Još se jasno sjećam mračne, solidno popunjene, Dvorane VI zagrebačkog Filozofskog fakulteta u kojoj je, pred dvadesetak i više godina prof. Krunoslav Kamenov držao predavanje uz dijapozitive na temu velikog potresa koji je opustošio Zagreb 1880. Premda ljubitelj baroka, morao sam sebi priznati da toj nepogodi što je porušila stari, barokni Zagreb, trebamo „zahvaliti“ današnji izgled grada, koji je s mnogim iza potresa podignutim neostilskim zdanjima poprimio ponešto hladan, ali i dostojanstven izgled metropole. Sjećam se i da sam se po izlasku iz mraka predavaone zapitao: a što ako se sličan potres jednom ponovi?
Vjerojatno nema Zagrepčana, ali ni žitelja šire zagrebačke okolice, koji se ne bi mogao točno sjetiti gdje je bio, kada je Zagreb 22. ožujka 2020. u ranim jutarnjim satima pogodio potres magnitude 5,5 po Richteru. „Kao u filmu strave, sve se prašilo, šuta s krovova prekrila je asfaltirane ulice, a cigle su dizale tenziju straha, razmještene snagom letova slobodnim padom kao da su samoubojice.“ Tako je na prvim stranicama svoje kratke ali sadržajne kritičarsko-esejističke studije „Krhotine govore – Keramika stradala u potresu“ o vlastitu doživljaju tog razornoga hira Prirode napisala naša poznata likovna kritičarka Marina Baričević, koju ni visoke godine, ni corona-panika, ni Parkinsonova bolest, a evo čak niti potresi (jer se osim onog u ožujku, u Zagrebu snažno osjetio i onaj od 29. prosinca 2020. s epicentrom u Petrinji) nisu spriječili da nastavi pisati i da prvih dana ove 2021., na tu temu objavi svoj nadahnuti osvrt.
Iako maloga formata i nevelikog opsega, knjižica „Krhotine govore – Keramika stradala u potresu“ će sigurno biti korisna svima koji se žele meritorno upoznati s prošlošću naše keramičke umjetnosti, kao i s njezinom sadašnjošću. Stoga tu jezgrovito, i, što mi je kao likovnom kritičaru osobito drago, neuvijeno pisanu analizu, treba vidjeti kao svojevrsni nastavak autoričinih pionirskih monografskih studija „Povijest moderne keramike u Hrvatskoj“ (1986. i 1996.), „Izbor kritičarke – Keramika i staklo 1950. – 1999.“ (2016.), te „Lica bez sjene – umjetnički ateljei“ (2018.), koje su, iako na to ne pretendiraju, u nas ujedno i enciklopedijskih konotacija.
Kao i spomenute prethodne tri knjige, i „Krhotine govore“ prva je na tu temu u nas (pa i šire!) ukoričena studija! Razlog tome je vjerojatno činjenica da njezina autorica ni inače nije izbjegavala teme koje su drugi likovni kritičari radije zaobilazili, pa je često pisala o umjetničkoj keramici, temi kojoj većina naših eminentnih kritika nije smatrala za shodno posvetiti ni slova, a kamoli o njoj desetljećima pisati kataloške predgovore, te pedantne monografske i enciklopedijske studije. No ipak, to je bilo potrebno, dapače i nužno, jer je Hrvatska u razdoblju od oko 1950. do oko 1985. doživjela neslućen uzlet te grane likovnosti, što se ogledalo i u velikom broju međunarodnih priznanja i nagrada, koje su naši keramičari diljem svijeta primili za svoje umjetničko stvaralaštvo.
U prvom dijelu svoje studije autorica daje kratak presjek razvoja keramičke umjetnosti u Hrvatskoj, teme kojom se ona jedina u nas iskreno, sustavno bavila. Iako su etno-keramiku koja u je u pravilu također bila na zamjetnom estetskom nivou seoski lončari pravili od pamtivijeka, povijest naše moderne keramičke umjetnosti zapravo počinje 1884. osnivanjem Keramijske škole, tj. Odjela za keramiku zagrebačke Obrtne škole. Godine 1921. na Višoj školi za umjetnost i obrt osniva se Keramički odjel. Istodobno na zagrebačkoj Likovnoj akademiji tada predaje kipar i keramičar Hinko Juhn. „Štafetnu palicu“ važnih domaćih keramičkih učitelja-pedagoga od njega će preuzeti Stella Skopal, Blanka Dužanec, Vlasta Baranjai, Ivana Jelačić, Milan Kičin i Ivan Švertasek, svi rođeni u prvoj četvrtini 20. st.
Ti su vrsni keramički umjetnici i pedagozi (kojima će se koncem 1970-tih s mnogo entuzijazma pridružiti i istaknuti nastavnici-pedagozi u osnovnim školama) vjerojatno najzaslužniji za nevjerojatan procvat keramičke umjetnosti u Hrvatskoj, osobito pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada na tom području, ali i staklu, o kojem je Baričevićeva također pisala, imamo toliko izvanrednih autora sa značajnim „saveznim“ i međunarodnim postignućima, da je gotovo nemoguće navesti sva njihova imena, a da se nikog bitnog ne izostavi.
Kriza, koja je, kao i ona u društvu, izgleda nastupila već sredinom 80-tih, svom svojom puninom je udarila početkom devedesetih, kada je u vrijeme Domovinskog rata „emocija bila snažnija od inspiracije“, i kada „na likovnoj sceni dolazi do svojevrsne redukcije stila u korist filozofskog promišljanja teme u obličjima instalacija“.
U 21. stoljeću kriza se samo nastavila produbljivati, što je dovelo do toga da se priređuju tematske izložbe sa svega jednim ili dva izložena rada(!). Dosljedno tome, svjedoči autorica, pojedini navodno avangardni autori sele isti rad i na nekoliko izložbi. I, nikom ništa! Dosljedno tome, „dolaze nova imena, neškolovana, tek pretežno iz vlastitih kuhinja. Ukidaju tradicionalno, pa i kritičare čine nepotrebnima.“ – zaključuje Baričevićeva, osjećajući se očito takvim slijedom stvari prostački izdana u samim temeljima svojeg intelektualnog bića.
Nekoliko aktivnih, vrsnih autora Hrvatska još uvijek ipak ima, ali oni danas nažalost više figuriraju kao relikt časne prošlosti, nego li kao zalog neke vedrije budućnosti: Ljerka Njerš, Hanibal Salvaro, Vlasta Jarnjak, Marina T. Badurina, Sanja Stani, Andrea Bassi, i – malko izvan fokusa, u Varaždinu, Heda Rušec, umjetnica u staklu, ako smijem dodati.
Na takvu, ionako neveselu situaciju u ožujku 2020. dolazi potres, koji svojim razaranjem najvrjednijih keramičkih ostvarenja iz stalnog postava, kao i depoa Muzeja za umjetnost i obrt, te iz ateliera još uvijek djelatnih umjetnika (ta razaranja su detaljno foto-dokumentirana u drugom dijelu ove knjižice) u očima autorice predstavlja svojevrsnu simboličku točku na „i“ opisanog opadanja i izdisanja naše keramičke umjetnosti.
I uz najbolju volju da ovaj prikaz završim onako kako to preporučaju udžbenici: nekom pozitivnom mišlju ili konstatacijom, teško mi je ne složiti se s autoricom u njezinim turobnim opservacijama. Dapače, opadanje o kojem ona govori, očito je ne samo u keramičkoj umjetnosti i likovnoj umjetnosti općenito, već i u svim drugim sferama javnoga života. Svakodnevno smo tome svjedoci. Hrvatska se pred našim očima iz početnog optimističnog modernističkog, pretvorila u zastrašujući post-modernistički projekt iz kojeg (kao i iz Yamasakijeva „Pruitt – Igoe“ stambenoga bloka, amblematskog ostvarenja arhitektonskog postmodernizma) svi gledaju čim prije pobjeći. Mi, hrvatski građani, to desetljećima gledamo, i jednako toliko dugo beskarakterno, konformistički šutimo.
Ali nije šutjela Marina Baričević. I zato je njezine knjige i članke iskrenome čovjeku, usprkos osjećaju kolektivne krivnje kojeg oni kolateralno bude, svakako užitak čitati.
