto nastaje Vladar
Svega nekoliko desetljeća poslije objave, nakon poznatog pokolja hugenota u Bartolomejskoj noći 1572., javili su se prvi kritičari koji su simplificirajući sadržaj Vladara u djelu našli kodifikaciju ponašanja manipulativnog, bešćutnog i nemoralnog vladara koji ne preže ni pred čim da ostvari svoj cilj. Takvo površno i krivo shvaćanje postalo je baza onoga što danas znamo kao makijavelizam.
Jedna je stvar u slučaju Vladara neupitna – bio je, jest i bit će kontroverzno djelo. Naime, čitatelji se još od prvih izdanja ne slažu niti oko toga koja je bila stvarna Machiavellijeva motivacija iza pisanja. S jedne strane nalaze se oni koji – (pre)naglašavajući autorovu republikansku orijentaciju – djelo tumače kao političku satiru i smionu varku koja potencijalnom vladaru-čitatelju unutar naizgled dobrih savjeta zapravo ‘pakira’ podvale koji će dovesti do njegove propasti. Prateći sličnu interpretacijsku nit Jean-Jacques Rousseau poznato je konstatirao kako je Machiavellijev stvarni cilj bio pokazati čitateljima da je održavanje vlasti vječito u mislima vladara koji iza krinke o ‘božanskom pravu na vlast’ skrivaju svoju nesigurnost – tj. pokazati ljudima kako vlast i moć doista funkcioniraju te tako potaknuti ljude na preuzimanje vlasti u svoje ruke.
Druga strana spektra nudi potpuno drugačiju, ali ništa manje intrigantnu, interpretaciju. Naime, da je Machiavelli – postavši svjestan da republike njegova vremena propadaju, a monarhije se uzdižu – pristupio analiziranju monarhije secirajući njezine elemente (vladar, narod, vojska itd.) na jedan nepristran i, koliko je to bilo moguće, znanstven način. Točnije, u Vladaru ne vide nikakvu varku niti loše savjete, već pokušaj jednog razočaranog i poraženog republikanca da razumije i analizira njemu neprivlačan oblik državnog uređenja. Kojoj god da se interpretaciji priklonimo među redcima Vladara naći ćemo argumente za svoju tezu pa nam preostaje zapitati se: kako je ovaj utjecajni republikanac opisao monarhije i njihove vladare na način koji izaziva kontroverze već gotovo pola tisućljeća?
O monarhijama prerasta u Vladara kakvog poznajemo
Iako knjiga započinje kategorizacijom različitih tipova monarhija i različitih koraka u njihovom povijesnom razvoju, sredinom djela Machiavelli kroz niz suvremenih i povijesnih primjera počinje prezentirati savjete i univerzalne principe načina na koje vladari zadobivaju i održavaju, ali ponekad i gube vlast. Iz ovoga dijela izvučena je i parafrazirana svima nam dobro poznata izjava da Cilj opravdava sredstvo – no, što se zapravo krije iza te vankontekstualne simplifikacije?
Naime, Machiavelli je shvatio da ne postoji savršena republika ili monarhija, nešto što bismo mogli nazvati idealnim tipom, zbog čega naglašava da se treba držati zbilje i ostvarivoga. Bilo bi idealno kad bi vladari i narod (ljudi) mogli imati samo dobre vrline, ali ljudska priroda to ne dopušta – ako običan čovjek okreće leđa i krši riječ, i vladar treba biti spreman učiniti isto, a ne živjeti po idealima koji su neostvarivi, jer onda to nije dobar vladar. One vrline koje su za običnog čovjeka možda dobre, za vladara nisu, i u ovome leži najveći dar Machiavellija renesansnoj misli – on razlučuje politiku od moralnog djelovanja te smatra da u politici privid gotovo nikada nije jednak zbilji.
Za primjer uzima Cesarea Borgiju kojeg su mnogi smatrali okrutnim čovjekom, ali je upravo ta okrutnost ujedinila Romagnu te dovela stabilnost i prosperitet u regiju. Tim Parks odlično je sažeo Machiavellijevu fascinaciju kontroverznim Borgijom zaključivši: Nije ga fascinirala Borgijina spremnost da zanemari kršćanska načela, već sposobnost da brzo procijeni situaciju, napravi prosudbe i zatim odlučno djeluje na bilo koji način koji bi donio željeni rezultat (str. XIX). Borgia tako postaje prototip čovjeka koji je odlučan (i gotovo uspješan!) u tome da za sebe stvori državu i vlast.
Machiavelli zaključuje da je u mnogim situacijama zadobivanje ili zadržavanje političke moći bilo ostvarivo jedino uz zanemarivanje moralnih načela. Dakle, mogli bismo ga u tom smislu smatrati realistom koji se odmiče od idealiziranog shvaćanja države i ističe realnost situacije koja je svima jasna – život, a naročito politički život, često je (nekada i iznimno) okrutan; osoba koja se domogne vlasti naći će se u situaciji gdje mora birati hoće li biti ubijena ili će sama ubiti. Upravo je u tom pogledu Vladar najskandalozniji i najuvjerljiviji – jer donosi mnoštvo povijesnih primjera koji govore o nezamislivim užasima (‘barbarskom ponašanju’) koji su bila potrebni kako bi se država ili vlast održali.
Opasno uzdrmavši i propitavši ondašnje shvaćanje da biti dobar vladar znači biti i dobar kršćanin (i da je jedno ovisno o drugome) Machiavelli iznosi ‘heretičku ideju’ – kršćanski moral i uspješno vladanje nisu uvijek kompatibilni i doći će trenutak u kojem vladar mora donijeti odluku kojoj će se od dvije opcije prikloniti.
Iza izjave cilj opravdava sredstvo tako se zapravo krije ideja da dobar vladar treba biti spreman napraviti i moralno loše stvari ako to u konačnici znači stabilnost i dobrobit njegove države. Točnije, ne treba oklijevati počiniti moralno loše stvari jer neki postupci koji će ga u početku staviti na loš glas na kraju mogu dovesti do nečega dobrog, a svi će pamtiti samo konačan ishod!
‘Neka me mrze, dokle god me se boje’ – Kaligula
Dobar vladar ne smije se razbacivati bogatstvom, već biti darežljiv smisleno. Iako će takva politika dati privid škrtosti, zbilja je takva da je to dobro za narod – vladar ne opterećuje ogromnim porezima za raskoš, a isto tako u slučaju rata ima spremne resurse. Što se tiče okrutnosti, ona se mora provoditi odjednom. Dobro upotrjebljena okrutna djelasu ona koja se čine najednom, jaka su i efektivna i ne ponavljaju se osim u nuždi. Loše upotrjebljena okrutna djela su ona koja se ponavljaju, vremenom se pojačavaju i postaju sve češća, a takav će vladar doći na zao glas. Machiavelli stoga sugerira da se treba dobro razmisliti prije kretanja u okrutne postupke i udariti odjednom sve, a nakon toga neka nastupi vrijeme mira. Ako se zlodjela ne ponavljaju i ako su upotrjebljena samo u opravdane svrhe ljudi će steći povjerenje u vladara, dok će stalni zločini samo unijeti nesigurnost u državu.
Nasilje je, dakle, samo jedna od metoda koju dobar vladar mora biti spreman upotrijebiti, no isto tako mora se znati koristiti i zakonima. Machiavelli to naziva lukavošću lisice (zakon, predstavlja ljudsku narav vladara) i snagom lava (nasilje, predstavlja životinjsku narav). Lisica će predosjetiti mržnju i prijetnju, a lav će, kako sam kaže, prepasti vukove. Vladar koji je samo lisica ili samo lav je loš vladar!
Posebno je zanimljivo njegovo bavljenje pitanjem Je li bolje da ljudi vladara ljube ili da ga se boje koje podsjeća na intrigantan i dobro poznat citat, tradicionalno pripisivan caru Kaliguli: Neka me mrze, dokle god me se boje. Međutim, Machiavelli zauzima drugačiji kut gledanja – zaključuje da je mnogo sigurnije da te se ljudi boje negoli te ljube, ako već oboje ne možeš postići, uz važan dodatak da dobar vladar nikada ne smije dopustiti da ga ljudi mrze, tj. da strah ne preraste u mržnju.
Budući da ljudi ljube po svojoj volji, a boje se po volji vladarevoj, razborit se vladar mora osloniti na ono što je njegovo, a ne na ono tuđe: mora se tek ozbiljno potruditi da izbjegne mržnju…
Kako to postići? Prije svega u svim okrutnostima koje provodi neka nikada ne dira u imetak građana i njihove žene. Čak i kada iz opravdanih razloga treba proliti krv pojedinaca vladar ne bi trebao dirati imovinu jer ljudi brže zaboravljaju smrt očevu negoli gubitak očevine. Tako valja postupati vladar u svojoj zemlji. Nasuprot tome, kada je vladar u ratu nužno je za uspjeh da bude na glasu kao okrutan, jer jedino tako može održati volju za borbom i moral vojske. U ratu mora biti odlučan i dobro poznavati povijest koja će ga poučiti sposobnosti pravovremenog reagiranja, primjećivanja i uračunavanja više potencijalnih faktora te mu, u konačnici, pomoći – kako na bojnom bolju, tako i u vladanju.
Najslabija karika monarhije? – upravo vladar!
U svojoj analizi Machiavelli dva faktora ostavlja van dohvata sistematizacije i kodifikacije – ulogu sreće te karakter osobe-vladara. Svi savjeti i pouke povijesti na kraju dana mogu biti uzaludni ovisno o vladarevom karakteru. Točnije, neka blaža i inertnija osoba, koliko god se trudila, nikada ne bi mogla djelovati u maniri jednog Cesarea Borgije niti pak bi Borgija mogao postupiti suprotno svom karakteru. Pritom posebno raspravlja kako određene karakteristike osobe mogu u jednoj situaciji biti pozitivne, a u drugoj negativne – politika koja je bila uspješna u jednom slučaju, potpuno je neuspješna u drugom (npr. nekad nasilje može biti dobro, a nekad može dovesti do kraja vlasti). Slično je i sa srećom – iako netko može imati sposobnost i znanje da bude odličan vladar svejedno mu je potrebna sreća (fortuna) koja će mu dati priliku da pokaže svoje vrline i zavlada.
Konačno, prije nego zaključimo tekst, ostaje nam odgovoriti na još jedno pitanje – zašto Machiavelli smatra da je monarhija lošija od republike? Iako u Vladaru to ne spominje, iz ostalih njegovih djela i pisama može se iščitati kako za najveću manu monarhije smatra upravo vladara. Naime, osnovno načelo monarhije je nasljeđivanje što znači da čak i ako je sadašnji kralj idealan vladar, njegov nasljednik to ne mora biti i nitko ne može garantirati da će biti. Budući da će takav nasljednik vladati protivno ljudi (naroda) i za vlastito dobro monarhija ubrzo prerasta u tiraniju!
Propali diplomat koji je promijenio povijest
Vladara je napisao 44-godišnji diplomat koji je bio suočen s propašću – nakon što je 14 godina bio ponajbolji firentinski diplomat, promjena vlasti rezultirala je marginalizacijom i gubitkom službe. Iako je pisanje Vladara za Machiavellija očito imalo ‘terapeutsku’ ulogu, bez sumnje je riječ o javnom performansu i tekstu koji je jednoga dana trebao biti objavljen. Pokazujući inteligenciju, razumijevanje situacija, znanje politike i povijesti autor svojim suvremenicima želi dokazati da može biti koristan alat i savjetnik. Konkretnije – knjiga je trebala poslužiti kao ‘putovnica’ za novi posao ovog firentinskog diplomata koji je izgubio svoje mjesto pod suncem i koji, nažalost, nije dočekao ni službu ni objavljivanje djela o kojem se rasprave vode i stoljećima kasnije.
Ako iz Vladara treba ponijeti jednu ključnu pouku neka to ne bude kriva i simplificirana (te u samom djelu nigdje izrečena) izjava da cilj opravdava sredstvo, već Machiavellijeva uznemirujuća konstatacija da se politikom ne može upravljati etičkim kodeksima kojih se većina nas nastoji pridržavati u svakodnevnom životu (Tim Perks, ‘Introduction’, str. XXXVIII).
Preporuke za čitanje:
- Gilbert, Allan. The Letters of Machiavelli: a selection. Chicago: University of Chicago Press, 1988.
- Grubiša, Damir. Politička misao talijanske renesanse. Zagreb: Barbat, 2000.
- Machiavelli, Niccolo. Art of war. Prijevod Christopher Lynch. Chicago, London: University of Chicago Press, 2003.
- Machiavelli, Niccolo. Discourses on the first decade of Titus Livius. Prijevod Ninian Hill Thomson. London: K. Paul, Trench & Co., 1883.
- Machiavelli, Niccolo. The Prince. Uvodna studija i prijevod Tim Parks. London: Penguin Random House UK, 2014.
- Machiavelli, Niccolo. Vladar. Prijevod Ivo Frangeš. Zagreb: Zora, 1952.
