Protestantizam, imigracija i Ku Klux Klan: društvena pozadina prohibicije u SAD-u

„Zdravlje nacije“

Stupivši na snagu 16. siječnja 1920. godine, nakon ratifikacije u 36 od tadašnjih 48 saveznih država, 18. amandman američkog Ustava bitno je obilježio „lude dvadesete“ u Sjedinjenim Američkim Državama. Naime, njime je zakonski zabranjena „proizvodnja, prodaja i distribucija alkoholnih pića, te njihov uvoz u i izvoz iz Sjedinjenih Država i njima podređenih teritorija“ (čl. 1.). Opravdavana „zdravljem nacije“, ovakva je odluka predstavljala savršen primjer restrikcijske javne politike usmjerene promjeni ljudskog ponašanja, a zbog utjecaja koji su na njeno donošenje imala religijska i druga svjetonazorska uvjerenja, moguće ju je smjestiti i u nišu „politike grijeha“. Osim samog suzbijanja konzumacije alkohola i uz nju vezanih oblika devijantnog ponašanja, takva je politika stoga odražavala i druge, mnogo šire, procese u onodobnom američkom društvu.

Američko društvo trezvenosti i protestantski otpor društvenim promjenama

Zagovaranje kolektivne zabrane proizvodnje, prodaje i konzumacije alkoholnih pića svoj je konkretan oblik zadobilo tijekom 19. stoljeća osnutkom nekolicine organizacija. Ključnu ulogu pritom su igrale protestantske vjerske zajednice, poput evangelika ili mormona, sa svojim uvjerenjem kako je iskvareni svijet moguće ispraviti nametanjem propisa i pravila pomoću državnog aparata, koji stoga može biti iskorišten i u kristijanizirajuće svrhe. U takvom je kontekstu 1826. godine osnovano Američko društvo trezvenosti (American Temperance Society).

Agitacijom njegovih članova trezvenost je uskoro postala jednom od najistaknutijih poželjnih vrlina ambicioznih američkih mladića, odnosno svojevrsnim statusnim simbolom bijele srednje klase. Naišavši na poseban odaziv u ruralnim područjima naseljenima protestantskim „starosjediocima“, ovaj se pokret uklopio u šire tendencije otpora rastućoj urbanizaciji, modernizaciji i doseljavanju sve većeg broja imigranata, posebice onih iz katoličkih europskih zemalja poput Irske. Uz to, uslijed spomenute navezanosti za srednji sloj, pokret trezvenosti istovremeno je predstavljao kulturno-društveni otpor i nižim, ali i višim slojevima društva, koji su – svaki na svoj način – percipirani kao moralno iskvareni.

„Vječno pijani Irci“ – odnos prema katoličkim useljenicima

Ionako suočeni s čitavom plejadom nasilja i predrasuda, europski doseljenici takva su stajališta – s pravom – tumačili kao napad na svoj način života. Premda je među onima koji su se osjetili diskriminiranima bilo i protestanata (posebice njemačkih luterana s njihovom tradicijom uživanja u pivu), na posebnom su se udaru našli spomenuti katolici, tada stereotipno zamišljani u liku vječno pripitoga irskog „barbarina“. Valja naglasiti kako je tijekom 19. i znatnog dijela prve polovine 20. stoljeća u američkom društvu vladao naglašeni antikatolicizam, potaknut dvama čimbenicima.

Prvi od njih činila je navodna upitnost odanosti katolika novoj domovini, odnosno mogućnosti njenog supostojanja s odanošću papi, što je – posebice u razdoblju poslijeratnog izolacionizma – utjecalo na percepciju američkih katolika kao „potencijalnih izdajnika“. Poboljšanju njihove slike nije pridonosila ni činjenica da je između 1840. i okončanja politike otvorenih vrata 1924. godine u SAD iz Europe doselilo više od 30 milijuna ljudi, od kojih su mnogi bili upravo katolici. Dospijevajući iz naglašeno siromašnih krajeva istočne i južne Europe kao i spomenute Irske, ovi su doseljenici osim zbog vjerskih bili sumnjivi i zbog rasnih razloga – naime, onodobna ih je američka bjelačka javnost počesto doživljavala kao „nedovoljno bijele“ te stoga sklone raznim oblicima neciviliziranog ponašanja i nemogućnosti akulturacije u američko društvo.

Nepotrebno je naglašavati i kako je većina njih doseljavala u rastuće gradove, time dodatno potičući nepovjerenje i odbojnost ruralnijeg stanovništva. Jedan od njegovih odgovora stoga je činila opisana borba za prohibiciju, među svojim glavnim zagovornicima shvaćena kao zalaganje za nekadašnji, protestantskom etikom obilježen, način života. Premda su joj se neki od katolika pridružili, većina je u njoj vidjela protestantsku inicijativu te se stoga osjetila pozvanom oduprijeti se takvim nastojanjima.

Anti-salonska liga

Kako bi svom zalaganju dali konkretan politički oblik te borbu prenijeli na urbanu pozornicu, promicatelji zabrane alkohola 1893. godine organizirali su se i u Anti-salonsku ligu (Anti-Saloon League). Percipirana kao „produžena ruka Crkve (odnosno niza protestantskih Crkava) u borbi protiv salona“, kao mjesta ne samo uživanja u alkoholu i drugim porocima, već i koruptivnog političkog spletkarenja, Liga je svoje ciljeve nastojala ostvariti ponajprije putem lobiranja.

Pritom je odabran pristup koncentracije isključivo na pitanje alkohola, što je ponekad dovodilo i do prilično grotesknih situacija, poput službenog opominjanja članova Lige koji su iskazali podršku pokretu za zabranu cigareta. U konkretnom smislu takvo djelovanje Anti-salonske lige značilo je iskazivanje glasačke podrške onim kandidatima koji bi se uoči izbora – bez obzira na preostale karakteristike, političko poštenje pa čak i vlastito uživanje u alkoholu – obvezali da će po dolasku na željenu poziciju glasovati u prilog prohibiciji. Osnažena takvim djelovanjem na lokalnim razinama, Liga je napokon 1913. godine započela nacionalnu akciju zalaganja za donošenje ustavnog amandmana.

No, premda je donesen nakon više desetljeća zalaganja, a u kontekstu poslijeratnog žrtvovanja, 18. amandman svoje je zagovornike ipak zatekao nespremne. Tome je posebice pridonijela činjenica što savezne države za njegovu provedbu nisu osigurale dovoljno financijskih sredstava. Uz to, znatan broj zaduženih službenika i dalje je bio spreman progledati uživateljima alkohola kroz prste te, uslijed premale plaće, primiti mito, a razvio se i fenomen krijumčarenja koji je naposljetku postao toliko razgranat da ga se može smatrati jednim od ranih čimbenika srozavanja povjerenja američke javnosti u institucije i zakonski sustav, koje svoje vrhunce doživljava upravo u suvremeno doba.

Kako se uslijed svega vodstvo Lige još i razišlo glede pitanja treba li prohibiciju provoditi dugotrajnim educiranjem javnosti o štetnosti alkohola ili pak jačanjem državne prisile, dio njenog članstva stvari je odlučio uzeti u svoje ruke. Iako su pritom u većem broju slučajeva surađivali s lokalnim policijskim tijelima ili nastojali izvršiti pritisak na lokalne političare da ustavni amandman doista provedu u djelo, određen ih se broj odlučio osloniti na mračnog saveznika – Nevidljivo Carstvo, odnosno Ku Klux Klan.

(Ne)očekivani saveznik – Ku Klux Klan

Okupivši tri milijuna članova, Ku Klux Klan je početkom 1920-ih predstavljao zamjetnu silu utjecaja u pojedinim državama američkoga Srednjeg Zapada i Jugozapada (Indiana, Oregon, Teksas, Oklahoma i Colorado). Iako je za čitavoga svog postojanja ostao notornom organizacijom, bitno je napomenuti kako u djelovanju Klana treba uočiti tri razvojne faze. Dok su prvu od njih, tijekom razdoblja Rekonstrukcije, obilježila noćna jahanja i nasilje nad polako emancipiranim crnačkim stanovništvom, a treću – u drugoj polovini 20. stoljeća – terorističko djelovanje i neonacističke tendencije, u promatranom razdoblju Klan je – premda i dalje okrenut protiv crnaca, ali i imigranata, katolika i Židova – prolazio kroz svoju umjereniju fazu.

Upravo zbog toga postao je privlačnom organizacijom toliko velikom broju ‘običnih’ bijelih protestanata, koji su vjerovali kako putem njega mogu ostvariti svoje društvene ciljeve, odnosno u obliku društvenoga aktivizma na lokalnoj razini manifestirati svoj otpor prema, iz vlastite perspektive, negativnim promjenama u američkom društvu. Takav „reakcionarni populizam“, paralelan prekomjernom rastu važnosti sve korumpiranijih političkih institucija i sve utjecajnijih velikih korporacija, izrazio se stoga kroz klansku posvećenost „ograničenju imigracije, čistom amerikanizmu, rasnoj čistoći, provedbi zakona i protestantskom organiziranju nasuprot organiziranju katolika i Židova“, odnosno „uzimanje stvari u svoje ruke“.

Premda je vodstvo Anti-salonske lige službeno odbacilo mogućnost povezivanja s Klanom, vjerujući da bi to ne samo naštetilo javnoj slici Lige, već i dovelo u opasnost njen plan usredotočenosti isključivo na pitanje prohibicije, spomenuti su pokušaji suradnje lokalnih ogranaka s „zakukuljenim vitezovima“. S klanske strane ta je suradnja bila mnogo dobrodošlija, uslijed čega je jedno od klanskih glasila ustvrdilo kako „nisu svi anti-salonaši klanovci, ali su svi klanovci anti-salonaši“. Premda se KKK nastojao prometnuti u „militantnu ruku protestantskog prohibicionizma“, većina njegovih akcija ipak je bila u zakonskim okvirima, sastojeći se uglavnom od oštrog inzistiranja na provođenju američkih zakona i Ustava, čije su prekršitelje klanovci – sasvim prikladno – vidjeli upravo u imigrantima, posebice onima katoličke vjeroispovijesti.

No, osim stvaranja građanskih nadzornih tijela i vršenja pritisaka na lokalna tijela vlasti (ponajprije uz prijetnje prelaska brojne glasačke baze suprotstavljenom kandidatu), ipak je zabilježen i veći broj ‘tipičnih’ klanskih obračuna – spaljivanja ilegalnih prodavaonica alkohola, bičevanja ili premazivanja katranom njegovih proizvođača ili prodavača (zanimljivo, uglavnom bijelaca) i sličnih prekršitelja dogovorenoga moralnog koda (protestantske) zajednice. Takvo ponašanje odbilo je veći broj dotadašnjih umjerenih pristaša, uslijed čega je Klan – u kombinaciji s rastućim skandalima oko političkih i drugih pitanja – krajem 1920-ih ponovo izgubio popularnost.

Epilog – krah federalne provedbe prohibicije

Popularnost, ako ju je u širim krugovima uopće ikada i imala, kroz sljedećih je desetak godina izgubila i sama prohibicija, potaknuvši već spomenuto urušavanje zakonskog sustava i zapravo povisivši stope ozbiljnog bavljenja kriminalom. Dana 5. prosinca 1933. godine donošenjem novoga, 21. ustavnog amandmana prohibicija je stoga dokinuta, izazvavši val proslava diljem zemlje. No, premda je time prestala važiti kao zakonska osnova na federalnoj razini, mogućnost zabrane alkohola na razini saveznih država ipak je opstala; čak 39 država omogućilo je određivanje „lokalne opcije“ pomoću izbora, uslijed čega se država ponovo podijelila na „mokre“ i „suhe“ okruge, kao u razdoblju prije 1920. godine.

Iako im se broj tijekom 20. stoljeća postupno smanjivao, zanimljivo je istaknuti kako i danas postoje neki okruzi s različitim razinama zakonske regulacije (ne)mogućnosti prodaje alkoholnih pića. Odražavajući i time kulturno-svjetonazorsku pozadinu čitavog procesa, velika većina njih nalazi se upravo u ruralnijim krajevima s evangeličkom većinom.

Preporuke za čitanje:

Frendreis, John, Raymond Tatalovich. „’A Hundred Miles of Dry’: Religion and the Persistence of Prohibition in the U. S. States“. State Politics and Policy Quarterly 10/3 (2010): 302-319.

Pergam, Thomas R. „Hoodwinked: The Anti-Saloon League and the Ku Klux Klan in 1920s Prohibition Enforcement“. The Journal of the Gilded Age and Progressive Era 7/1 (2008): 89-119.

Zeitz, Josh. „When America Hated Catholics“. Politico Magazine (pristup 26. siječnja 2022).