Desetljeće velikih promjena i razlozi kraha na Wall Streetu

Godine 2002. Ben Bernanke, tadašnji član Upravnog odbora Federalnih rezervi, javno je priznao ono u što su mnogi ekonomisti dugo vjerovali. Pogreške Federalnih rezervi doprinijele su “najgoroj ekonomskoj katastrofi u američkoj povijesti”. Bernanke je i sam kasnije parcijalno bio zaslužan za ekonomsku katastrofu 2008.

Bernanke je, kao i drugi ekonomski povjesničari, Veliku depresiju 1929. okarakterizirao kao „potpunu katastrofu“ zbog njezine duljine, dubine i dugoročnih posljedica. Depresija je trajala desetljeće, započela 1929. i završila tek tijekom Drugog svjetskog rata. Industrijska proizvodnja je pala, nezaposlenost je skočila, a tržište dionica je doživjelo krah. Depresija je započela u Sjedinjenim Državama i proširila se diljem svijeta. Depresija je bila najduži i najdublji ekonomski pad u povijesti Sjedinjenih Država i modernog monetarnog sustava.

Velika depresija 1929-33. i dalje je po mnogim kejnzijanskim ekonomistima produkt slobodnog tržišta, laissez fare kapitalizma. Međutim u ovom ćemo tekstu pokušati objasniti zašto je intervencionizam države i centralnih banaka zapravo stvorio preduvjete za suludu eksploziju cijena dionica i naposljetku kako su fiskalna rješenja vlasti dodatno produbila krizu i uništila gospodarstvo.

Zaluđenost dionicama bila je tek jedan segment koji je pridonio kaosu koji je nastupio 1929. Svaka kriza počinje s ogromnim ekonomskim boomom koji se hrani prevelikom proizvodnjom novca, s kamatnim stopama postavljenim prenisko, ispod razina slobodnog tržišta. Kako sam i naveo u zadnjem tekstu vezanom za ekonomske krize, Federalne rezerve (FED) su, između ostalog, stvorene da drže inflaciju pod kontrolom vlade, jer je inflacija korisna i vladi i bankama.

Poznata bankarska fraza „kontroliranje inflacije“ je uvijek bila samo eufemizam za stvaranje inflacije. Kako su gotovo sve države za vrijeme Prvog svjetskog rata odlučile svoje valute odvojiti od zlatnog standarda, kako bi mogle financirati rat kroz inflatorne politike, Sjedinjene Države su kao i ostale članice sila Antante suspendirale zlatni standard sve do 1920., što je pridonijelo stvaranju kreditnog novca. Od 1920. godine nadalje Sjedinjene Države su sve do New Deala održale svoju obvezu i mogućnost zamjenjivosti dolara za zlato. Dolar je zbog toga imao sve snažniju ulogu i izgubio je najmanje vrijednosti od svih svjetskih valuta pa i čak i funte (Britanska funta je i dalje de facto tretirana kao zlato i svjetska rezervna valuta, unatoč tome što ju je inflacija devaluirala).

Američka ekonomija započinje 1920-e velikim rastom. Veliki ekonomski boom 1920-ih nije bio u potpunosti umjetan, već je bio praćen i pravim gospodarskim rastom. Porezi su smanjeni, ponajviše zbog konzervativnih fiskalnih politika ministra državne riznice Andrewa Williama Mellona i predsjednika Johna Calvina Coolidgea Jr. Međutim Federalne rezerve su stvarale distorzije u monetarnom sustavu zbog pretjeranog stvaranja novca u vidu kredita koji je bio omogućen sustavom djelomične kreditne rezerve (fractional reserve system) što je u zauzvrat uzurpiralo procese u proizvodnji i privredi. Proizvodnja novca se povećala s 45.3 milijardi dolara na 73.26 milijardi dolara, odnosno za 61.8%. Dok je stvaranje novca bilo stabilno i nije bilo tiskano više nego u prijašnjim periodima, problem su bile razne vrste depozita koje su bile zamjena za novac poput oročenih depozita i bankovnih pologa.

Murray Rothbard je argumentirao važan razlog rasta inflacije u svojoj knjizi America’s Great Depression, a to je rast totalnih iznosa bankovnih rezervi. Nakon analize faktora podijelio ih je u dva stupca: one koje kontroliraju FED i Treasury Departament i one koje ne kontrolira vlast. Isti period je kod nekontroliranih struktura vidio pad u količini rezervi od 1 milijarde dolara. Rezerve kontrolirane od strane vlasti su narasle za 1.8 milijardi dolara.

Nakon ogromnog rasta dionica 1928., FED se počeo „brinuti“ kako spriječiti neizbježni krah što je dovelo do par nespretnih intervencija. FED je počeo sa povećanjem kamatnih stopa kroz politiku kvantitativnog stezanja (quantitative tightening). Kamatne stope su narasle s 3.5% na 6% u 1929. Ta je mjera bila parcijalno efikasna, jer iako je pomogla u ovladavanju inflacije, FED je bio prisiljen kupovati ogromne količine bankovnih akcepata (ročnih mjenica vučenih na banku). Prihvatom mjenice banka daje bezuvjetno obećanje plaćanja mjenične svote, određenog dana, svakom zakonitom korisniku mjenice. Zbog toga je ponuda novca (money supply) ponovo narasla na najveće razine od početka inflatornog perioda.

Stvaranju kredita pridonijeli su i brokeri koji su također naplaćivali provizije za svoje usluge. Mainstream mediji tog doba nisu ukazivali na opasnost situacije gdje su cijene dionica narasle u nekim slučajevima i po 400%-500% u razdoblju 1921-1928. Naprotiv, većina medija i političke elite slali su poruke da nema razloga za brigu i da sve upućuje na daljnji rast cijena dionica i rast standarda građana. Stajalište i izjava predsjednika Herberta Hoovera da je perspektiva ekonomije odlična i da će tržište nastaviti rasti je samo osnažilo spekulativno ozračje na tržištu što je još više dovelo do kupovanja dionica s marginama, a zalog (collateral) je uvijek bio pokriven s obzirom da su dionice konstantno rasle. Tržište dionica nikada nije bilo dostupnije običnom čovjeku koji nikada nije bio dio visokih financijskih krugova, a kredit kao novina je bio nešto što je samo pomoglo apsolutnoj zaluđenosti dionicama. Tržište dionica u Europi je bilo i dalje samo za elitu i aristokraciju, a u Americi je to tržište postalo maksimalno demokratizirano i pretvorilo se u vrstu „sporta“ i „rekreacije“.

Financijska elita je zajedno s predsjednikom uvjeravala javnost da nema razloga za brigu i da tržište dionica uopće nije prenapuhano. Uz to se vezalo sve više i više Ponzijevih shema koje je elita koristila da uzme što više kapitala iz ruku radničke klase kroz pumpanja cijena dionica kompanija koje su bile lažne ili nisu imale nikakvu realnu vrijednost. Tržište dionica se potpuno počelo odvajati od realne ekonomske situacije u zemlji (nešto što je nakon velike krize 2008. postalo najnormalnijom pojavom u makroekonomiji SAD-a).

“Svi će biti bogati.”
– John J. Rascob, financijski direktor General Motorsa i DuPonta, 1928.

Na Crni ponedjeljak 24. listopada 1929. počelo je pucanje „balona“ te su brzi i veliki padovi u cijenama dionica natjerali mnoge investitore da zatvore svoje pozicije zbog margina. Po Cowlex indexu većina tržišta je izgubila oko 33% vrijednosti do početka studenog od vrhunca koji su dionice dosegle krajem rujna. Međutim krah tržišta dionica je bio tek početak patnje i ekonomske depresije koja će zahvatiti prvo SAD, a zatim i gotovo cijeli svijet.

Depresija, uloga Herberta Hoovera i katastrofalne fiskalne politike

Austrijska škola ekonomije smatrala je državnu intervenciju nad monetarnim politikama ultimativnim razlogom recesija. Većina kejnzijanskih ekonomista je odbacila ideje Friedricha Hayeka i Ludwiga von Misesa i njihovu teoriju poslovnih ciklusa, sve do novijih ekonomskih kriza koje su počele potvrđivati njihove teorijske i empirijske postulate.

Kejnzijanski ekonomisti kao apologeti inflacionizma i pod pokrićem centralnih banaka pokušavali su objasniti uzrok Velike depresije kao spoj prevelike produkcije i premale potrošnje. Takav pojednostavljeni pogled na ekonomiju bio je pogrešan iz više razloga. Zapravo je uzrok bio u poremećenoj i narušenoj strukturi proizvodnje. Pogrešna raspodjela resursa od strane vlasti, koja je proizlazila iz preniskih kamatnih stopa, dovela je do toga da puno kompanija proizvode previše, dok su neke proizvodile premalo. Održavanje visokih plaća je samo dovelo do otežane relokacije resursa na pravi način. Centralno planiranje ekonomije je dovelo do smanjenja rada poduzetnika koji su redistribuirali radne sate na više zaposlenika, reducirajući još više pritisak na smanjenje plaća. Kao rezultat, u ranim 1930-ima stope nominalnih plaća su se održale, međutim realne plaće su se povećale jer su cijene većine dobara i usluga jako pale.

Centralno planiranje ekonomije kejnzijanskog tipa je dovelo do zabrane imigracije u SAD u rujnu 1930-e, kako bi se održale plaće i smanjila nezaposlenost; međutim držeći cijene iznad razina slobodnog tržišta, čime je rad postajao sve skuplji. Nezaposlenost je tako kulminirala s 28.3% u ožujku 1933. S padom produkcije i cijena i rastom nezaposlenosti, nerealno je dizanje plaća samo dovelo do još većeg uništavanja ekonomije. Za usporedbu, u vrijeme krize 1921. godine, nezaposlenost je na vrhuncu bila na 11.7% i zatim ubrzano padajući došla na 2.5% u 1923. godini. Razlika dvije krize je bila ta da je 1921. stopa plaća pala 20% u godini dana, a tržište se vratilo u punu zaposlenost bez vladinih intervencija i reguliranja plaća.

Politika koja je samo dodala ulje na vatru bila je i Politika tarifa koju je Kongres stavio pred Herberta Hoovera na potpisivanje. Cilj je bio pomaganje farmerima. Stope tarifa su podignute na najveću razinu u američkoj povijesti. Tarife su štetile i farmerima koji su izvozili robu, poduzetnicima koji su robu uvozili i potrošačima koji su morali plaćati više cijene na uvoznu robu. Odličan primjer je automobilska industrija. Vlada je nametnula tarife na 800 dobara koja su se koristila u toj industriji. Izvoz automobila bio je također pogođen europskim tarifama i sankcijama. Prodaja automobila je tako pala s vrijednosti od 5.3 milijuna dolara 1929. na 1.8 milijuna dolara u 1932. godini. Američki izvoz je bio devastiran i pao je sa 7 milijardi na 2.5 milijardi dolara u rasponu 1929-1932. Također, nerazmjerno trošenje od strane centralne vlasti, podizanje poreza, produbljivanje deficita zbog javnih radova i bankroti preko 11 tisuća banaka samo su dolijevali ulje na vatru, uništavajući segment po segment američke ekonomije.

Spori oporavak i Franklin D. Roosevelt

Uništavanje američke ekonomije od strane vlasti dovelo je stanovništvo do užasnog siromaštva što je rezultiralo rastom broja prosvjeda, štrajkova i demonstracija. Nakon što je Hoover otišao iz Ovalnog ureda ostavio je državu u kaosu svom nasljedniku Franklinu Delanou Rooseveltu. Mnogi su vjerovali da će Roosevelt biti skloniji politici neinterveniranja u ekonomiju jer je njegova kampanja upravo počivala na toj premisi. Nažalost Roosveltove politike su bile kao i Hooverove, samo na steroidima. Unatoč tome, mnogi ekonomisti vjeruju da su upravo te politike izvukle SAD iz depresije. Mnogi podaci ne idu u prilog toj teoriji. Do 1935. nezaposlenost je bila preko 20%, zatim je 1937. pala na 14%, da bi opet narasla na 19% do 1938. Za usporedbu, 1920-ih najveća nezaposlenost je bila oko 3.3%. BDP je za vrijeme Roosevelta rastao, međutim ekonomisti i ekonomski povjesničari Lee Ohanian i Harold Cole procijenili su da je u 1939. BDP bio 27% ispod svojeg dugoročnog trenda. Ekonomija se zapravo oporavljala sporije nego je trebala.

“Razumjeti Veliku Depresiju je Sveti gral makroekonomije.”
– Ben Bernanke, 1995.

Zaključak

Austrijska škola ekonomije je tako u mnogočemu bila u pravu. Država i centralizacija ekonomije i valutnog sustava zapravo su bili najvažniji uzrok nestabilnih makroekonomskih procesa i devaluacije novca. Dok je kejnzijanska škola zapravo kao apologet inflacionizma umanjivala ulogu Federalnih rezervi u krizi, većina ekonomista Austrijske škole su upravo u Federalnim rezervama vidjeli najvećeg krivca za Depresiju. Nažalost američka, ali i većina svjetske ekonomije će pratiti kejnzijanski pravac ekonomije pogotovo nakon Velike depresije i nadalje, jer su radovi Johna Maynarda Keynesa iz 1930-ih počeli sve više biti američki standard za sve analize i objašnjenja u ekonomiji, što je centralnim bankama olakšavalo posao u potpunom odmicanju od zlatnog standarda i pojačavanju politika inflacionizma, jer su sada imale školu ekonomije koja je odgajala cijele naraštaje ekonomista na temelju tih teorija.

Većina ekonomskih povjesničara i ekonomista gleda i dalje na politike predsjednika Roosevelta (pa čak i na Hooverove katastrofalne politike) i njegov New Deal kao nešto što je izvuklo SAD iz Velike depresije koliko god argumenata ne ide u prilog toj tezi. Tako je i općoj populaciji nakon krize bilo sve normalnije živjeti u svijetu u kojem je novac postajao potpuni proizvod vlasti i gubio svoja intrinzična svojstva prodajnosti (salability), pogotovo nakon ukidanja zlatnog standarda u SAD-u 1933., konfiskacije zlata od strane vlasti (Gold reserve act iz 1934.) i konačnog ukidanja zadnje povezanosti dolara i zlata od strane predsjednika Richarda Nixona 1971. Temom Zlatnog standarda i velikom krizom krajem 1970-ih baviti ćemo se u idućem tekstu.

Preporuka za čitanje:

Ammous, Saifedean. The Bitcoin Standard. New Jersey: John Wiley & Sons, Inc., 2008.

Galbraith, John Kenneth. The Great Crash 1929. New York: Harper Business, 2009.

Oppers, Stefan Eric. “The Austrian Theory of Business Cycles: Old Lessons for Modern Economic Policy”. Flemming Larsen, 2002.

Rothbard, Murray. America’s Great Depression. Auburn: Ludwig von Mises institute, 2000.