Izložba „Skriveno blago“ Velimira Trnskog u Galeriji Kraluš POU Sv. Ivan Zelina 24.6. – 7. 7. 2019.
Velimir Trnski jedan je od malobrojnih hrvatskih umjetnika koji su gotovo čitav radni vijek proveli u inozemstvu, i to živeći isključivo od svoje umjetnosti.
Nakon studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (profesori: Ivančić, Hegedušić, Režek, Stančić, Perić, Kulmer), 1971. odlazi u Amsterdam gdje na Rietveld akademiji specijalizira grafiku te se zaljubljuje u flamansko slikarstvo (Brueghel, van Dongen). Nekoliko sljedećih godina živi i stvara na relaciji Zagreb – Budva, da bi se 1984. skrasio u Parizu, u kojem i danas u svom atelieru provodi dobar dio godine.
Opus Trnskoga
Slikarstvo Trnskog u nas je i u svijetu gotovo sinonim za spektar prikaza žene. Većina njegovih slika zapravo su neumorna, opetovana traganja za svojom vazda izmičućom Laurom, s kojom se na koncu i susreće, no samo nakratko, u nekoj nejasnoj izmaglici između jave i sna. Njegove nage i odjevene djeve stoga u pravilu zatječemo u difuznom svjetlu, na platnima reduciranog, snolikog kolorita, koja dinamiziraju tek reljefne linije kontura ili slikovitih pozadinskih ornamenata.
No opus kojeg je Trnski izložio u Galeriji Kraluš, suprotan je svemu tome! Riječ je o radovima iz ciklusa „Zvuk boje“, u kojima nam se Trnski predstavlja kao virtuoz i mistik, zapravo avatar pejzaža, iako se tom temom – čije je ljepote upijao za školskih praznika provedenih kod djeda i bake u Podravini, dječačkih godina provedenih u Delnicama, te burnih slikarskih početaka u Budvi i po kamenim stazama kontinentalne Grčke – zapravo nikada prije nije ozbiljnije bavio. Takva nas situacija ipak ne bi trebala čuditi, jer u slikarstvu Velimira Trnskog baš sve opstoji u neobičnoj simbiozi kontinuiteta i kontrasta.
Sasvim je sigurno da je ljepota pejzaža kao slikarska tema, premda možda i nesvjesno, u Trnskome zrela nekoliko desetljeća. Ono što ga je napokon potaklo da se njome pozabavi, bila je, izgleda, sretna kolizija njegova zasićenja dubrovačkim „gungulama“ koje su ga nadahnjivale početkom ovog desetljeća s jedne strane, i s druge u isto to vrijeme „slučajno“ otkrivena ljepota krajolika nedaleko grada čijih se neformalnih kamenih pozornica i njihove nezaustavljive parade epizodnih likova zasitio i od njih odlučio pobjeći.
Trnski se naime – poput orača zabačene ledine iz Kristove parabole, čiji plug nenadano zapinje o ćup s odavno zaboravljenim, skrivenim blagom (Mt 13, 44) – u rujnu 2015., našao na Maloj Neretvi, jednoj od posljednjih netaknutih pritoka istoimene rijeke, čija ga je djevičanska ljepota bistrih rukavaca, lopoča i šaševa, baš kao i ona obližnjeg opuzenskoga primorja, trenutno očarala.
Slikanje linijom
Da bi tu čudesnu ljepotu u njezinom svom intenzitetu prenio u medij slike, Trnski je morao radikalno promijeniti način rada po kojem je u nas i u svijetu prepoznatljiv već više od 40 godina. Umjesto slika kojima dominiraju fini, tanki, providni slojevi uljene boje suspregnutog spektra, uz tek nekoliko „konstrukcijskih“ akcenata izvedenih reljefnom linijom i područja nabrane materije, sada je cijelo platno prekriveno tisućama i tisućama debljih i tanjih linija iskreno čiste, žarke boje. Taj je originalan način primijenjen u tolikoj mjeri da nam doista valja govoriti o „slikanju linijom“, iako se ta dva pojma u praksi načelno isključuju, jer linijom se crta, a ne slika, kao što je to u djelima Velimira Trnskog koja su pred nama, na paradoksalan način opetovano slučaj.
Služeći se pri tom kistom s rezervoarom za liniju, a često i špahtlom, Trnski nas na svojim platnima preko stijena, šikara i makije opuzenske okolice vodi do pitomih obala i rukavaca Male Neretve, birajući nerijetko za svoje motive vizure ili „ulomke“ krajolika za koje bi oko prosječnog gledatelja teško reklo da su lijepi ili osobito slikoviti. No Trnski kao da uživa da nam baš na tim neznatnim, „običnim“ motivima neretvanske delte pokaže i konkretno dokaže njihovu začudnu, nadzemaljsku, ili kako bi on rekao „nebesku, objektivnu ljepotu, o kojoj pričaju filozofi“!
Svoj poziv na vodstvo kroz taj „čudesni vrt“ kojega je zadnjih godina toliko dobro upoznao, upućuje nam na mjestu i u vrijeme kada bismo se to vjerojatno najmanje nadali: u zoru, na oštrim sikama uz stazice kojima se prilazi Neretvi, koje nas više podsjećaju na kamenjar Dalmacije nego li na deltu neke rijeke.
Pjesma u kamenu
Slika „Pjesma u kamenu“ koja prikazuje prve jutarnje zrake Sunca koje svojim poigravanjem na njegovoj površini iznenada oživljavanu hladan sivkasti krški vapnenac prelijevajući se na njemu u spektru ružičastih tonova osvijetljenih dijelova, koje prati jednako toliko široki spektar plavičastih tonova dijelova koji su ostali u sjeni, dobar je primjer slikarske magije kojom nas Trnski uvodi u svijet nadnaravne ljepote, koju, kako nam on to manirom virtuoza iz slike u sliku iznova pokazuje, samo treba znati prepoznati.
Ono što govoreći o ovoj slici također valja zapaziti je autorovo otvaranje dijaloga sa slikarstvom Claudea Moneta, koji je oživljavanju hladnog kamena u čitavoj širini boja sunčeva spektra posvetio svoj glasoviti ciklus Rouenske katedrale, i to na isti način kao i Trnski, proizvoljnim „rezanjem“ motiva čime su oni obojica suglasno naglasili da njihova tema zapravo nije kamen (bio to onaj pročelja francuske gotičke stolnice ili pak onaj krševite opuzenske okolice) nego svjetlo, koje ga, poput neke simbolične scene Uskrsnuća, svakoga jutra iznova na čudesan način preobražava i oživljuje.
Trnski dakle sada, a to je važno naglasiti, napušta učitelje koje je slijedio gotovo cijeloga života: Schielea, Klimta i Kokoschku, i započinje gotovo svakodnevnu (s)likovnu korespondenciju s Monetom, revolucionarom slikarstva sunčeva svjetla u čijoj domovini je proveo 35 godina, i čijoj se umjetnosti vjerojatno svo to vrijeme iskreno divio.
Tim okretanjem leđa starim učiteljima, u sebi svojstvenoj inačici paradoksa, Trnski zapravo nastavlja, no sada neusporedivo intenzivnije, dublje i sveobuhvatnije, koračati putem dijaloga s postignućima francuskog impresionizma na kojeg je stupio (no tada još u svojim „starim slikarskim cipelama“ kolažiranja različitih motiva na istoj slici) pred sedam godina, ciklusom „Duh starih pariških kafića“ (“Café de Paris“).
Zvuk boje
Srž umjetnikova novog likovnog govora, postat će nam možda jasnija pogledamo li sliku „Zvuk boje“. Ona će nam, koliko je u zanatski slojevitom perfekcionizmu najnovijeg ciklusa Trnskog to uopće moguće, pokazati koje su to slikarske inovacije koje su omogućile autoru da nam ljepotu prirode opuzenske krajine dočara na tako direktan, elokventan, živ i dojmljiv način.
Slika prikazuje naoko običan ulomak riječnoga pejzaža: stablo na obali, šaš i nebrojene, zelene i žute lopoče koje polako pomiču struje Male Neretve. Sve na slici je živo, pokrenuto, i sve treperi. Primaknemo li se površini slike, vidjet ćemo da su stabljike šaša i vlati riječnih travki izvedene filigranskim potezima linija čistih, obilato nanesenih intenzivnih boja – akrila i ulja – koje se ritmično isprepliću i stapaju u „dišuće“, žive pulsirajuće plohe, stvarajući pritom iluziju međutonova. Boje, a samim tim i sve plohe slike, nadnaravno su jake, i zahvaljujući vlastitom vitalitetu, ali i pulsiranju čitave slikovne materije koja se u mnogim dijelovima približava strukturi enformelističke arabeske, svojom treperavošću proizvode nadnaravni pričin disanja same Prirode, a svojom pak lahorskom pokrenutošću – i njezine tihe glazbe.
Plava pjesma cvrčka
Na slici „Plava pjesma cvrčka“ taj je sinestetički dojam još intenzivniji: sunčeve zrake pretvaraju se u melodiozne strune koje svojim treperenjem pokreću čitavu prirodu u jedinstvenu, skladnu simfoniju, akcentuiranu s vremena na vrijeme bliještećim, vedrim preludijima svjetla nadzemaljskih konotacija.
Hipersenzibilno zabilježenom impresijom dojma, te opojnom ekspresijom boje i poteza na rubu geste koji se svojom reljefnošću prenose i izvan granica slike, Trnski je sebi i nama očitovao svoj sretan prijezir spram suvremenog likovnog zazora od ljepote, a time i od prikaza pejzaža. Pokazao je da se naš davno „izgubljeni raj“ (Milton), tj. „ono što oko nije vidjelo, uho nije čulo, i ono što u srce čovječje nije ušlo“ (1 Kor 2, 9) zapravo svo vrijeme nalazi tu, pokraj nas, naravno, znamo li svijet oko sebe, a naročito Prirodu, promatrati bez koprene iznurujuće svakodnevice – široko otvorenih očiju, spremnih zapaziti ono nenametljivo, no bistrom pogledu zadivljujuće i čudesno.
