Priroda i čovjek neraskidivo su povezani kroz svu svoju zajedničku prošlost, međusobno utječući jedno na drugo. S tom mišlju na umu Ljudevit Marđetko, dugogodišnji nastavnik matematike i fizike, ali i strastveni povjesničar-amater, 2017. godine objavio je knjigu Međimurska šuma Murščak. Uzevši šumu hrasta kitnjaka koja je nekoć rasla uz međimursku stranu obale rijeke Mure kao temeljni motiv i primjer, Marđetko je na sedamdesetak stranica ispisao povijest ne samo šumskog ekosustava, već i međimurskog seljaštva i društvene elite koja je ponajviše pridonijela njegovom trajnom narušavanju. Kao osnovnu tezu pritom je postavio tvrdnju kako je sječa Murščaka, koja je uslijedila nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije i Feštetićeve prodaje prava na njeno iskorištavanje zagrebačkoj Šumariji Slavonija d. d. 1923. godine, bila jedna od najvećih ekonomskih i ekoloških katastrofa u cjelokupnoj međimurskoj povijesti.
Svoja promišljanja, temeljena na skupljenom gradivu tekstualnog i slikovnog karaktera te na usmenoj predaji najstarijih mještana Domašinca i okolice, pri čemu posebnu težinu ima činjenica što i sam potječe iz obitelji s bogatim šumarskim iskustvom, autor provlači kroz sedam poglavlja.
Prva dva među njima, dakako, igraju uvodnu ulogu. Tako na stranicama objedinjenima nazivom Općenito o agrarnim odnosima u Međimurju Marđetko najprije pruža kratak pregled feudalnih gospodara Međimurskog vlastelinstva od najranijih zapisa do službenoga Feštetićevog odlaska nakon Prvoga svjetskog rata. Uz to, autor razmatra i paralelne promjene u položaju seljaka na tom području, a time posljedično i razvoju samoga agrara. U sljedećem poglavlju, O šumama u Međimurju, tekst je također općenitog karaktera te se bavi različitim fazama ljudskog odnosa prema šumama, od stihijskog krčenja preko razvoja šumarstva pa do suvremene ekološke svijesti. Kao što je već istaknuto, među šumama izraslima na međimurskom aluvijalnom tlu, Marđetko za temu svog djela uzima Murščak, samoniklo šumsko područje uz Muru na potezu od Podturna do Kotoribe, s naglaskom na prostor oko Domašinca. Dobivši ime po mrtvim riječnim rukavcima („muriščima“), ova se šuma svojom veličinom i kvalitetom isticala već u razdoblju Zrinskih, što je utjecalo i na njen poseban položaj u sklopu Feštetićevog veleposjeda.
Unatoč tome što se te tri teme neizbježno isprepleću kroz čitavu knjigu, sljedeća tri poglavlja – koja čine njen središnji dio – ugrubo se mogu redom smjestiti u socijalnu, eko- i ekonomsku historiju.
Kao što mu naslov govori, prvo među njima, Kratka povijest lugara i lugarnica grofova Feštetića i Šumarije Slavonija d. d. u Međimurju, bavi se ponajprije ljudskim elementom u upravljanju šumama. Naime, odgovarajući na povećanu potražnju za drvnom građom u svijetu, grof Eugen Feštetić na svojim je posjedima razvio razgranatu šumarsku mrežu; na području Međimurja nadšumarije, iz kojih se upravljalo manjim podružnicama, smještene su u Križovcu i Domašincu. Među spomenutim manjim šumarijama, zahvaljujući svom smještaju u samom Murščaku, ali i činjenici da je u zaseoku koji se iz nje razvio rođen i odrastao i sam autor, ističe se Podnova. Glavninu priče Marđetko tako isprepliće oko svojih predaka, Feštetićevih šumara Ladislava i Stjepana Husića, opisujući njihov život i dužnosti te rekonstruirajući izgled tadašnjih lugarnica, nadzornih čeka i šumskih puteva zvanih „leši“. Također, na ovim stranicama opisan je i suživot grofovskih službenika s okolnim seljacima i radnicima koji su organizirani u „kompanije“ obavljali sve poslove na rušenju stabala i njihovoj rudimentarnoj ili složenijoj obradi na licu mjesta, odnosno transporta iz šume do željezničkih kolodvora.
Ključna desetljeća u povijesti naslovne šume i općoj ekohistoriji Međimurja obrađena su u sljedećem poglavlju, Kako se rušio jedinstven ekosustav u međimurskom Murščaku. Naime, racionalnom gospodarenju u Feštetićevom razdoblju Marđetko suprotstavlja trku za profitom koja je uslijedila nakon njegove prodaje Međimurskog vlastelinstva Šumariji Slavonija d. d., čime je Murščak pretvoren u „šumski Eldorado“. Opisujući rasprodaju najprije samo drvne mase, a potom i samoga šumskog zemljišta, autor navodi kako je tih godina u Murščaku svakodnevno boravilo gotovo tisuću ljudi. Slijede opisi načina rušenja često i višestoljetnih hrastovih stabala, odnosno njihove obrade, privremenog skladištenja i transporta. Posebno su pritom zanimljive dvije stvari – nažalost to ne potvrđujući statističkim podatcima, Marđetko navodi kako su prehlade do kojih je dolazilo tijekom drvosječe u zimskim mjesecima dovele do povećane smrtnosti u tom kraju; uz to, naglašava se i kako je upravo u tom razdoblju masovnog krčenja šumskog zemljišta Domašinec u kombinaciji s provedbom agrarne reforme preobražen u jedno od središta međimurske poljoprivrede. Zadnji dio poglavlja posvećen je lovačkim aktivnostima u Murščaku i izmjenama u strukturu dostupne divljači, kao i svakodnevnom životu u Domašincu u prvoj polovini 20. stoljeća.
Konačno, treće od istaknutih središnjih poglavlja, pretežno je ekonomskog karaktera te nosi naslov Alodijalna proizvodnja i nekadašnji feudalni marof Turčišće. Valja ipak naglasiti kako je autor dio ekonomskih tema dotaknuo i osvrtom na brodski prijevoz i vodenice na Muri i na prethodnim stranicama. U ovom poglavlju, međutim, riječ je ponajprije o prikazu složene strukture od čak 23 vlastelinska marofa diljem Međimurja, sa središtem u Čakovcu, iz kojeg je upravljano nad 26 700 jutara zemlje u Feštetićevom vlasništvu. Prema sjećanjima starijih suvremenika Marđetko uspješno rekonstruira izgled nekadašnjeg marofa u Turčišću, koji je služio kao centar za upravljanje nad preostalih deset imanja u tom dijelu Međimurja. Posebno zanimljiva onovremena je podjela poljodjelskog stanovništva na „marofčane“ i „selčane“. Narativ, naravno, završava neredima 1918. godine, tijekom kojih je marof temeljito opljačkan, da bi u poslijeratnom razdoblju zgrade bile srušene, a zemlja rasparcelirana i podijeljena seljaštvu.
Šesto poglavlje knjige, Kraljevi Murščaka, manja je epizoda posvećena čelnicima triju obitelji, Stanku Štefoku, Josipu Habušu i spomenutom Stjepanu Husiću, među seljacima zvanima tako zbog kupovine velikih posjeda u Murščaku, na kojima su izgradili obiteljske domove te, formirajući tako zaseok Podnovu, poživjeli otprilike do 1960-ih godina. Premda kratko, ovo poglavlje može poslužiti kao uzor i budućim sličnim istraživanjima zaboravljenih i raslinjem za prirodu uglavnom ponovo osvojenih međimurskih zaseoka, poput Inkejevice u okolici Sivice.
Napokon, posljednje poglavlje – Nova stranica povijesti Murščaka – koje je ujedno i svojevrsni autorov zaključak knjige, govori o kasnoj, ali ipak prisutnoj i rastućoj svijesti o važnosti Murščaka i ostalih područja uz Muru kao ekoloških rezervata i potencijalnih turističkih destinacija. Uz navođenje nacionalnih i europskih razina zaštite pod koje je to područje stavljeno, bitan je podatak o formiranju „Poučne staze Murščak“ s 12 edukativnih ploča 2003. godine; među njima posebno se ističe ona posvećena Staroj straži, kao mjestu čuvanja granice od razdoblja osmanske prijetnje pa do postizanja neovisnosti Republike Hrvatske. Završavajući djelo napomenom kako je s 90% površine pokrivene šumom u 17. stoljeću Međimurje spalo na jedva 15%-tnu pokrivenost danas, Ljudevit Marđetko naposljetku poziva na cjelokupni povratak čovječanstva prirodi, s kojom je ono vječito povezano.
Osim prikazanog autorovog dijela, svezak se sastoji i od kratkog dodatka Josipa Šimunka, u kojem on najprije pruža kratak pregled sadržaja Marđetkovog teksta, da bi potom u staroslavenskom religijskom ključu pokušao objasniti zagonetni pil svetog Ivana koji se nekada nalazio pored najdebljih hrastovih stabala u samom srcu Murščaka. Konačno, tu su još i izvadak iz recenzije knjige iz pera Siniše Goluba, podatci o iskorištenoj osnovnoj literaturi i autoru, kao i nekoliko prigodnih riječi načelnika Općine Domašinec, Marija Tomašeka.
Kao najveće Marđetkovo književno i istraživačko djelo, Međimurska šuma Murščak iznimno je vrijedan doprinos ekohistoriji Međimurja, u proučavanju čije prošlosti takvih priloga još uvijek nasušno nedostaje. Ispreplićući eko- i ekonomsku historiju s obiteljskom prošlošću i seoskim anegdotama sačuvanima u sjećanju sumještana, kao i etnografskim podatcima o Domašincu i općom događajnicom toga kraja, autor je iznjedrio djelo u kojem gotovo svaki čitatelj može pronaći nešto iz svog područja interesa. Dakako, kao što je već naglašeno, najveću vrijednost pritom ipak ima onaj aspekt vezan uz oralnu historiju, odnosno činjenica da se Ljudevit Marđetko našao na idealnom položaju za vođenje razgovora s nestajućim posljednjim svjedocima grofovskog razdoblja u povijesti Međimurja i procesa razaranja ekosustava u Murščaku te ga uspio kvalitetno iskoristiti. Kao eventualan nedostatak knjige mogao bi se navesti tek mjestimično pretjeran animozitet prema onodobnim pripadnicima društvene elite, no gledan u kontekstu ukupne cjeline on je gotovo zanemariv.
