Jedan od zaštitnih znakova grada Venecije je bazilika sv. Marka, njezin zvonik i Piazza pred njom. Na zapadnom pročelju bazilike iznad glavnog portala stoje tri luka, a jedan od njih je i arco dei mestieri. Na početku lijeve strane toga luka nalazi se prikaz starca duge, skoro pa mezopotamske brade koji sjedi oslonjen na dva štapa. Kažiprst mu je u ustima, odnosno dira usnice. Starije predaje tvrde da se radi o prikazu protomajstora bazilike koji je obećao podići najveličanstveniju građevinu, a kao protuuslugu od gradskih otaca tražio je podizanje vlastite statue na pročelju bazilike. Kasnije se, navodno, izlanuo da nije stvar izveo kako je zamislio pa je Senat odlučio da ga se prikaže kao hroma starca koji se, grizući prst, kaje za izrečene riječi. Radi li se zaista o nagrđenom prikazu nezadovoljnog protomajstora bazilike ili je riječ o nečemu drugom? Zašto bi tako moćna država, nakon što je 1204. oborila Istočno Rimsko Carstvo, na najreprezentativnijem mjestu, štoviše na mjestu koje simbolizira njezin identitet i moć postavila prikaz očito ambicioznog, ali nesmotrenog arhitekta?
Počeci Venecije i kulta sv. Marka
Počeci grada Venecije sežu u drugu polovicu 6. stoljeća kada stanovništvo furlanskog i venetskog kopna traži privremeno utočište od langobardskih osvajača. Lokalnom nelangobardskom stanovništvu laguna je tada predstavljala sigurno i trajno utočište. Na najizbočenijem dijelu kopna u novonastalom naselju Cittanova smjestila se bizantska vlast. Drugi naziv naselja bio je Herakleja, upravo po tadašnjem bizantskom caru, a u njemu se sklonio i biskup Oderza. Biskup Altina pobjegao je na otočić Torcello na kojemu je 639. posvećena katedrala. Istovremeno ili par godina kasnije posvećena je i stolnica u Herakleji.
Smatra se da se oko sredine osmog stoljeća sjedište iz Herakleje preselilo na otočić Malamocca. Ipak je moguće tumačiti da se na Malamocci razvila autonomna protucarska frakcija dok je istovremeno vlast vjerna Bizantu ostala u Herakleji. U svakom slučaju otočići lagune postali su utočište izbjeglom stanovništvu donjeg toka rijeke Pad, Altina, Trevisa i (možda) Padove. Budući da se prenesena biskupska sjela nisu održala oko 775. osnovana je biskupija na otočiću Olivolo. Na njemu će stolovati biskup svih otočića u laguni, kasnije patrijarh Venecije, sve do 1807. Nakon Herakleje i Malamocce političko središte lagune 811. postaje otočić Rialto. Civitas Rivoalti prerast će u Civitas Venetiarum. Dvadesetak godina kasnije na Rialto su stigle moći svetog evanđelista Marka koje su iz Aleksandrije prokrijumčarili trgovci, navodno među kupusom. Relikvije su položene u kapelu duždeve palače i započelo se s gradnjom prve bazilike. Sv. Marko zamijenio je „bizantskog“ sveca Teodora Stratelata, ali novi kult ne treba promatrati kao udaljavanje od Konstantinopola već kao udaljavanje od Akvileje i crkvenog podložništva. Naime, tradicija je držala da je sv. Marko osnivač akvilejske Crkve. Sam dolazak relikvija na Rialto dogodio se nakon sinode u Mantovi na kojoj se pokušao razriješiti spor dvojice patrijarha, gradeškog i akvilejskog, a uspostava novog kulta jasno pokazuje da se Rialto nametao ne samo kao političko središte dukata već i crkveno.
Bazilika sv. Marka – ogledalo identiteta Serenissime
Postojećoj bazilici prethodile su dvije crkve posvećene zaštitniku Venecije. Današnja bazilika izgrađena je u drugoj polovici 11. stoljeća. Građena je po uzoru na Crkvu svetih Apostola u Konstantinopolu (Apostoleion). Budući da je bazilika sama po sebi „duždeva kapela“, a ne i venecijanska katedrala (to će postati nedugo nakon pada Mletačke Republike) ne čudi što je kao arhitektonsko rješenje za njezinu izgradnju poslužio upravo carski mauzolej u prijestolnici Istočnog Rimskog Carstva. Istu su crkvu, kao i cijeli grad, Mlečani i opljačkali 1204. te s pojedinim ukradenim stvarima dodatno uresili samu baziliku. Vjerojatno su najpoznatije ukradene umjetnine brončana kvadriga s konstantinopolskog hipodroma i prikaz tetrarhije.
Iznad glavnog portala bazilike nalazi se nekoliko lukova od kojih su tri skulpturalno ukrašena. Dva skulpturalna ciklusa na prvom luku moguće je tumačiti kao borbu između dobra i zla. Na drugom luku s unutarnje strane prikazani su mjeseci u godini i znakovi zodijaka, a s vanjske strane vrline i blaženstva. Na trećem luku iznutra su prikazani venecijanski obrtnici, a izvana proroci. Dakako, druge interpretacije povezuju skulpturalni program s političkom situacijom i sl.
Proto di San Marco
Već su spomenute kasnije venecijanske predaje o prikazu lika budalastog protomajstora na najvažnijoj građevini Venecije. Zašto bi to netko odlučio napraviti? Zar to ne bi bila poruga najmonumentalnijoj građevini koja je upravo dovršena?
U njegovoj dugoj bradi, koja podsjeća na one mezopotamske, treba vidjeti nešto starozavjetno. Prije svega mistično i mudro. Starac je prikazan s licem u profilu te s kapom nabijenom preko čela. Dva druga starčeva atributa su kažiprst u ustima i dva štapa. Silentium-gestu kao atribut koristi više likova, a to su nijemi, prikriveni svjedoci događaja, oni koji mucaju, koji spavaju, koji govore nerazumljivim jezikom. Štap je simbol pastira, zapovjednika, hodočasnika, biskupa i sl. Zanimljiva je i starčeva kapica koju u onovremenoj francuskoj skulpturi najčešće nose proroci.
Joško Belamarić vješto je povezao dva atributa, šutnju i štapove. U Starom zavjetu dva štapa se posebno vezuju uz Zahariju. Svevišnji naređuje proroku da pase ovce klanice i on to radi te koristi dva štapa i imenuje ih Jedan nazvah Naklonost, drugi Sveza. Međutim, silentium-gesta atribut je jednog drugog Zaharije, oca Ivana Krstitelja. Zanijemio je kada je odbio povjerovati anđelu da će u staroj dobi dobiti sina. Dakle, prikaz protomajstora u stvari je prikaz starozavjetnog proroka, ali je došlo do ikonografske zbrke, što samo po sebi nije ništa neobično za srednji vijek, ako ne i karakteristično. Slična zbrka dogodila se i u kraljevskoj kapeli normanske dinastije u Palermu, gdje Zaharija drži kadionik, simbol oca Ivana Krstitelja, a istovremeno drži svitak na kojemu je natpis iz knjige onog starijeg Zaharije.
Kult sv. Zaharije, oca Ivana Krstitelja, ali i brojnih drugi kultovi starozavjetnih svetaca bili su značajni u Veneciji, a u tome se prije svega očituje utjecaj Istoka. Mramorni prikaz dugobradog starca, vjerojatno iz sredine 14. stoljeća, uklapa se u cjeloviti ikonografski program. U luneti iznad glavnog portala izvorno je stajao mozaik koji prikazuje Adventus Domini. Dakle, zaključuje Belamarić, cjelokupni ikonografski program morao je upućivati na drugi Kristov dolazak i Posljednji sud. Prikazi vrlina i mjeseca u godini (prvi i drugi luk) u francuskoj i talijanskoj tradiciji vezani su uz Posljednji sud, a srednjovjekovna teologija tek u Kristovu konačnom spasenju svijeta vidi ispunjenje proroštava. Proroci najavljuju Posljednji sud.
Preporuke za čitanje
Belamarić, Joško. „Šutnja protomajstora bazilike San Marco u Veneciji – razriješena.“ Radovi Instituta za povijest umjetnosti 12-13 (1988): 97-107.
Cozzi, Gaetano, Michael Knapton i Giovanni Scarabello. Povijest Venecije. Zagreb: Izdanja Antibarbarus d.o.o., 2007.
Rosen, Mark. „The Republic at Work: S. Marco’s Reliefs of the Venetian Trades.“ The Art Bulletin 90/1 (2008): 54-75.
