Smrt kraljice Elizabete Kotromanić u kontekstu Protudvorskog pokreta
Događaj koji se u hrvatskoj historiografiji naziva Protudvorski pokret nije nepoznanica. Riječ je o pobuni većinski slavonskih velikaša, priora ivanovaca u samostanu Vrana, Ivana od Paližne i slavonskog bana Stjepana Lackovića. Pokret je pokrenut uslijed događaja nakon smrti kralja Ludovika I. Anžuvinca (1342.-1382.). Naime, kralja je naslijedila njegova maloljetna kćer Marija, a kao regent kraljevstvom je upravljala kraljeva žena Elizabeta Kotromanić. Marija je bila zaručena za Žigmunda Luksemburškog, što je Žigmundu omogućavalo da se pozove na pravo na ugarsko-hrvatsko prijestolje.
Nezadovoljni situacijom, već spomenuti prior Ivan od Paližne, ban Stjepan Lacković te pripadnici slavonske plemićke obitelji Horvat (Pavao, Ivaniš i Ladislav), odlučili su na ugarsko-hrvatsko prijestolje pozvati Karla Dračkog, napuljskog kralja. Karlo Drački je 1385. izabran i okrunjen za ugarsko-hrvatskog kralja Karla II., a kraljice Marija i Elizabeta su to prihvatile, planirajući kako da ga se riješe. Kraljicama se ubrzo ukazala prilika te su dale ubiti Karla Dračkog. Tada se pobuna plemstva rasplamsala i nastupaju dramatični trenuci. Pobuna se proširila po hrvatskim zemljama i zahvatila je Bosnu, a kraljice Marija i Elizabeta zarobljene su u zasjedi pokraj Đakova u srpnju 1386. g. Kraljice su utamničene u Novigradu, gdje je Elizabeta ubijena ili je umrla prirodnom smrću, dok je Marija ostala u zatočeništvu.
Čuvši za te događaje, Žigmund je poput princa na bijelom konju pohitao u pomoć svojoj zaručnici i oslobodio je iz tamnice 1387. te se njome oženio. Iste godine se okrunio za ugarsko-hrvatskog kralja. Urotnici i dalje nisu priznavali Žigmunda za kralja, pa su odlučili na ugarsko-hrvatsko prijestolje pozvati Ladislava Napuljskog, sina Karla Dračkog. Uz urotnike je pristao i bosanski kralj Tvrtko I. No, nakon Tvrtkove i Paližnine smrti 1391. Protudvorski pokret slabi, a Žigmund se posvećuje Osmanlijama. Nakon poraza kod Nikopolja 1394., Žigmund se odlučio obračunati s ostacima pobune u kraljevstvu.
Godine 1397. saziva tzv. „krvavi sabor križevački” na kojem je pogubio bana Stjepana Lackovića i nekoliko njegovih pristaša. No cijela stvar još nije bila gotova. Sada se središte pobune prebacilo u Bosnu, a 1403. Ladislav Napuljski se okrunio za ugarsko-hrvatskog kralja. Sredivši situaciju u Ugarskoj, Žigmund se okrenuo Bosni. Godine 1408. pokrenuo je križarski rat, uhitio je oko 170 bosanskih velikaša i sve ih obezglavio. Vidjevši da je pobuni došao kraj, Ladislav Napuljski se 1409., u poznatoj prodaji Dalmacije, odrekao svojih kraljevskih prava na Dalmaciju u korist Mlečana. Time je Protudvorski pokret doživio svoj kraj.
Vijesti o smrti kraljice Elizabete Kotromanić
Ponukan tekstom Mladena Ančića „The Murder of Queen Elizabeth – a Case Study of the Late Medieval Political Propaganda“ odlučio sam se fokusirati na trenutak u kojem umire kraljica Elizabeta Kotromanić. Pritom ću iznijeti razmišljanja autora.
Prvo pitanje je koji izvori spominju smrt kraljice Elizabete. Prema Ančiću, jedini izvor blizak vremenu smrti kraljice Elizabete koji govori o njezinom ubojstvu je darovnica kraljice Marije od 14. rujna 1387. g. Darovnica opisuje dva odvojena čina – oslobađanje kraljice Marije od kraljevske dužnosti i donaciju zemlje braće Horvat Nikoli Gorjanskom, sinu bivšeg dvorskog palatina koji je ubijen u prepadu na kraljice kod Đakova. U donacijskom dijelu isprave donosi se priča o izdaji braće Horvat, kao razlog za oduzimanje posjeda, a predstavljena je kao govor kraljice Marije. Priča započinje putovanjem dviju kraljica od Bude prema Đakovu zbog izdaje braće Horvat. Spominje se i kratka vlast Karla Dračkog. Odatle se priča razvija prema već poznatom redu, s vrhuncem u ubojstvu kraljice Elizabete. Priča u darovnici završava oslobađanjem kraljice Marije iz zatočeništva.
Mladen Ančić priču unutar darovnice smatra neobičnom. Ona nije objektivna, ne tiče se onoga koji profitira donacijom. Ispričana je iz perspektive kraljice kao vladarice, s ciljem opravdanja oduzimanja imovine braći Horvat. Rezultat je bio razvoj službene verzije priče o događajima koji su okarakterizirani kao „činovi izdaje“. Razlog zašto je bila potrebna službena verzija priče bio je u tome što su prelati, baruni i plemstvo Kraljevstva te događaje iz 1386. g. interpretirali drugačije. Ta grupa se sastala u kolovozu 1386. g. s ciljem da izda dekret koji je trebao poslužiti kao „mirovni ugovor“. U izjavi je konstatirano da događaji iz pobune nisu bili izdaja, već „stara neprijateljstva između dviju strana“ te da bi kraljice banu Ivanu i prioru Ivanu od Vrane trebale oprostiti prijestupe koje su slučajem počinili protiv njih. Pjesma Carmen de Carolo Parvo, venecijanskog notara i humanista Lawrencea de Monacisa, svjedoči da je ta verzija priče bila raširena među plemstvom.
Stjepan Lacković, kao jedan od vođa pobune, dao je napisati svoju verziju događaja. U dokumentu od 12. veljače 1389. g. njegova kancelarija je sukob između zavađenih strana opisala kao „rat između dvije strane“, od kojih nije jedna nije bila u pravu. Ančić upućuje na suvremeni dokument od 15. siječnja 1389. g. koji je proizvela kraljevska kancelarija. U usporedbi s Lackovićevim dokumentom, već spomenuti sukob je opisan kao pravedna akcija vršitelja kraljevske vlasti protiv „poznatog nevjernika“. U tom kontekstu, Lawrenceovo izostavljanje razdoblja zarobljeništva kraljica Ančić smatra važnim.
Autor spominje i „dnevnik-kroniku“ Pavla de Paula, zadarskog patricija, političara i odvjetnika. Nju su dodatno uredili Ivan Lučić Lucius i kasnije Ferdo Šišić. Iako je Šišićev prijepis kronike sačuvan tek iz „četvrte ruke“, Ančić joj daje povjerenje zbog bliskosti i prijateljstva de Paula s kraljicom Marijom. S kraljicom Elizabetom se susreo samo jednom, prilikom njezinog darivanja novog kovčega za relikvije sv. Šimuna, a zanimljivo je da u kronici ne spominje događaje oko krunidbe Karla Dračkog ili zatočeništva kraljica Elizabete i Marije. Kada piše o Elizabetinoj smrti, samo konstatira da je bila zatvorena u novigradsku citadelu. Zatim nastavlja da je kraljica Marija bila „oslobođena iz zarobljeništva“ te da je izašla iz citadele „na jutro“ 4. lipnja 1387. g. Nakon toga de Paulo bilježi da je kraljica otišla u Nin, gdje se on susreo s njome. Ančić zaključuje kako Pavlu de Paulu nije bilo važno zabilježiti svaki detalj događaja, kao ni davati duga objašnjenja, nego samo zabilježiti što se kada dogodilo.
Mladen Ančić spominje i redakciju teksta Pavla de Paula koju je proveo Ivan Lučić Lucius. Spominje ju jer jedino tamo de Paulo spominje smrt kraljice Elizabete. Bilježi da je Ivan Horvat 16. siječnja 1387. g. bio u Zadru i donio vijesti o smrti kraljice Elizabete. Također bilježi da je Ivan bio iznenađen tom viješću. Zatim de Paulo bilježi da mu je netko rekao da je tijelo kraljice Elizabete potajno doneseno u Zadar 9. veljače i pohranjeno u Samostan sv. Krševana. Dalje piše isto kao i u redakciji Šišića.
Deset godina poslije ovih zabilješki, de Paulo ponovno piše o smrti kraljice Elizabete, ovaj put po direktivi kralja Žigmunda Luksemburškog, koji se na povratku iz Carigrada 1394. g. zaustavio u Kninu i pozvao zadarske velikaše kako bi raščistio okolnosti smrti kraljice Elizabete. Kako piše de Paulo, u Knin su pozvani oni koji su bili osumnjičeni da su sudjelovali u tim događajima, a i de Paulo je bio prisutan. Pozvani su se sigurno vratili u Zadar, a optužbe protiv njih su odbačene. Kraljeve optužbe su bile utemeljene, ali nije bilo konkretnih dokaza. Tako je de Paulo umjesto riječi „ubojstvo“ za događaje oko sudbine kraljice Elizabete upotrijebio riječ „smrt“, pošto nije bilo dokaza da je riječ o ubojstvu.
Sljedeća vijest koju Mladen Ančić donosi o smrti kraljice Elizabete je ona mletačkog veleposlanika Pantaleona Barboma. Barbom daje izvještaj kako je razgovarao s kraljem Žigmundom na Uskrs 1387. g. i da je kralj tvrdio da je kraljica Elizabeta još uvijek živa. Ančić u tome vidi neobičnost, jer je prije toga vijest o smrti kraljice Elizabete već bila poznata u Veneciji. Uz to, u Zadru su boravili firentinski trgovci koji su trgovali sve do Zagreba i Bude, pa je još nevjerojatnije kako kralj nije znao da je kraljica pokojna. Tu su i pismo firentinskih trgovaca u kojem je detaljno opisan napad na Karla Dračkog te pismo firentinskog trgovca u kojem je detaljno opisano zbivanje kod Đakova 24. lipnja 1386. g.
Na kraljevski dvor vijest o smrti kraljice Elizabete stigla je tijekom travnja 1387. g., a prvi put je proglašena mrtvom u ispravi od 17. travnja. Tijekom sljedećeg mjeseca smrt kraljice Elizabete pretvorena je u priču o njezinom ubojstvu gušenjem, za koje su okrivljeni braća Horvat. Ova konstruirana priča potvrđena je u donacijskoj ispravi koja se ticala zaplijenjenih posjeda braće Horvat od 17. svibnja 1387. g., nekoliko dana prije oslobođenja kraljice Marije, svjedoka Elizabetine smrti. Ančić smatra da su postojale dvije verzije priče, što potvrđuje izvorima – prva, kraljeva verzija o ubojstvu kraljice Elizabete i druga, plemstva i baruna, da je kraljica umrla prirodnom smrću.
Nepopularnost priče o ubojstvu kraljice Elizabete
Priča o ubojstvu kraljice Elizabete Kotromanić nikada nije bila popularna, a nije ni uspješno „puštena“ u kanale kojima se mogla širiti dalje, zaključuje Ančić. Priča je vjerojatno smišljena i razvijena od strane nadbiskupa Ivana Kaniže kako bi naštetio ugledu obitelji Horvat i Paližna te kako bi pružio opravdanje zašto su oni proglašeni „izdajicama“. Iz svega navedenoga Mladen Ančić zaključuje da je glavna zapreka za uspjeh priče o ubojstvu kraljice Elizabete bila nevoljkost kraljice Marije da podrži ispričanu priču. Očito nije bila u položaju da ospori istinitost priče koju je stvorio Žigmundov krug. Istovremeno je uspjela stvoriti glasine što se događalo tijekom zatočeništva nje i njezine majke u Novigradu.
Zašto je Marija tako postupila? Zasigurno je bila nesretna načinom na koji su je njezin muž Žigmund i njegovi podržavatelji lišili prava na položaj vladarice. Ipak, pronašla je način kako izraziti svoje mišljenje kroz pravne dokumente kojima je darivala određene subjekte. Tako pitanje smrti kraljice Elizabete nije samo pitanje što se dogodilo u Novigradu tijekom njezinog i zatočeništva njezine kćeri, nego je korišteno i za tvorbu političkog identiteta, zaključuje Ančić. Takve priče se mogu iskoristiti i da mobiliziraju te da se da koherentnost političkim mrežama, osobito u kontekstu kontinuirane politike. Na taj način ih možemo okarakterizirati kao „političku propagandu“.
Zaključno, rad Mladena Ančića je značajan doprinos povijesnoj znanosti. Otvara nam nove vidike kada proučavamo Protudvorski pokret. Ančićev tekst preporučam svima koje zanima 14. stoljeće u srednjovjekovnoj Hrvatskoj.
Preporuka za čitanje: