Pomorske sile razvile su politički otvoreniji sustav u kojem se vlast nije koncentrirala u rukama jedne osobe, već je politički život poticao šire društvene slojeve da u njemu i sudjeluju. Bilo je nužno uključiti u proces donošenja odluka barem one slojeve kojima je dominacija na moru bila primarni interes, a to su uglavnom bili bogati trgovci. Na taj način, smatra autor, orijentacija prema morskim putevima vodila je i do politički progresivnijeg razvoja društva.
Iako vodene površine nisu nastanjive za ljudsku vrstu, veći dio povijesti, barem onaj prije izuma lokomotive, modernih cesta i automobila, obilježen je upravo onime što se događalo na vodenim površinama. U svojoj novoj knjizi „Seapower States: Maritime Culture, Continental Empires and the Conflict That Made the Modern World“ britanski povjesničar Andrew Lambert donosi priču o pet pomorskih sila u prošlosti, redom Ateni, Kartagi, Veneciji, Nizozemskoj Republici i Velikoj Britaniji te pritom analizira kako su navedene države ostvarile globalnu dominaciju disproporcionalnu s veličinom njihova teritorija.
Karakteristike pomorskih sila
Lambert tvrdi da jedino prethodno navedenih pet zemalja možemo svrstati u red pomorskih sila, prije svega zato što su namjerno dodijelile oceanima centralnu poziciju tokom izgradnje političkog i kulturnog identiteta. Samo posjedovanje velike mornarice nije dovoljno da bi se neku silu smatralo pomorskom, tvrdi autor, pritom navodeći suvremeni primjer SAD-a čija je vojna prisutnost na moru neupitna, ali koji sam sebe doživljava primarno kao kopnena zemlja.
Sam naslov knjige sadrži riječ konflikt, kojeg autora locira u oprečnim razvojnim modelima pomorskih sila i kopnenih carstava. Naime, Lambert smatra da su pomorske sile razvile politički otvoreniji sustav u kojem se vlast nije koncentrirala u rukama jedne osobe, već je politički život poticao šire društvene slojeve da u njemu i sudjeluju. Bilo je nužno uključiti u proces donošenja odluka barem one slojeve kojima je dominacija na moru bila primarni interes, a to su uglavnom bili bogati trgovci. Na taj način, smatra autor, orijentacija prema morskim putevima vodila je i do politički progresivnijeg razvoja društva, između ostalog i zbog razvijene komunikacije te ideja koje su mornari i trgovci prenosili iz dalekih krajeva.
Druga značajna prednost pomorskih sila, barem prema autoru, jest to što su usprkos beznačajnoj veličini vlastitog kopnenog teritorija uspjele biti značajan faktor na globalnoj sceni. Kao primjer ove asimetrije autor predlaže Feničane koji su, usprkos malom teritoriju, učinili egipatske faraone vlastitim klijentima zbog trgovine metalima, koji su bili nužni za izradu oružja i opremanje vojske.
Kraj pomorskih sila
Unatoč svim prednostima koje odlikuju pomorske sile, Lambert tvrdi da je završetak Drugog svjetskog rata označio i kraj pomorskih sila. Danas svijetom dominiraju sile poput Kine, Rusije i SAD-a, koje unatoč velikoj mornarici, autor promatra kao kopnene velesile. Također, iako je međunarodni robni promet pomorskim putovima danas veći nego u ikojem trenutku u povijesti, Lambert smatra da više ne postoji država čiji identitet ovisi o pomorskoj trgovačkoj djelatnosti, kao što je u prošlosti bio slučaj s Mletačkom Republikom.
Naposljetku, knjiga prikazuje pomorske sile kao izumrle vrste, dok autor sa sjetom viri u prošlost koja će se teško ponoviti. Iako je Lambertov bipolaran prikaz razvojnih modela kopnenih i pomorskih sila pojednostavljen i diskutabilan, njegova knjiga je jedna od onih koja demonstrira da autor ne mora nužno biti u pravu, da bi knjiga bila dobra. Sama autorova ambicija da uspoređuje pet različitih pomorskih sila kroz period od nekoliko milenija, ponekad i vrlo uspješno, dovoljna je pozivnica za uzeti knjigu u ruke.
Preporuka za čitanje: Andrew Lambert. Seapower States: Maritime Culture, Continental Empires and the Conflict That Made the Modern World. (Yale University Press, 2018)
