U srednjem vijeku, tornjevi su predstavljali važan dio obrambenog sustava grada. Obično su nadvisivali ostale građevine, što je omogućavalo da se s njih dobro vidi okolina grada. Zato su se nalazili na rubu grada, kao dio obrambenog sustava, a mogli su biti i na nekom povišenom mjestu u gradu. Posjedovati jedan tako važan objekt, bila je stvar prestiža, isto koliko i odgovornost. Jasno je da su to bili dobrostojeći građani, mahom plemići, koji su si mogli priuštiti trošak održavanja jednog tornja. S prestižem je dolazio veći utjecaj. U slučaju sukoba između dviju ili više obitelji, kula ili toranj dobro bi došli kao mjesta za zaklon.
U tom svjetlu zanimljivo je promotriti tko su bili vlasnici tornjeva u dalmatinskim gradovima. Zrinka Nikolić Jakus otvara to pitanje u tekstu Privately Owned Towers in Dalmatian Towns during the High and Central Middle Ages. Nikolić Jakus u tekstu daje pregled vlasnika tornjeva u dalmatinskih gradovima, uspoređujući njihov raspored s onim u sjevernim talijanskim gradovima (Firenca, Milano, Pisa).
Tko je posjedovao tornjeve?
Izgradnja i vlasništvo nad tornjevima moglo je biti skupno ili individualno. Tornjeve su gradile i posjedovale, između ostalih, tzv. societa delle torri, grupe čiji su članovi vođeni zajedničkim interesom, a nisu morali biti obiteljski povezani. Ako je suditi prema firentinskim ugovorima o posjedovanju tornja, pravo na nasljeđivanje imali su samo muški potomci. Osobito se pazilo da toranj ne dođe u neprijateljske ruke putem ženidbe. Tornjevi u privatnom vlasništvu u Dalmaciji se spominju u 13. i 14. st., piše Zrinka Nikolić Jakus. Najraniji zapisi o upotrebi tornjeva u privatne svrhe datiraju u rani srednji vijek, a zapisao ih je Toma Arhiđakon (1200./1201.-1268.). Objašnjava da su izbjeglice iz Salone, odlučivši da koloniziraju nekadašnju carsku palaču, “došli do dogovora da će bogatiji podići kuće za sebe o vlastitom trošku, dok će drugi čije značenje nije bilo dovoljno da si podignu kuće iskoristiti okolne tornjeve (turres circumpositas) kao svoja stanovališta; što se tiče drugih običnih ljudi, oni će živjeti u potkrovljima i podzemnim prolazima”.
Split
Ovakva rana kolonizacija i kontrola gradske elite nad starim ruševinama podobnih za utvrđivanje nije ništa neobično, jer se isti proces, kako uspoređuje Nikolić Jakus, pojavljuje na Mediteranu (južna Francuska, neki talijanski gradovi (Rim, Firenca), itd.). Osim obrambene funkcije, ne smije se zanemariti prestiž koji su vlasnici takvih dobara dobivali. To je moglo biti značajno jer je mala udaljenost između tornjeva omogućavala da se njihovi vlasnici međusobno sukobljavaju efikasnije. Vidljivo je da su neki plemići u Splitu tretirali dijelove gradskih zidina kao privatno vlasništvo, osobito u vrijeme kad je venecijanska vlast u 15. st. imala problema s lokalnim plemstvom. Druga spominjanja privatnih tornjeva u Splitu vjerojatno ih povezuju sa zidovima Dioklecijanove palače, čak i u vremenu kad se grad počeo širiti izvan svojih starih granica.
Uloga tornjeva kao utočišta i utvrda u slučaju unutarnjih sukoba između urbane elite opisana je u opisu krvavog obračuna 1230-ih, kojem je svjedočio Toma Arhiđakon. Prema Tomi sukobile su se dvije grupe – sinovi Dujma, sina Draže (Diumus Drasce) i drugi sinovi Vitala i Galona. Tijekom sukoba strana Vitalovih sinova je zauzela toranj iznad “Zlatnih vrata”, u kojem je od ranog srednjeg vijeka mala crkva Sv. Martina. Strana Dujmovih sinova i saveznika se sklonila u Kalendin toranj, koji je trebao biti smješten na jugozapadnoj strani fortifikacija, na zidovima predgrađa (tada je to bio suhozid). Može se pretpostaviti da je Kalendin toranj pripadao Gaudiju Kalendi (+1224.) ili nekom od njegovih nasljednika.
Trogir
U slučaju privatnih tornjeva u Trogiru, povjesničar Ivan Lučić Lucius ukazuje da su gradske vlasti, nakon što je grad bio opustošen u 12. st., morale dozvoliti bogatim građanima koji su financirali popravak tornjeva da ih zadrže kao svoje vlasništvo. Dakle, trogirska elita je, baš kao i splitska, koristila gradske zidine u privatne svrhe i prije, zaključuje Zrinka Nikolić Jakus. To bi moglo objasniti privatno vlasništvo nad crkvom Sv. Dujma blizu južnih gradskih vrata u Trogiru koju je u 11. st. donirala grupa građana za osnivanje benediktinskog samostana. U 13. st. započela je intenzivna gradnja u Trogiru, osobito u prostoru između ranosrednjovjekovnog i utvrđenja iz kasnog 12. i ranog 13. st. Od druge polovice 13. st. nadalje povijesni izvori lakše identificiraju privatne tornjeve trogirskog plemstva. Analize su pokazale da se vlasništvo najstarijih i najmoćnijih obitelji može naći uz južni gradski zid.
Nikolić Jakus smatra da je veza između privatnih rezidencija plemića i gradskih fortifikacija očita iz proglasa trogirskih vlasti 1267. g. u kojem stoji da se u slučaju napada na grad u domove osam plemića imaju staviti komunalni topovi. Tornjevi u Trogiru su među najbolje očuvanim i istraženim. Također je poznato da su postojale zgrade kvadratnog tlocrta koje su imale po jednu sobu na svakom katu. Plosnić Škarić je jedan takav smjestila na ulazu u Adreisov blok. Ana Plosnić Škarić je identificirala još dva tornja u gradu, nevezana uz zidine, nego u ulozi obrane ulaza u pred-komunalne komplekse. To su četverokatnice koje se uzdižu visoko iznad zgrada u okruženju. Tornjevi u Trogiru po funkciji podsjećaju na situaciju u srednjovjekovnoj Italiji.
Dubrovnik
Privatni tornjevi se također spominju u Dubrovniku u kasnom 13. st. To su npr. Budislavin toranj, toranj Marina Celipe ili toranj Ivana de Zereve (de Crijeva, Črijević). Vjeruje se da su oni bili nadovezani na najstariji dio dubrovačkih zidina na sjeveru. U slučaju obitelji de Crijeva postoji dokaz da su članovi elite morali brinuti o utvrđivanju grada. Martol de Crijeva je bio optužen zbog rekonstrukcije ili popravka njegova dva tornja uz komunalni zid, ali se opravdao riječima kako je sve radio javno i vidljivo. Rekao je kako je obnovio tornjeve o vlastitom trošku zbog obrane grada. Na kraju su optužbe protiv Martola odbačene i dopušteno mu je da zadrži tornjeve in perpetuum (trajno). U Dubrovniku se spominje i toranj Valia de Sersia, a u 14. st. u dijelu Pustijerna spominje se nekoliko tornjeva koji nose imena vlasnika (obitelj Gondola (Gundulić), Ilija de Binzona (Binčulić), Pavao Marseleza i Juraj Kotoran). Kao u Splitu i Trogiru, i u Dubrovniku je obrana grada bila “privatizirana” i u rukama moćnih pojedinaca i obitelji, ističe autorica u tekstu.
Zadar
Što se tiče Zadra, zanimljivo je da izvori spominju samo jedan toranj. On je pripadao rodu Dominika Morosinija (Maurocenus), knezu Zadra tijekom venecijanske uprave. Toranj je prodao njegov sin, knez Rogerije, 1193. g. Matiji, sinu Zorobabela, u vrijeme vlasti Bele III. (1172.-1196.). Kuća je bila smještena ispred crkve Gospe Velike, što je bilo blizu gradskih zidina i moguće je da je toranj bio spojen s njima. Značajno je da je u 12. st., tijekom venecijanske vlasti, jedina kuća u gradu za koju se zna da je imala toranj ona zadarskog kneza. Moguće je da je izgradnja drugih tornjeva bila spriječena ili zabranjena od vlasti, koje su se s razlogom bojale da bi oni mogli biti središta otpora i pobune protiv Venecije. Tako je taj jedini toranj u sklopu rezidencije kneza, mogao poslužiti kao njegovo utočište.
Zrinka Nikolić Jakus zaključuje da izvori jasno pokazuju kako su tornjevi u Dalmaciji imali dvostruku funkciju: obrambenu i stambenu, koja je prevladala u 14. st. Ipak, njihova najranija stambena funkcija je teško uočljiva. Sačuvani primjeri tornjeva u Splitu pokazuju da su imali prozore, čak i na nižim razinama, što je suprotno plemićkim tornjevima u Toskani, Genovi i drugih talijanskim lokalitetima. Po ovim značajkama tornjevi u Splitu su bliži venecijanskim, koji pokazuju značajke reprezentativne arhitekture, prije nego defanzivne. Kako god, istraživanja su pokazala da bi trebalo posvetiti više pažnje usporedbi s Venecijom, čiji je utjecaj na dalmatinske gradove u razvijenom i kasnom srednjem vijeku sigurno bio značajniji nego utjecaj Toskane ili Ligurije.
