Pitanje podrijetla, potrage za korijenima, vjerojatno je oduvijek bilo usko vezano uz čovjekovo promišljanje i poimanje sebe te zajednice u kojoj se našao. Ljudi su znali lažno i maštovito konstruirati svoje podrijetlo kako bi legitimirali svoj položaj, nametnuli se drugima i ostvarili druge ciljeve. Brojni su primjeri plemića koji su uspjeli umisliti da potječu od Trojanaca ili Rimljana. Zanimljivi su i dubrovački primjeri. Stara dubrovačka historiografija pokušala je razriješiti enigmu nastanka Grada i okrupnjavanja teritorija. Neki autori oslanjali su se i na „domišljatog“ Popa Dukljanina koji izvještava o slavenskom kralju Pavlimiru-Bellu. On je, prema barskom kroničaru, iz Rima došao utemeljiti Dubrovnik. Teško da ćemo ikada znati kada je Dubrovnik nastao i tko ga je osnovao, ali legendarni Pavlimir i njegovo djelo ostavljali su, čini se, jak dojam na stare Dubrovčane. Mitski je junak pronašao mjesto i u baroknoj književnosti. Po čemu je priča o Pavlimiru toliko specifična da je zaslužila toliko pozornosti?
History became legend, legend became myth? Ili bijaše obrnuto?
Porfirogenetov spis O upravljanju carstvom donosi nam dva izvještaja o postanku Dubrovnika. Prva verzija temelji se na preseljenju Salonitanaca u V. stoljeću, a druga se odnosi na izbjeglice iz Epidaura koje su utemeljile novo naselje, nakon što su njihov grad razrušili Slaveni. Chronicon salernitanum, spis anonima iz 10. stoljeća, izvještava o brodolomu koji se dogodio nekim Rimljanima na putu u Konstantinopol. Spasivši se na slavenskom tlu, uzeli su udjela u podizanju Grada. Pop Dukljanin donosi novu verziju. Epidaur su razrušili Saraceni, a Dubrovnik je utemeljio Pavlimir-Bello, unuk svrgnutog bosanskog kralja, u suradnji sa Slavenima. Kada je pak Toma Arhiđakon pisao o osnutku Dubrovnika, očekivano, u priču nije ubacio Slavene.
O postanku Dubrovnika izdvojile su se, dakle, na samim počecima dvije teorije. Prva teorija prešućuje ulogu Slavena, a ključnu ulogu pri osnutku grada daje Romanima. Druga teorija pripisuje osnutak Dubrovnika bosanskim velikašima. Josip Lučić, jedan od najznačajnijih dubrovačkih povjesničara 20. stoljeća, u članku Podaci o doseljenju Slavena u starijoj dubrovačkoj historiografiji upućuje na to da su se dvije teorije isprepletale i pratile dubrovačke povjesničare sve do 1808. Zaključuje da je upravo raznolikost izvještaja o nastanku Grada produkt toga da određeni društveni sloj pojedinu tradiciju njeguje, čuva i promovira.
Analizirajući dvije verzije postanka Dubrovnika, romansku i slavensku, Neven Budak iznosi mišljenje da one odražavaju načine kako je zajednica u Dubrovniku nastojala objasniti suvremenu situaciju, ali ne i prošlost. Dvije verzije koje donosi DAI mogle su nastati samo u Dubrovniku, u vrijeme dok u njemu još nije bilo Slavena. Objašnjavajući promjenu koju donosi izvještaj barskog kroničara, Budak upućuje na to da su u vrijeme Dukljaninova pisanja Slaveni činili veći dio stanovništva Dubrovnika pa je na neki način s njih trebalo skinuti stigmu razarača.
Pop Dukljanin zapisao je kako je Radoslava, slavenskog kralja Bosne, svrgnuo s vlasti i protjerao sin Časlav. Radoslav je pobjegao u Rim i s Rimljankom imao sina Petrislava, a on pak sina Pavlimira. Nakon što je Časlav poginuo, slavenski poslanici u Rimu pozvali su kreposnog Pavlimira da preuzme baštinu svojeg djeda. Nakon što se sukobio s rimskim velikašima, Pavlimir je s obitelji i dijelom Rimljana došao u Gruž ili Umbulu te zajedno s narodom Epidaura, koji se skrivao po šumama i planinama, podigao Dubrovnik.
Ova legenda postala je izrazito popularna i spominjana u srednjovjekovnoj i ranonovovjekovnoj dubrovačkoj književnosti i historiografiji. Stara je historiografija nastojala rekonstruirati origo urbis te okrupnjavanje gradskog teritorija. Priča o Pavlimiru starim je Dubrovčanima prije svega mogla bila efektivna, korisna i samorazumljiva. Ona okuplja tri tradicije o podrijetlu: rimsku, epidaursku i slavensku. Anakrono, rimsko podrijetlo zrcali se u republikanskom uređenju Dubrovnika, a slavenstvo je povezano s vladarskim podrijetlom. Upravo zbog toga Pavlimir postaje nositeljem teorije. Mit sažima slavensku stvarnost i želju za romanskim identitetom. Također, Pavlimir je postao protagonist istoimene drame Junija Palmotića, što govori o važnosti mitskog junaka u Dubrovniku.
On, vlas ištuć djeda svoga (…) doć imaše u ove kraje…
Junije Palmotić jedan je od najplodnijih dubrovačkih pisaca ranoga novog vijeka. Pisao je ljubavnu liriku, tragikomedije, religiozne poeme i epove, satirične pjesme i dr. Poseban je ugled stekao napisavši religiozni ep Kristijada, po uzoru na ep Christias talijanskog autora Girolama Vide. Istakao se i kao dramatičar, a u 19. stoljeću zbog svojih koncepata slovinstva, odnosno (južno)slavenskog identiteta, pretvoren je u nacionalnog barda. Tijekom 20. stoljeća Palmotića su na neki način potisnuli Marulić, Držić i Gundulić.
Njegove dramske tekstove obilježava radnja sa sretnim završetkom, ljubavni zaplet, dvorski/aristokratski ambijent te tipični likovi koji rješavajući svoje osobne poteškoće ujedno odlučuju o sudbini zajednice. Palmotić u radnju unosi fantastične elemente, dvoboje, ples i pjevanje, a u konačnici uspostavlja dubrovački model (pseudo)povijesne tragikomedije.
Vremenski prva Palmotićeva (pseudo)povijesna drama je Pavlimir, a pojavila se na sceni 1632. u Dubrovniku, četiri godine nakon što je bila izvedena Gundulićeva Dubravka. Dok je Gundulić vlasteotsku ideologiju (poredak i slobodu) odjenuo u alegoriju, Palmotić odabire slavenskog kralja Pavlimira te predaju o sv. Ilaru. Svetog vjerovjesnika Ilara, koji je živio u 4. stoljeću, spominje već sveti Jeronim. Ilar je naviještao evanđelje na dubrovačkom prostoru te je, prema predaji, ubio zmaja. Obje pričice bile su dobro poznate Palmotićevim suvremenicima.
Radnja se zbiva uoči proslave blagdana sv. Ilara, a zaplet se temelji na protivljenju skupine vilenjaka dolasku Pavlimira i njihovu pokušaju da onemoguće slavenskom kraljeviću osnutak Grada. Zle vilenjačke sile predvode Tmor i Sniježnica.
Sniježnica:
…
ja ću ostat odi sama,
radi posla da ovoga
iz paklenijeh činim jama
glavnju donijet sna smrtnoga;
njom ću njemu neviđena
činit smrtni san zaspati
i ovijem nožem nesmiljena
pogubit ga i zaklati.
Tmor:
Ti ostani, ja ću poći;
nijedne varke ne pustimo,
da zlobnoga naše moći
neprijatelja pogubimo.
(Činjenje drugo, Skazanje šesto)
Osim osnutka Grada i rečenog temeljnog dramskog sukoba postoji i sporedna fabularna nit, ljubavni zaplet između Pavlimira i plemenite vile Margarite. Pavlimir dakle ima dva cilja.
Pavlimir:
…
Nije me mogla morska sila
ljepše u mjesto dotjerati.
U srcu mi ‘e želja mnoga,
tvrd u njemu grad zgraditi
i od došastja ovdi moga
glas vjekovit ostaviti.
(…)
Lijepa vilo Margarita!
tva me ljepos rajska veže,
tva me krepost glasovita
mami, strijelja, ranja, žeže.
(Činjenje drugo, Skazanje prvo)
Pavlimirovi suparnici podižu nevrijeme, bune stanovništvo te lažno obavještavaju Pavlimira o smrti njegovih suputnika. Rasplet uključuje reakciju Višnje sile – prorok Srđ je umirio stanovništvo, a Tmor i Sniježnica su prognani. Vjenčanjem Pavlimira i Margarite simbolički se utemeljuje Dubrovnik.
Povjesničarka književnosti Ivana Brković interpretira da Palmotić odabirući imena likova (primjerice zli vilenjaci ili prorok Srđ), mjesto radnje (hridine Lavi) te mitske osobe (protagonist) povezuje geografski i povijesni prostor. Prostor na kojem se radnja odvija je ujedno i prostor sukoba dobra i zla. Dubrovnik je stvoren pobjedom likova koje vodi Svevišnji te je samim time Božjom rukom stvoren prostor. Palmotić posiže za mitom o izabranosti. Dubrovnik je odlukom Neba zaštićen prostor. Za kraj, dodajmo da je svojevremeno Palmotićev Pavlimir bio cijenjeniji zbog dobro poznate domoljubne teme i ideološke matrice nego zbog visoke estetske vrijednosti.
Preporuke za čitanje:
Brković, Ivana. Političko i sveto: identitet prostora i prostori identiteta u dubrovačkoj književnosti 17. stoljeća. Zagreb-Dubrovnik: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za povijesne znanosti, 2018.
Budak, Neven. „Tumačenje podrijetla i najstarije povijesti Hrvata u djelima srednjovjekovnih pisaca.“ U Etnogeneza Hrvata, ur. Neven Budak, 73-78. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske – Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 1995.
Lučić, Josip. „Podaci o doseljenju Slavena u starijoj dubrovačkoj historiografiji.“ U Etnogeneza Hrvata, ur. Neven Budak, 79-85. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske – Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 1995.
Palmotić, Junije. Pavlimir – postoji nekoliko izdanja, a dostupno je i online na poveznici http://gimnazija-sb.com/portal/wp-content/uploads/2015/02/palmotic_pavlimir.pdf
