Sporazum u Münchenu 1938. godine – prvi gutljaj, prvo kušanje gorkog kaleža

Dašak Münchena

U svjetlu rusko-ukrajinskog sukoba u Europi povijest se još jednom našla u rukama kao alat političkih aktera za ostvarivanje vlastitih interesa. Osim toga, mnogi su komentatori društvenih zbivanja posegnuli za historijom kako bi pojasnili geopolitičku sliku, vanjsku i unutarnju politiku zaraćenih strana te mnoge ostale fenomene koji su se pojavili poput imperijalnih pretenzija te samog rata. Prije nego što je rat postao dijelom svakodnevnice te kao takav ušao u fokus javnosti, prethodila su promišljanja koja su upozoravala na nadolazeći sukob. Britanski ministar obrane Ben Wallace, 12. veljače je u jednom intervjuu izjavio kako je invazija Rusije na Ukrajinu vrlo vjerojatna te je zapadne diplomatske napore da se zaustavi ruska agresija okarakterizirao rekavši da se u zraku osjeća dašak Münchena referirajući se na poznati sporazum koji su 30. rujna 1938. sklopili predsjednici britanske i francuske vlade s Hitlerom i Mussolinijem s ciljem da se izbjegne oružani sukob. Tim činom Čehoslovačka je izgubila 29 000 km² svojeg teritorija, predala je vojna utvrđenja koja su se nalazila na granici s Njemačkom te je izgubila glavninu svoje industrije – Hitler je kasnije sporazum pogazio okupiravši cijelu Čehoslovačku. Ben Wallace, spominjući sporazum u Münchenu, htio se referirati na ono što se naziva politika popuštanja (appeasement) u kojoj je tridesetih godina prednjačio britanski premijer Neville Chamberlain vodeći se idejom da će tako otkloniti Hitlerovu ekspanziju od britanskih interesnih sfera te spriječiti rat u Europi.

Potrebni predah kupljen mirom

Iz perspektive zapadnih čelnika sporazum u Münchenu trebao je omogućiti potrebni predah, dodatnu godinu pripreme jer su smatrali kako ni Britanija ni Francuska nisu bile spremne za rat 1938. godine. Harold Balfour, podtajnik u Ministarstvu zrakoplovstva u Chamberlainovoj vladi zapisao je: Hvala Bogu za München. Tim narativom poslužili su se i tvorci nedavno objavljenog njemačko – britanskog filma Munich – The Edge of War nastalog na temelju romana Munich autora Roberta Harrisa. Neville Chamberlain kojeg igra Jeremy Irons prikazan je kao premijer koji je kupio vrijeme te time omogućio zapadnim silama da se pripreme za rat u kojem su izvojevali pobjedu nad Njemačkom. Na samom završetku filma prije odjavne špice pojavljuju se sljedeći titlovi:

Mir između Britanije i Njemačke trajao je samo godinu dana. Pod teškom kritikom Neville Chamberlain dao je ostavku i umro nekoliko mjeseci poslije. Vrijeme kupljeno sporazumom iz Münchena omogućilo je Britaniji i Saveznicima da se pripreme za rat i poraze Njemačku.

Zapažanja budućeg britanskog ratnog premijera

Jedan od glavnih oponenata politike popuštanja bio je Winston Churchill. Za vrijeme četverodnevne parlamentarne rasprave u Londonu o Münchenskom sporazumu Churchill je održao govor trećeg dana. Smatrao je da je sporazum promijenio samo to da je Hitler umjesto da grabi svoju hranu sa stola, pristao da mu se servira jelo po jelo. Za vrijeme govora dom je postao vrlo svadljiv, torijevski zastupnici su vikali, ali je Churchill nastavio:

Treba znati da smo pretrpjeli poraz bez rata, čije će nas posljedice još dugo pratiti; treba znati da smo prošli strašnu prekretnicu u svojoj povijesti, kad je cijela europska ravnoteža poremećena i da se u ovom trenutku grozne riječi izgovaraju protiv zapadnih demokracija: Bile ste vagnute na tezulji i nađene ste prelaganima. I nemojte misliti da je ovo kraj. Ovo je samo početak obračuna. Ovo je samo prvi gutljaj, prvo kušanje gorkog kaleža koji će nam se nuditi iz godine u godinu osim ako se posvemašnjom obnovom svoga moralnoga zdravlja i vojne odlučnosti opet ne podignemo i stanemo na branik slobode kao u stara vremena.

Dodatna godina za pripremu

Vojni nedostatci zapadnih sila 1938. bili su vidljivi, a godina dana koju je donio München omogućila im je potrebno naoružavanje. No predah, dodatnu godinu pripreme, imali su i Nijemci, a oni su ga također iskoristili za naoružavanje i dovršetak Zapadnog zida (do kraja rujna 1938. godine bilo je dovršeno samo 517 bunkera, a 12 mjeseci kasnije taj broj je porastao na 11 283). Treba imati na umu i velik plijen koji su Nijemci dobili aneksijom Sudeta – sirovine i oružje.

Erich von Manstein, njemački feldmaršal 1946. godine izjavio je:

da je izbio rat (1938.), ne bismo zapravo mogli učinkovito braniti ni svoju zapadnu granicu ni granicu s Poljskom, i nema nikakve sumnje da bi nas, da se Čehoslovačka branila, zadržale njezine utvrde, jer nismo imali sredstva da se probijemo. (Česi su imali trideset četiri opremljene divizije).

Nijemci su dodatnu godinu priprema iskoristili u većoj mjeri nego zapadne sile, nadmašivši Britaniju i Francusku na kopnu i, u manjoj mjeri, u zraku.

Britanski autor Tim Bouverie ističe i posljedice gubitka prilike da se Sovjetski Savez obveže na veliko savezništvo protiv Njemačke (kako ga je zagovarao Churchill) koje bi, da dođe do sukoba, od početka prisililo Nijemce na dugotrajan rat na dva bojišta. Dobri razlozi za nepovjerenje Staljinu te praktične poteškoće kao što su udaljenost SSSR-a od Čehoslovačke (zbog čega je Crvena armija da bi došla do Čehoslovačke morala prijeći preko teritorija Poljske i Rumunjske koje nisu bile tome sklone) udaljile su mogućnost dogovora Britanije i Francuske sa Sovjetima pa je Kremlj počeo razmišljati o alternativi – dogovoru s Njemačkom.

Konferencija u Münchenu upropastila je i urotu njemačke oporbe da makne Hitlera s položaja u trenutku kad izda zapovijed za vojni napad. Na čelu urote bio je načelnik Glavnog stožera general Franz Halder. Halder je u Nürnbergu ovako svjedočio:

Bili smo čvrsto uvjereni da ćemo uspjeti, ali zatim je došao g. Chamberlain i jednim je potezom uklonjena opasnost od rata (…) Izbjegnut je kritički trenutak za upotrebu sile.

Bouverie iznosi i promišljanje na koje ukazuju branitelji Münchena – rat za Čehoslovačku 1938. podijelio bi javnost i u Britaniji i u Francuskoj, dok nije vjerojatno da bi Britanija isprva uživala potporu dominiona, od kojih su svi dali do znanja da su protiv rata.

Umjesto zaključka

Vidjeli smo da zbivanja u Münchenu u jesen 1938. godine bude interes šire javnosti, bilo da se radi o političarima koji ga koriste kako bi povukli paralelu s današnjim događajima, bilo da se radi o umjetnicima koji su prepoznali važnost jednog povijesnog momenta te ga onda iz svoje vizure pretočili na filmsko platno.

Sama historiografija je pokazala veliko zanimanje za ovaj povijesni događaj. Već spomenuti Tim Bouverie, u maniri britanske historiografije kroz narativni diskurs koji ima elemente publicistike, opisao je politiku popuštanja tridesetih godina 20. stoljeća, analizirajući onda i Münchenski sporazum. Baveći se biografijom Winstona Churchilla, i povjesničar Andrew Roberts dotakao se i ključnih događaja koji su se odvili 1938. godine. Zbog iznimne popularnosti ove dvojice autora, njihove knjige mogle bi se naći u rukama čitatelja ovoga članka – povjesničara, ali i svih onih koji žele utažiti ljudsku znatiželju o prošlosti. U suvremenom svijetu kada se pribjegava povijesti zbog različitih razloga, događaj kao što je sporazum u Münchenu svjedoči o važnosti humanističkog, to jest historiografskog pristupa problemu te upozorava na disciplinu koja je na prvi spomen jednostavna, u suštini je svakog suočavanja s prošlošću, a to je neprestana volja za čitanjem.

Preporuke za čitanje:

Roberts, Andrew. Churchill. Walking with Destiny. London: Viking, 2018.

Bouverie, Tim. Politika popuštanja Hitleru. Chamberlain, Churchill i put u rat. Preveo Igor Buljan. Zagreb: Ljevak, 2020.