Vjerujem da je većina čula za velike plemićke obitelji srednjovjekovne Hrvatske – Zrinske, Frankopane, Šubiće, Baboniće, Nelipiće itd. Osim njih postojale su javnosti manje poznate plemićke obitelji, a jedna od njih bila je obitelj Moslavački. To je naziv pod kojim je u hrvatskoj historiografiji ostala poznata obitelj Monoszló, koja je pripadala srednjem plemstvu između rijeka Drave i Save, područja koje je većinom pripadalo srednjovjekovnoj Slavoniji. Čupori su bili ogranak plemićke obitelji Monoszló, koja se u izvorima pojavljuje u drugoj polovici 12. stoljeća. Čupor je nadimak onih članova obitelji koji su živjeli krajem 13. i početkom 14. stoljeća, a vjerojatno potječe od mađarske riječi za šalicu ili lonac.
Tko su bili plemići Monoszló ili Moslavački?
U objašnjenju tko su bili Monoszló ili Moslavački pomaže nam tekst Zrinke Nikolić Jakus pod naslovom „The Čupor of Monoszlo – an example of noble kindreds in the area between rivers Sava and Drava”. U radu je autorica iznijela sve važne podatke vezane uz podrijetlo i dolazak na povijesnu scenu obitelji Monoszló, kao i izvore koji nam oslikavaju kako su oni osnažili. Nikolić Jakus kao osnivača obitelji Monoszló navodi grofa Makariasa, čije ime se pojavljuje u vrijeme vladavine Bele III. (1172-1196). Već je njegov otac privukao pažnju kralja svojim vojnim umijećem. Za svoju službu dobio je plemićki posjed Moslavinu, koji je tada bio maknut iz kraljevskih posjeda, a njegov vlasnik je imao pravo kupiti kraljevski porez tipičan za Slavoniju. To se dogodilo već za Bele II. Slijepog (1131-1141), pretpostavlja autorica.
Kada govori o imenu obitelji i posjeda Monoszló, tj. Moslavina, Nikolić Jakus zaključuje da dolazi od slavenskog imena Mojslav ili Manislav. Naglašava i mogućnost da je obitelj dobila ime prema posjedu, čije ime je koristila kao obiteljsko, što je bilo uobičajeno među plemstvom, tek od kraja 13. stoljeća. Monoszló ili Moslavina je bio naziv i jednog od njihovih dvoraca u južnoj Moslavini. Na posjedu Veszprém (slov. Belomost) je također postojalo mjesto pod nazivom Monoszló od kojeg je potekao naziv plemićke obitelji koja je dala dva esztergomska (Esztergom, hrv. Ostrogon, slov. Ostrihom) nadbiskupa u 13. i 14. stoljeću, kao i zapovjednika mađarske vojske u Italiji u ratu 1356. i 1357./58.
Uspon obitelji Monoszló
Grof Makarias bio je predstavnik kralja Bele III. u Dalmaciji te se pojavljuje kasnije u društvu Belinog sina Andrije, piše Zrinka Nikolić Jakus. Bio je kraljevski sudac (1189.), grof Szolnoka u središnjoj Ugarskoj, viceban, a kasnije se spominje i kao ban. Obitelj grofa Makariasa imala je, osim u Moslavini i okolici, i posjede u grofoviji Bač (slov. Báč, mađ. Bács), blizu ulijevanja Drave u Dunav, zatim Hoyloc (Újlak) i Senpaul južno od Bača, u Srijemu (srb. Srem, mađ. Szerém, lat. Syrmia), u grofoviji Baranja (mađ. Baranya), Szilvas i još nekoliko posjeda u grofoviji Somogy. Te posjede su obrađivali slobodni i zavisni seljaci te su davali zamjetne prihode. Obitelj je imala prihode i od trgovišta na njihovom posjedu u Sonti, kao i prihode od luke na Dunavu. Bili su pokrovitelji, možda i osnivači, benediktinskog samostana Sv. Križa. Izgleda da je obitelj imala i pokroviteljski privilegij nad benediktinskim samostanom Sv. Duha u Nuštaru. Kad se sve uzme u obzir, Nikolić Jakus daje mogućnost da je obitelj grofa Makariasa bila iz grofovije Bač.
Većina ovih posjeda došla je u ruke Makariasovog sina bana Tome, koji je bio miljenik kralja Andrije II. jer ga je u mladosti podržao protiv njegovog brata kralja Emerika. Zbog odanosti princu Andriji, Toma je bio zatvoren i ozlijeđen, no kasnije je bio nagrađen. Za svoje zasluge Toma, kojeg Nikolić Jakus ističe kao prvog poznatog grofa grofovije Vukovo, a 1229. spomenut je kao ban, je dobio potvrdu obiteljskih posjeda, kao i onih novokupljenih, a dobio je i nove posjede u grofoviji Bač u blizini Dunava te posjede u blizini Nagylaka u Csanádskoj grofoviji, gdje je imao pravo na prijevoz soli rijekom Maros (hrv. Moriš, rum. Mureş, lat. Marisus). Nakon što je Toma ozlijeđen u kampanji u Galiciji, kralj Andrija mu je darovao i ribnjake sjeverno od Borova u grofoviji Vukovo te posjed u Zagrebačkoj grofoviji, između rijeka Odre i Save. Toma se odvojio od rodbine, a od njih je otkupio neke dijelove grofovija Sonta i Somogy. Nadalje, naslijedio je ili kupio posjede obitelji svoje majke u Podravini u blizini rijeke Drave. Ovi posljednji posjedi kasnije će se zvati Podravina (Monoszló), danas Podravska Moslavina. U drugoj polovici 13. stoljeća o Tominim potomcima se pisalo kao o de genere Thome bani, što je tek krajem stoljeća zamijenjeno nazivom Monoszló.
Nasljednici bana Tome i nadimak Čupor
Kako piše Zrinka Nikolić Jakus, Toma je imao dva sina koji su među sobom podijelili posjede u Bačkoj, Baranji i Srijemu. Zapadni posjedi, osobito Moslavina, postali su predmet spora između Tominih nasljednika i nasljednika Tominog brata Nikole. Izgleda da je politika Tome i njegovih sinova da kupuju posjede svojih rođaka uzrujala iste. Zato je polovicom 13. stoljeća došlo do nekoliko sukoba između članova roda bez nekog konačnog rješenja. Podjela Moslavine nakon smrti Makariasa II. dovela je do novih sukoba između nasljednika bana Tome i nasljednika Nikole; Nikolini nasljednici su se žalili da su dobili premalo. Spor je riješen intervencijom kralja Bele IV., iako je rješenje trebalo biti potvrđeno pod prijetnjom zagrebačkog biskupa da će ih izopćiti. Prema nagodbi, Grgur, sin bana Tome, Nikolinim potomcima je ostavio sve posjede u srednjovjekovnoj Slavoniji. Ti će posjedi kasnije biti poznati kao Moslavina. Grgur je pak zadržao posjede u Ugarskoj i posjede na rijeci Dravi.
Nasljednici bana Tome, osobito nasljednici njegovog sina Grgura II., mogu se smatrati magnatima roda. Grgurovi sinovi Giles II., Grgur III. i Petar II. su imali uspješne karijere, ali njihov interes je bio sjeverno od Drave. Giles je bio magister dapiferorum mladog kralja Stjepana, a zatim magister tavernicorum. Kada je Stjepan postao kralj, Giles je postao grof Bratislave (mađ. Pozsony) i 1273. ban Mačve (lat. Machua, mađ. Macsó) i Bosne te magister tavernicorum. Njegov brat Grgur bio je kraljičin magister tavernicorum, grof Eisenstadta (hrv. Željezno, slov. Železno, mađ. Kismarton), a brat Petar je bio biskup Erdelja (Transilvanije). Grana obitelji Grgura II. je izumrla. Giles II. je posvojio dva rođaka s majčine strane, ali oba su preminula prije njega. Prema njegovoj oporuci napisanoj u Trnavi 1313. svoje posjede je ostavio kćerima, koje su se udale u obitelji Kórógy (hrv. Korođ), Aba (Nyéky) i Barsa. Nasljeđe u Csanádu je ostavio Esztergomskoj Crkvi. Posljedica je bila da su posjedi u Moslavini postali središtem roda. U konačnici jedan od unuka bana Tome, jedan od Tominih sinova, dobio je nadimak Čupor.
Kao zanimljivost Nikolić Jakus ističe kako se Stjepan II. oslovljava kao Čupor samo nakon smrti, a nadimak kao dio osobnog imena koristi i njegov istoimeni sin Stjepan III. Izgledno je da su nasljednici Stjepana II. Čupora dobili Moslavina nakon rođaka Petra II. koji je zauzeo krivu stranu u ratu za krunu početkom 14. stoljeća. Tada je kralj Karlo Robert oduzeo Moslavinu i dao ju grofu Baboniću u čijoj su službi bili nasljednici Stjepana II. (Čupora). To je bilo zadnji put da su odabrali krivu stranu u borbi za prijestolje.
Propadanje gospodara Moslavine
Čupori 14. stoljeća nisu bili moćni kao Monoszló 13. stoljeća. U prvoj polovici 14. stoljeća nisu držali visoke titule, a njihovi posjedi nisu se mogli usporediti s posjedima njihovih prethodnika. Sada su posjedi bili koncentrirani na jednom području, što se osjetilo i u njihovim društvenim vezama – ženili su se uglavnom sa susjedima. Ekonomski, Čupori su profitirali. Kao primjer tog profita Nikolić Jakus navodi da su posjedovali mlin u Zagrebu, jedini privatni koji nije pripadao ni Crkvi ni gradskoj zajednici. Priskrbili su si još zemlje posuđujući susjedima novac na zalog te su iskoristili priliku kada su neki od njihovih susjeda proglašeni izdajicama krune, pošto su Čupori u vrijeme Protudvorskog pokreta izabrali pobjedničku stranu. Ipak, te su posjede izgubili kada ih je zaplijenila kruna uz obrazloženje da su posjedi stećeni nezakonito.
Sljedeći poznati Čupor bio je Pavao, koji je uspješno vratio izgubljene posjede. Vrhunac karijere bio mu je kada je imenovan slavonskim banom 1412., pa je predvodio vojsku protiv Mlečana u Friuliju. Njega Nikolić Jakus ističe kao Čupora koji je izdao najviše dokumenata, kao i osobu čije se ime najviše puta spominje. Na ljeto 1415. bio je ubijen tijekom ili nakon tzv. bitke kod Lašve ili Doboja u sjevernoj Bosni kad je vodio vojsku protiv bosanskog vojvode Hrvoja, kojeg su poduprle osmanske trupe. Nikolić Jakus spominje da je vojvoda Hrvoje imao neprijateljski odnos prema Pavlu, pri čemu spominje njihov sukob. Naime, Pavao Čupor se rugao Hrvoju na dvoru zbog njegovog slavenskog podrijetla i dubokog glasa te je često u Hrvojevom prisutstvu oponašao vola, rugajući se Hrvojevom glasu. Kada je 1415. Hrvoje zarobio Pavla, naredio je da Pavla zašiju u volovu kožu i bace u rijeku. Sve je navodno popratio riječima: „Ti koji si u ljudskom obliku koristio volov glas, uzmi sada s glasom i oblik vola.“ Nikolić Jakus tvrdi da nema potvrde za ovu priču, ali da je sigurno da se s ekspedicije u Bosni Pavao nije vratio.
Kralj Žigmund je uzeo pod svoju zaštitu Pavlove sinove – Akoša (mađ. Akos, lat. Acacius), Demetrija i Jurja. Oni su, kao i njihovi ujaci Stjepan V. i Juraj II., uspostavili dobre odnose s obitelji Hunyadi. Juraj II. je proveo život boreći se protiv Osmanlija s Ivan Hunyadijem i u izvorima se spominje kao Juraj vitez (miles). Demetrije je postao klerik pod patronstvom Ivana Viteza, kasnijeg nadbiskupa Estergoma, koji je također bio iz Moslavine. Kralj Matijaš i Ivan Vitez su poduprli Demetrija kada je htio postati zagrebački biskup. No kad je odbijen, uskoro je dosadio kralju koji je zatražio od pape da Demetrija premjesti u Györ, na njegovo nezadovoljstvo. Sinovi bana Pavla bili su nasilnija generacija od prijašnjih pa su ušli u mnoge sukobe sa zagrebačkim kaptolom, susjedima i samostanom na Garić planini. Uspjeli su izbjeći teže posljedice zahvaljujući vezama s obitelji Hunyadi.
Zadnju generaciju Čupora Zrinka Nikolić Jakus smatra magnatskom. Nikola V., jedini Akošov sin koji je dosegao odraslu dob, bio je jedan od omiljenih mladića mladog kralja Matijaša, koji ga je 1469. proglasio erdeljskim vojvodom i nasljednim grofom virovitičke (mađ. Veröce) grofovije. Kralj mu je također dao velike posjede obitelj Korogy u Vukovu i požeškoj (mađ. Pozsega) grofoviji, kao i sjeverno od Drave nakon njihovog izumiranja. To je obuhvaćalo i Osijek. Nasljeđe Korogyja je bila nagrada Nikoli jer je bio jedan od glavnih vođa Matijaševe vojske u borbi protiv Jurja Podjebradskog (1468.-1471.). Nije dugo uživao u posjedima. Ubijen je u bitci kod Michalovaca protiv Poljaka 29. siječnja 1474., ne ostavivši nasljednika. Njegov rođak Stjepan, magister ianitorum, preminuo je krajem 1492. također bez nasljednika. Kraljevskom odredbom njihovi posjedi su pripali plemićkoj obitelji Erdödy. Time završava povijest plemićke obitelji Monoszló, Čupora ili Moslavačkih.
Kao zaključak, mogu preporučiti tekst Zrinke Nikolić Jakus. Ne samo da je vrijedan dodatak povijesti slavonskog plemstva, nego je vrijedan doprinos proučavanju veza slavonskog i ugarskog plemstva. U budućnosti možemo očekivati još ovakvih tekstova, a ja ih željno iščekujem.
Preporuka za čitanje:
Nikolić Jakus, Zrinka. “The Čupor of Monoszló: An Example od Noble Kindreds in the Area between the Sava and Drava Rivers”. U Slovensko a Chrovátsko: Historické paralely a vzt’ahy (do roku 1780) (Slovačka i Hrvatska: Povijesne paralele i veze (do godine 1780.)), ur. Martin Homza, Ján Lukačka, Neven Budak, 231-237. Bratislava, Zagreb: Katedra slovenských dejín, Filozofická fakulta Univerzity Komenského, Filozofski fakultet, 2013.
