Postoji jedan uvriježeni stereotip koji naizgled ne ide na ruku majstorima historijskog zanata – povjesničari vole pisati bez da previše preispituju vlastitu metodologiju, bez da se kritički osvrću na vlastiti jezični konstrukt kojim u život dovode povijesne osobe ili pak pojedinačne događaje smještaju u povijesne procese i strukture. Također, povjesničarima se često predbacuje vjera u to da je iz vlastitog pera moguće u cijelosti odstraniti otisak vlastite osobe te se time u potpunosti približiti magičnom idealu objektivnosti.
Kao što je slučaj i s ostalim humanističkim disciplinama, i u historiju su ušetale postmodernističke paradigme koje su ozbiljno uzdrmale i ugrozile mogućnost historijskog znanja kao takvog. U literaturi poznato kao “lingvistički obrat”, historija više ne propituje samo ono što je u njezinoj domeni prikazano (prošla stvarnost), već se kritički osvrće i na nedostatke i ograničenja vlastite predstavljačke djelatnosti. Prvenstveno se koristeći dosezima književne teorije, povjesničari naoružani idejama francuskih poststrukturalističkih autora (s pravom) smatraju da su upravo oni dopuna koja historijskoj znanosti može podići samosvijest i omogućiti dodatno sazrijevanje. S druge strane, kritičari takvih paradigmi (također s pravom) u tome vide moguću sporu i bolnu smrt historijske znanosti. Za kritičare poststrukturalizma u humanističkim znanostima općenito, vještice su uglavnom tri: Jacques Derrida, Michel Foucault i Jacques Lacan.
Postizmi
Međutim, važno je naglasiti razliku između dvaju postizama: preporučljivo je poststrukturalizmom nazivati skup teorija i praksi koje su inicirali francuski autori od 60-ih godina prošlog stoljeća, dok se postmodernizam uobičajeno koristi kao naziv povijesne epohe (iako mu se u tome slučaju ponekad suprotstavlja pojam postmoderne). Kada se govori o historijskoj znanosti, onda se uglavnom govori o postmodernističkoj historiji.
Neke od glavnih značajki postmodernizma u svojem je utjecajnom eseju definirao marksistički autor Fredric Jameson – npr. brisanje granica između visoke i popularne kulture, integracija estetske proizvodnje u robnu, kritika hermeneutike, raspadnuti nasuprot otuđenom modernističkom subjektu, stilistička i diskurzivna heterogenost itd. Ipak, rodnim mjestom smatra se Lyotardovo Postmoderno stanje u kome autor opisuje novo stanje znanja obilježeno krizom tzv. metanaracija. Pojednostavljeno – znanost i filozofija, koje tragaju za istinom, u svojoj pozadini nose priču koja ih legitimira, a upravo je novo postmoderno stanje ono u kome se takve velike priče preispituju.
Letalne injekcije iz Pariza
Da bi se shvatila poststrukturalistička misao, potrebno je u najkraćim crtama objasniti ono s čime ona nastoji raskrstiti, a to je prvenstveno strukturalistička lingvistika Ferdinanda de Saussurea i njegova koncepcija arbitrarnosti jezičnog znaka. Jezični znak sastoji se od dva dijela: označitelja (izraza, skupa glasova) te označenog (sadržaja, dijela stvarnog svijeta) koji su u arbitrarnom/proizvoljnom odnosu. To što skup glasova upućuje na određeni koncept u stvarnosti rezultat je dogovora (konvencije) zato što između njih ne postoji neka prirodna veza kao što je to npr. slučaj sa simbolom.
Francuski filozof Jacques Derrida pokazuje kako Saussure zapravo dekonstruira sebe samog. Općenito govoreći o dekonstrukciji (koju je započeo Derrida), korisna je definicija Jonathana Cullera: dekonstruirati diskurs znači pokazati kako podriva filozofiju koju brani ili hijerarhijske opreke na kojima počiva. Derrida kritizira tradicionalno favoriziranje govora iznad pisma, odnosno mišljenje da je govor u izravnom dodiru sa značenjem, a pismo je njegovo iskrivljenje. Derrida razbija/proširuje Saussureov jezični znak – Derrida ne vidi znak kao pozitivni entitet, već je svaki znak produkt sustava razlike (différance); nijedan znak ne može funkcionirati bez da je u vezi s nekim drugim, u svakom znaku nakupljaju se tragovi drugog. Zbog toga npr. nijedna riječ ne može garantirati stabilno značenje.
Utjecajni i kontroverzni mislilac Michel Foucault najpoznatiji je po tome što svijet promatra kroz prizmu moći. Za Foucaulta je znanje neodvojivo od moći koja u svakom povijesnom trenutku odvaja istinito od neistinitog, pravo od krivog, prihvatljivo od devijantnog, a svrha njegove analize je upravo prodiranje u različite režime istine tijekom povijesti. Foucault u raspravu unosi pojam diskursa kojem se najviše posvećuje u Arheologiji znanja u kojoj favorizira historiju koja se temelji na diskontinuitetu i lomu, a ne strukturi i linearnosti kojoj teži tradicionalna historija. Diskurs konstituira znanje i uvijek je vezan uz moć, međutim pažnja više nije usmjerena na ono što se u njegovu okrilju pojavljuje, već je potrebno izdići se na razinu diskursa samog te otkriti po kojim se pravilima mogu pojavljivati objekti unutar njega. Iskaz, kao atom diskursa (njegova osnovna jedinica), uvjetovan je pravilima pojavljivanja, a potrebno je pronaći taj zakon i pritom postavljati pitanja poput onoga Tko govori? ili iz koje institucije on izvire. Po Foucaultu nije moguće stajati izvan povijesti ili izvan diskursa, jezik nema reprezentacijski karakter, zbog čega nije ni moguće smatrati da historija može biti potpuno objektivna.
Prije svega poznat po svojoj teoriji o smrti autora, Roland Barthes u Diskursu povijesti postavlja pitanje razlikuje li se pripovijedanje prošlih događaja od onog u književnosti. Povjesničar se nastoji uzdići na razinu objektivnog diskursa u kome sebe mijenja objektivnom osobom. Historijski diskurs ima dvije faze: u prvoj su referent i diskurs odvojeni, dok u drugoj referent dolazi u direktan dodir s označiteljem, što može dovesti samo do iluzije stvarnosti odnosno postići tzv. realistički efekt. O pravom početku lingvističkog obrata možemo govoriti od 1973. i objavljivanja djela Metahistory: The Historical Imagination in Nineteenth-Century Europe američkog autora Haydena Whitea. White smatra da je povijesna zbilja predlogična/antilogična te da joj je smisao moguće nametnuti isključivo jezikom, zbog čega je pisanje historije uvijek i literarni pothvat. White analizira klasične tekstove 19. stoljeća te u njima pronalazi četiri načina zapleta, četiri vrste argumentacije te četiri načina ideološkog sudjelovanja.
Poststrukturalizam promiče ideju da shvaćanje realnosti počiva isključivo na jeziku (u kojem, kako pokazuje Derrida, ne postoji garancija stabilnog značenja) te da jezik prethodi stvarnosti koju konstituira, a ne zrcali. Smrt autora sa sobom nosi ideju beskonačnih interpretacija, zbog čega je i poljuljana sigurnost dobivanja obavijesti iz povijesnih izvora. Pažnja se sve više premješta na postojanje više historija, odnosno istaživanje marginalnih društvenih skupina koje su često bile zapostavljane u tradicionalnoj historiji.
Jasno je da je ovime uzdrmano tlo historijske znanosti koja zbog toga zapada u epistemološku krizu, a teoretičari poststruktualizma postaju trn u oku tradicionalnijih lijevih i desnih historičara koji vide vrijednost i svrhu u (istraživanju) povijesti. Čitatelje ponekad obeshrabruju tekstovi pisani labirintskom prozom koja može zadati glavobolju i koja je često na meti kritičara koji tvrde da takvo zakrabuljeno pisanje upućuje na nedostatak autentičnih i kompleksnih ideja.
Dva dekonstrukcionista
Dvojica utjecajnijih zagovornika postmodernističkih paradigmi u historiografiji su britanski povjesničari Keith Jenkins i Alun Munslow. Radikalno dovodeći u pitanje znanstvenost historije i njezinu neraskidivost od pripovijedanja zbog kojeg je historiografski tekst ujedno i estetički predmet, objektivnost historije smatraju već davno prevladanom iluzijom.
U svojoj knjizi Promišljanje historije Jenkins se odmah na početku kritički osvrnuo na povjesničare koji u pravilu uporno odbijaju prikloniti pažnju bilo kakvim teorijskim raspravama. Jenkins historiju definira kao diskurs o prošlosti, ali kategorički različit od nje – prošlosti više nema, ona je izvan našeg iskustva te do nas dolazi isključivo putem priča. Također, prošlu stvarnost ne možemo dohvatiti u totalu, već ju je moguće zahvatiti samo fragmentarno. Povjesničareva metoda uvijek je izraz vlastitog ideološkog opredjeljenja, uvijek je pisana za nekog.
Munslow smatra da je historijska metoda uvijek neformalna te da ona ne može pretendirati na pravu znanstvenost. Da bi se na kraju priklonio dekonstrukcionističkoj historiji koja niječe empirizam, Munslow objašnjava glavne karakteristike rekonstrukcionizma i konstrukcionizma koji dominiraju tradicionalnom historijom. I jednom i drugom priklonjen je povjesničarski mainstream koji smatra da je moguće otkriti istinu u povijesti te da je nužno njegovati ideal objektivnosti. Rekonstrukcionizam podrazumijeva da istina proizlazi iz primarnih izvora te odbacuje bilo kakvo teoretiziranje i filozofiranje, dok konstrukcionizam postavlja socijalne teorije, objasnidbene modele u kojima su ulančani pojedinačni događaji.
Zločesti i malo manje zločesti kritičari
Govoreći o humanistici općenito, poststrukturalizam je našao mnoge pristaše, pogotovo u studijima književnosti, rodnih ili postkolonijalnih studija. Osoba koja već tridesetak godina detektira razorne posljedice francuskih ideja na američkim sveučilištima je Camille Paglia. Paglia je 1991. u svom eseju Junk Bonds and Corporate Raiders: Academe in the Hour of the Wolf nastojala, na temelju prikaza dviju studija antičke homoseksualnosti, razjasniti negativan utjecaj kojim je Foucault preplavio čitavu humanistiku – Big Daddy Syndrome koji Foucaulta tretira kao apsolutno primjenjivog i nepogrešivog mislioca, čija je posljedica negiranje istraživanja i upoznavanja s literaturom prije Foucaulta te nedovoljno širok i interdiscipliniran pristup znanju. Paglia se žestoko obrušava na Foucaultovu originalnost koju smatra produktom neznanja ljudi koji ga takvim epitetima krste, njegovu zaključanost u francuskoj kulturi i općenito zanemarivanje biologije. Također, opsjednutost francuskim teoretičarima vidi kao zapreku dubokom i širokom istraživanju povijesti te preveliku fiksiranost na jezik za koji smatra da ne konstituira, već odražava stvarnost te je samo jedan od kompleksnih načina doživljavanja svijeta. Ljude koji su preuzeli francuske ideje u 70-ima smatra baby-boom karijeristima koji su francuske autore isforsirali na studente te onima talentiranijima uništili volju za inventivnošću i originalnošću. Uvijek osebujna i oštra, Paglia ovako izražava svoje mišljenje o Foucaultu za kojeg smatra da je na sveučilištima poprimio oblik religijske figure: Bolje Jehova nego Foucault.
French theory is like those how-to tapes guaranteed to make you a real-estate millionare overnight. Gain power by attacking power! Make a killing! Be a master of the universe! Call this number in Paris now!
– Camille Paglia, Junk Bonds and Corporate Raiders: Academe in the Hour of the Wolf
Kritičari postmodernističkih paradigmi u historijskoj znanosti vide ih kao pretenciozno i chic iznošenje na vidjelo onoga što je povjesničarima oduvijek bilo samorazumljivo – da je prošla stvarnost samo djelomično spoznatljiva na temelju tragova koje ostavlja za sobom te da iz našeg istraživanja i pisanja o njoj nije moguće u potpunosti odstraniti klice sadašnjosti. Mirjana Gross, hrvatska povjesničarka koja se tijekom svoje karijere trudila obavještavati uspavanu akademsku zajednicu o novim strujanjima i teorijskim pristupima u historijskoj znanosti, također je kritična prema postmodernizmu i dekonstrukciji. Gross smatra da se izvori mogu obraditi tako da se o njima dobije određena obavijest o pojavama u prošlosti te da istina/zbilja mora biti regulativno načelo. U tvrdnji radikalnijih struja da je u historiji sve zapravo invencija s pravom je moguće vidjeti moguću smrt i opasnost opstanka historijske znanosti.
Iako postmodernisti u francuskim idejama vide dopunu koja joj daje veću ozbiljnost i samokritičnost, kritičari u tome vide provalu koja nastoji uništiti, a ne konstruirati nešto vrijedno, zureći svojim mračnim i pasivnim nihilističkim očima u svaki marljivi i plemeniti pokušaj objašnjavanja i razumijevanja (prošlog) svijeta. Jer zapravo je i najveća novina i svrha postmodernističke struje ta da isključivo preispituje i negira. Kritičari smatraju da postmodernisti često zaboravljaju da iza historiografskog teksta postoji golem i mukotrpni istraživački rad, samo kako bi konačni rezultat mogli podmuklo prekrižiti svojim crvenim olovkama i proglasiti ga krajnje sumnjivim ili traljavim.
Međutim, i postmodernisti razumiju da historiju jednostavno nije moguće odbaciti te se čak i Keith Jenkins, koji se smatra ekstremnijim pobornikom dekonstrukcije, zalaže za pozitivni refleksivni skepticizam. White potiče povjesničare da se okušaju i u drugim modusima, ne samo u ironijskom koji je dominantan u suvremenoj historiji. Budući da je (možda istovremeno i mana i vrlina) historije ta da svakom istraživaču ostavlja široko polje slobode, na svakom je pojedincu da odluči hoće li obraćati pažnju na teoriju i koje će mišljenje primijeniti u rezultatima svoga istraživanja.
Preporuke za čitanje
Blažević, Zrinka. Prevođenje povijesti. Teorijski obrati i suvremena historijska znanost. Zagreb: Srednja Europa, 2014.
Culler, Jonathan. O Dekonstrukciji: teorija i kritika poslije strukturalizma. Zagreb: Globus, 1991.
Foucault, Michel. Arheologija znanja. Zagreb: Mizantrop, 2019.
Gross, Mirjana. “Dekonstrukcija historije ili svijet bez prošlosti.” Historijski zbornik vol. 62, br. 1 (2009): 165-194.
Jenkins, Keith, ur. The Postmodern History Reader. London, New York: Routledge, 2018.
_____________. Promišljanje historije. Zagreb: Srednja Europa, 2008.
Lyotard, Jean-François. Postmoderno stanje. Zagreb: Ibis-grafika, 2005.
Munslow, Alun. Deconstructing History. London, New York: Routledge, 2001.
Paglia, Camille. “Junk Bonds and Corporate Raiders: Academe in the Hour of the Wolf.” Arion: A Journal of Humanities and the Classics vol. 1, br. 2 (1991): 139-212.
