Njegovo Carsko Veličanstvo, Zapovjednik vjernih na zemlji, Kalif vjernih, Službenik Meke i Medine… stoljećima je nositelj tih zvučnih titula vladao carstvom iz svog sjedišta u osvojenom Carigradu. No, osim nad samim Osmanskim Carstvom i vazalstvom vezanim zemljama, osmanski je padišah obnašao barem nominalnu vlast i nad milijunima muslimana diljem svijeta, bez obzira na političke granice. Nastavljajući tradiciju započetu već u razdoblju neposrednih Muhamedovih nasljednika, putem uloge kalifa vladar iz Osmanove dinastije bio je time jedan od čimbenika unutarnje stabilnosti islamskog svijeta prije 20. stoljeća.
No, s izbijanjem Prvoga svjetskog rata, u kojem se Osmansko Carstvo našlo na strani poraženih, došlo je do tektonskih promjena u svim svjetskim religijama. Time se u svojoj sjajnoj knjizi The Great and Holy War pozabavio američki povjesničar Philip Jenkins. I dok će o utjecaju kataklizmičkoga svjetskog sukoba na kršćanstvo biti riječi u nekom od sljedećih članaka, ovog puta posvetit ćemo se upravo islamu.
Svijet islama prije Prvoga svjetskog rata
Presudnu 1914. godinu svijet je dočekao naseljen s oko 240 milijuna muslimana, kojih je najveći broj zapravo živio pod dominacijom europskih – barem nominalno kršćanskih – kolonijalnih velesila, ponajprije Velike Britanije. Štoviše, u tom razdoblju na političkoj karti svijeta postojale su tek tri neovisne muslimanske države – Perzija, Afganistan i, dakako, Osmansko Carstvo. Premda već desetljećima označavano kao „Bolesnik na Bosporu“, od kojega su sa svakim idućim ratnim sukobom otkidani dodatni dijelovi teritorija, Osmansko je Carstvo u to doba, pod vladavinom Mehmeda V., još uvijek bilo glavna politička predstavnička sila islamskog svijeta, kao i kakva-takva barijera potpunom prodoru europskih sila.
Prisutnost europskih sila – uz Veliku Britaniju i Francusku, također i Nizozemske, Rusije, Italije, pa čak i Španjolske – u islamskom je svijetu pojačana od 1850-ih godina; religijski-kulturno i politički razjedinjen, on nije mogao pružiti adekvatan odgovor prodoru tehnološki naprednije civilizacije usmjerene širenju područja svoje prevlasti. No, ironično, upravo će kolonijalna uprava europskih sila dovesti do promjene tih nepovoljnih okolnosti i zapravo time pospješiti vlastiti kraj.
Naime, potpadanje golemih, nekada razjedinjenih, površina pod vlast transkontinentalnih kolonijalnih imperija zapravo je omogućilo nikada dotad postignutu razinu povezanosti njihovih stanovnika. Uz fizičko povezivanje – što je, među ostalim, uključivalo i susretanje muslimanskih učenjaka u europskim prijestolnicama kao i nemjerljiv porast broja hodočasnika u Meku i Medinu – time je pospješeno i širenje ideja i novina. Nije slučajno što će hadžije, u svetim gradovima upoznati s „čišćom“ verzijom islama, u narednom periodu igrati važnu ulogu u poticanju reformnih promjena.
Zanimljivo je napomenuti kako su se glavna predratna središta islamske kulture i nauka nalazila na danas relativno sporednim mjestima – u Egiptu i na području britanske Indije. I dok su s jedne strane zagovornici reformi poticali na prihvaćanje zapadnjačke modernosti kao jedinog sredstva uspješnog „natjecanja“ s europskim silama, s druge počinje jačanje fundamentalističkih skupina s ciljem povratka običajima i načinu života iz Muhamedovog vremena. Istovremeno, pod osmanskim nadzorom, jača i ideja o jedinstvu islamskog svijeta pod jednim zakonitim kalifom – dakako, osmanskim vladarom. Igrajući na kartu solidarnosti među muslimanskim vjernicima kao načinu odupiranja daljnjem komadanju carstva, osmanska je propaganda tih godina tvrdila:
Grčki kralj zapovijeda novi križarski pohod. Iz londonskih ureda stiže poziv na novi kršćanski fanatizam, a Sankt Petersburg već govori o podizanju križa na kupoli Aje Sofije. Danas govore tako, sutra će na jednak način već govoriti o Jeruzalemu i Omarovoj džamiji. Braćo! Budite jednog mišljenja, da je dužnost svakog pravog vjernika da se svrsta pod kalifov barjak i žrtvuje svoj život za sigurnost prave vjere.
Izgon golemog broja muslimana iz područja izgubljenih u Balkanskim ratovima samo je pojačao osjećaj osmanske/islamske ugroženosti. U takvom je kontekstu iz muslimanske perspektive potom izbio Treći balkanski rat, ubrzo prerastavši u svoj stvarni naziv – Prvi svjetski.
Osmanski krah 1918. godine i nestanak kalifata
Kao što je dobro poznato, po ulasku u sukob na strani Centralnih sila, Osmansko je Carstvo proglasilo sveti rat, džihad, de facto pozvavši muslimane diljem svijeta da se pridruže ratnim naporima savezničke Njemačke i Austro-Ugarske. No, premda je temeljna namjera tog čina bila izazvati pomutnju među kolonijalnim vojnim redovima Velike Britanije (posebice u Indiji kao ključnoj koloniji) i Francuske, činjenica je da je većina muslimanskih podanika europskih sila do kraja rata ostala odana njima, kalifu priznajući samo religijsku ulogu. Štoviše, oslanjajući se na apetite arapskog šerifa Meke i Medine, Husseina bin Alija, kao i na već tada terorizmu sklone saudijske vehabije, britanske su vlasti uz vještinu Lawrencea od Arabije postigle upravo obrnuto, okrenuvši muslimanske podanike protiv Osmanskog Carstva.
Bilo kako bilo, kao što je već rečeno, Osmansko se Carstvo 1918. godine našlo na strani poraženih, uskoro suočeno s vlastitim nestankom i preobrazbom tek manjeg dijela nekadašnjeg teritorija u Republiku Tursku. Ionako skloniji umjetnosti i skupljanju leptira, posljednji je vladar 1924. godine otišao u europski egzil, okončavši time ujedno i tisućljetnu tradiciju kalifata. I dok se iz ranijih postupaka moglo činiti kako je uloga kalifa u životima muslimana diljem svijeta čisto simboličnog karaktera, upravo će njen nestanak pokazati da je istina bila daleko od toga.
Razdoblje poslijeratnih nemira
Ostavši bez središnje figure, muslimani u raznim novostvorenim zemljama i teritorijima raznih razina (ne)ovisnosti okrenuli su se različitim opcijama, rješenje tražeći ili u pan-arabizmu ili nacionalizmu (npr. Turska) ili pak u anti-modernim islamističkim pokretima. Jačanju nemira među muslimanskim redovima pogodovalo je i nekoliko dodatnih čimbenika.
U prvom redu radilo se o poslijeratnoj zapadnjačkoj izdaji – umjesto stvaranja obećanoga arapskog kraljevstva, koje bi pod svojom vlašću objedinilo Bliski istok, dolazi do podjele tog teritorija na interesne sfere Velike Britanije i Francuske, odnosno njegovog razlamanja na Irak, Transjordaniju, Siriju i kršćanski Libanon, odnosno do – Balfourovom deklaracijom iz 1917. godine obećanog – naseljavanja Židova u Palestinu. Otkriće izvora nafte u toj regiji ubrzo će postati još jednim važnim čimbenikom zapadnjačkog interesa i nastojanja održavanja prevlasti.
Na sve navedeno nadovezale su se i borbe među novonastalim muslimanskim vladarima i elitama oko prava na kalifsko nasljeđe; međutim, ako su time bili oslabljeni muslimani, posljedice četverogodišnjeg rata i ekonomskih kriza koje su uslijedile uvelike su oslabile i europske sile. Uslijed toga otvoren je put utjecaja raznih pobunjeničkih vođa, varirajućih od osmanskih veterana do šarenila raznih muslimanskih kadija i propovjednika, šejkova, mula i ajatolaha. Uslijed takve društvene strukture vodećih slojeva, ne čudi što je većina pobuna ubrzo, pored sekularnih, počela zadobivati i sve naglašenije religijske motive i ciljeve – stvoren je moderni islamizam.
Među bitnijim pobunama tog razdoblja Jenkins navodi pokret „Ludoga Mule“ u Somaliji, nerede u Afganistanu, Waziristanu i Iraku (kojim Britanci od 1921. godine ‘upravljaju’ putem satelitskog kraljevstva kralja Faissala) protiv britanske, pobunu Senussija u sjevernoj Africi protiv talijanske i nerede protiv španjolsko-francuske prisutnosti u Maroku, u čijem su gušenju ujedno stvoreni začetci budućih Francovih jedinica. Ne valja zanemariti ni napore novih ruskih revolucionarnih vlasti u gušenju pokreta usmjerenih uvođenju šerijata u Dagestanu, Čečeniji i drugim kavkaskim dijelovima nekadašnjega Ruskog Carstva.
Korijeni suvremenog islamizma
A zanemarivanje religijskog karaktera pobuna i njegovih potencijalno dalekosežnih posljedica upravo je greška koju su napravile onodobne europske upravljačke elite, promatrajući sve navedene pokrete najprije kroz prizmu romantizacije orijentalnog, a potom isključivo nacionalne, sekularne borbe. Štoviše, upravo su Europljani svojom vojnom i drugom pomoću utjecali na nastanak i razvoj naglašeno islamističkih pokreta – pored podupiranja spomenutih pobunjenika u Sovjetskoj Rusiji, najbitnija je takva pogreška bilo ustoličenje vehabijskog pokreta na vlast u novonastaloj Saudijskoj Arabiji – novi smjer islamskog kretanja kroz povijest nove su vlasti naznačile već nakon zauzimanja Meke, ikonoklastičkim razbijanjem svetišta uz grobove Muhamedovih potomaka.
U to, dakle, razdoblje poslijeratnog rasula i pobuna sežu korijeni većine i danas aktualnih muslimanskih pokreta. Primjerice, 1928. godine u Egiptu je osnovano Muslimansko bratstvo, s ciljem obnove kalifata i povratka izvornom islamu, odnosno uspostave teokratskog režima sa striktnim provođenjem šerijatskog zakona. Takav puritanski pogled na svijet protivnike naposljetku nije vidio samo u ne-muslimanima, već i u pripadnicima drugih grana islama, percipiranima kao nevjernicima zavedenima poganskim svijetom.
Premda kroz znatan dio 20. stoljeća ipak zagušene uspostavom sekularnih, no i dalje uglavnom autoritarnih i diktatorskih vlasti – poput socijalističke stranke Ba’ath – čiji su se pripadnici, mahom iz ne-muslimanskih ili heterodoksnih islamskih skupina, na vodeća mjesta probili upravo kako bi se obnašanjem vlasti pokušali zaštititi od sunitske većine, islamističke su težnje na površinu ponovo izbile u najnovije doba. Pored unutarnjih strujanja u islamu, krivca za to i opet valja tražiti upravo u vanjskim poticajima zapadnog svijeta – od nekadašnje američke potpore talibanima kao borcima protiv sovjetske invazije na Afganistan do nepromišljenog uplitanja u kontekstu tzv. Arapskoga proljeća.
Alternativa alternativi
Pomalo neočekivano, dakle, tek je nestanak jedne desetak stoljeća stare institucije, koja je nominalno upravo trebala spajati muslimane diljem svijeta, doveo do njihovog povezivanja, odnosno jačanja svijesti o zajedništvu. Uz to, nestanak osmanskog kalifa, uz ostale čimbenike, doveo je i do još jednog naizgled proturječnog rezultata – jačanja poziva na dublje življenje duhovnih stvarnosti i obdržavanje muslimanskih vjerskih pravila i običaja.
No, premda je naglasak u ovom članku bio stavljen na razvoj ekstremističkih skupina i jačanje vehabijske i sličnih fundamentalističkih vizija islama na račun ideja sklonijih sinkretizmu i suživotu, treba na kraju naglasiti da je istovremeno uvijek postojala i alternativa u vidu umjerenijih ideja, usmjerenih bilo stvaranju ravnopravnih sredina politički sekularnog karaktera bilo promicanju ideja poput teo-demokracije. Nekih od razloga zbog kojih takve ideje nisu uspjele doći do implementacije ukratko smo se dotakli u ovom tekstu.
Preporuka za čitanje:
Jenkins, Philip. The Great and Holy War. How World War I Changed Religion Forever. San Francisco: HarperOne, 2014.
