Proces nestajanja Rimskog Carstva stoljećima je zanimao povjesničare, a kao neki od najpoznatijih razloga njegova nestanka spominju se sve veći pritisak stranih “barbarskih” vojski na njegove granice, ekonomski problemi koji su povezani s raširenom političkom korupcijom i birokratizacijom te opadanje moći vojske i njezina tzv. „barbarizacija“. Osim ovih poznatih tumačenja, Kyle Harper u svojoj knjizi Fate of Rome: Climate, Disease and the End of an Empire remetilačkim faktorom smatra i carstvo virusa i bakterija koji su, uzrokujući prve „prave“ pandemije, utjecali na snažnu depopulaciju stanovništva. Harper skreće pažnju i na klimatske promjene u kasnijim fazama Carstva, potvrđujući tako tezu o okolišu kao o nestabilnom sustavu sklonom vječnoj mijeni, a u raspravu o ovoj temi unosi i argumente i rezultate istraživanja iz prirodnih znanosti.
„Najsretnije doba“
Budući da je Rimsko Carstvo zbog visokog stupnja urbanizacije imalo veliki broj napučenih gradskih središta (smatra se da je još početkom 5. st. Rim imao oko 700 000 stanovnika), jasno je da je ono bilo pogodno tlo za širenje različitih zaraznih bolesti. Općenito, rimsko je društvo bilo obilježeno visokom smrtnošću, zbog čega je i postojao veliki zahtjev za plodnošću – npr. žene su u bračnu zajednicu znale stupati već s navršenih dvanaest godina. Česte su bile smrti novorođenčeta (možda čak 30% djece nije doživjelo prvu godinu) ili smrti pri porodu, a arheološki nalazi i pregledi kostura ukazuju na raširenost teških kroničnih bolesti. Prosječni životni vijek Rimljana iznosio je između dvadeset i trideset godina, a na temelju analize nadgrobnih spomenika znamo da su ljudi najčešće umirali krajem ljeta i početkom jeseni. Rim je stradao i zbog svojih intervencija u prirodu – planskim krčenjem šuma stvarana su vlažna područja i time bazeni za širenje malarije, dok su Rimljani u osvojene krajeve nosili i svoj (urbanizirani) način života i time plodno tlo za izbijanje zaraznih bolesti.
„Najsretnije doba“, kako ga naziva autor, trajalo je od Augustove vladavine do pojave Antoninske kuge, a osim što u njemu nije bilo izbijanja većih epidemija, ono je ujedno i dijelom klimatskog razdoblja Roman Climate Optimum. RCO traje otprilike od 200. g. pr. Kr. do 150. g. te upućuje na stabilnu klimu diljem Carstva. Obilježen je visokom solarnom aktivnošću bez većih vulkanskih erupcija, linija mogućnosti uzgajanja vinove loze i maslina pomiče se prema sjeveru, povećano je otapanje leda u Alpama, dok se najviše zabilježene temperature vežu uz sredinu 1. st. Međutim, harmonično stanje obilježeno kontinuiranim rastom populacije narušila je pojava pandemije 165. godine.
Antoninska kuga
Rimljane je poprilično uzdrmala borba s bolešću koju s pravom možemo nazvati pandemijskom – očekivano, prvi je odgovor na pošast bio religiozni, pa su diljem Carstva koje je strahovalo od Apolonove osvete zabilježeni veliki prinosi i žrtvovanja s ciljem smirivanja božanske srdžbe. Svoje reakcije na izbijanje bolesti i samo obolijevanje najintimnije je opisao retoričar Elije Aristid koji se njome zarazio u Smirni 166., dok je simptome najpodrobnije opisao najpoznatiji rimski liječnik Galen.
Pojava pandemije snažno je potresla suvremenike koji se dotad nisu susreli s bolešću sličnih razmjera. Bolest se najvjerojatnije proširila s područja Crvenog mora 165. g. (suvremenici su smatrali da je razlog tome bila vojna kampanja protiv Parta), a u Rimu se pojavila već sljedeće godine, kada je njenoj razornosti iz prve ruke svjedočio Galen. Iako ne daje popis simptoma za definitivnu dijagnozu, Galen je svojim opisom olakšao posao budućim znanstvenicima. Neki od simptoma bili su vrućica, pojava osipa i bubuljica, infekcija dišnog sustava te krvava i crna stolica. Bolest se prenosila kapljičnim putem, a u stanju inkubacije koje je trajalo par dana, lako se proširila među ljudima. Bolest je trajala oko 32 dana, započela bi naglom vrućicom, dok je završila ožiljcima koji su ostali kao posljedica spomenutih kožnih simptoma. Iako se na temelju opisa ne može sa stopostotnom sigurnošću tvrditi o kojoj je bolesti riječ, znanstvenici zastupaju tezu da je vjerojatno riječ o virusu boginja. Smrtnost je iznosila između 30 i 40%, a bolest je možda „izbrisala“ 10-20% cjelokupnog stanovništva. Također, bolest je većinom zahvatila obalna mjesta i gradove. Za razliku od kasnijih zaraza, Antoninska kuga nije narušila unutarnju logiku Carstva (iako je npr. teško stradala vojska), odnosno nije dovela do veće socijalne dezintegracije. S depopulacijom je rimsko društvo palo na broj kakav je okvirno imalo u Augustovo vrijeme.
Ciprijanova kuga i kriza 3. stoljeća
Kada je 248.g. u Rimu održana ogromna trodnevna manifestacija u čast tisućljetnog postojanja Carstva, a činilo se da ničega nije nestalo od drevne rimske slave i raskoši, suvremenici vjerojatno nisu pomišljali da će nakon ubojstva cara Filipa Arapskog sljedeće godine Carstvo tonuti u dvadesetogodišnji kaos i skoro izumiranje. Osim što su sljedeća dva desetljeća bila obilježena socijalnom krizom i padom obrambenih fronti na Dunavu i Rajni te u Mezopotamiji, Carstvo je pogođeno zaraznom bolešću i novim klimatskim promjenama. Od otprilike 150. do 450. g. možemo govoriti o novom, kasnoantičkom tranzicijskom klimatskom periodu – solarna je aktivnost smanjena, učestalije su suše i zahladnjenje. Najočitiji primjer novih prilika promjenjivo je ponašanje Nila koji je u 240-ima uzrokovao najveće probleme s poplavama tijekom sedmostoljetne rimske vladavine, odnosno zbog nedovoljnog izlijevanja smanjio se urod i time uzrokovao nestašicu hrane.
Povjesničari su često ignorirali zaraznu bolest koja se 249. proširila Carstvom, a koja svoj naziv duguje crkvenom ocu iz Kartage koji je njenom pojavljivanju svjedočio u svojim tekstovima. Neki od poznatih simptoma su malaksalost, vrućica, krvava stolica, lezije, povraćanje. Znanstvenici se dvoume između dva moguća kandidata – moguće da je riječ o influenci ili možda čak o eboli, za koju je karakteristično da se prenosi tjelesnim tekućinama. Također, prihvatljiva je teza da se prvo proširila s juga i da je iz Aleksandrije dospjela u druge gradove. Bolest se još desetljećima nakon toga pojavljivala sporadično, a i u ovom razdoblju zabilježena je vjerska panika među stanovništvom. Osim prinosa bogu Apolonu, kršćanstvo, koje u 3. st. postaje masovni fenomen, propovijeda o starosti svijeta koji ide prema svome kraju. Iako je u ovom slučaju došlo do socijalne dezintegracije te Carstvo više nikada nije bilo isto, najgora nepogoda pojavila se u 6. stoljeću, proširivši se iz Istočnog Rimskog Carstva u “barbarska” kraljevstva na zapadu.
Yersinijin „smrtonosni poljubac“
Klimatsko razdoblje koje povezuje antiku i srednji vijek, a koje traje otprilike od 450. do 750. g., nazivamo kasnoantičkim ledenim dobom. Najekstremnije razdoblje zasigurno je bilo desetljeće između 536. i 545. g., najhladnije u posljednjih dvije tisuće godina, a 536. poznata je i kao „godina bez ljeta“. Vremenske nepogode diljem Carstva smanjivale su stupanj civilizacije – gradovi se prazne u Engleskoj, Španjolskoj i sjevernoj Africi, a hladnija i vlažnija klima sredinom 6. st. uzrokuje snažnu depopulaciju u Italiji. Autor smatra da je baš na ovom primjeru vidljivo srozavanje tehnologije i materijalne kulture za koji zaključuje da je pala čak ispod etruščanskog prosjeka.
Kuge možda ne bi ni bilo da Rimsko Carstvo nije bilo u stalnom kontaktu s ostalim civilizacijama. U kasnoj antici i dalje je vrlo aktualna trgovina začinima s istokom, iz Kine dolazi svila, još se uvijek trguje robljem (npr. s Etiopijom). Budući da im je prvo stanište bila jugoistočna Azija, zbog učestalih kontakata s istokom crni će se štakor proširiti Europom tek u vrijeme Rimskog Carstva i tako potpomognuti izbijanje kuge prvo u vrijeme Justinijanove vladavine, ali i još poznatije pandemije „crne smrti“ u 14. stoljeću. Nakon što se 541. pojavila na obalama Egipta, kuga je sljedeće godine bila u Konstantinopolu (prebolio ju je sam Justinijan), a Prokopije piše da se ona ubrzo našla „u svim kutovima svijeta.“
Yersinia pestis, bakterija koja uzrokuje kugu, danas je vjerojatno najbolje istraženi patogen. Općenito, kada govorimo o kužnoj bolesti, potrebno je razlikovati dva tipa. Bakterija se može prenositi međuljudskim kontaktom (aerosolima), pri čemu nastaje pneumonična kuga, čija je smrtnost u prošlosti bila gotovo stopostotna. Poznatiji je tip bubonske kuge, karakterističan za ovo razdoblje, a svoje ime duguje „bubonima“, natečenim limfnim čvorovima čiju je pojavu na tijelima oboljelih opisivao sam Prokopije. Pojave ovog tipa bolesti ne bi bilo bez prethodno spomenutog širenja populacije crnog štakora na području Rimskog Carstva s čijih je leševa buha Xenopsylla cheopis prenosila bakteriju na ljude. Naime, kada su iscrpile populaciju glodavaca, „krvožedne“ buhe prelazile su na ljude i time postale primarnim vektorom za transmisiju bolesti. Za razliku od prijašnjih pandemija koje su, zbog drugačijeg načina širenja, harale većinom urbanim područjima, (bubonska) kuga opustošila je i seoska područja zbog toga što je bakterija primarno stanovala u životinjskom svijetu. Budući da je bila neovisna o isključivo ljudskom kontaktu, znanstvenici su posljedice bolesti na žrtvama locirali i u poprilično izoliranim mjestima koja su prethodno odolijevala masovnim zarazama. Suživot s kugom bio je dugotrajan – posljednje veće izbijanje dogodilo se 740-ih nakon čega bolest misteriozno nestaje. Vrativši se ponovno u 14. stoljeću kao „crna smrt“, bubonska kuga upisala se u kolektivnu svijest kao jedna od najvećih bioloških katastrofa u ljudskoj povijesti.
Kuga je tijekom svog dvostoljetnog trajanja zahvatila prostore Iberskog i Apeninskog poluotoka, Galiju, sjevernu Afriku, germanska područja te Britansko otočje, a učestalo je izbijala na istočnom Mediteranu (npr. Sirija je često bila žarište i početna točka širenja). U prvom je valu kuga možda izbrisala čak 50-60% stanovništva Konstantinopola čija su trupla bila osuđena na masovne grobnice izvan zidina grada, a sa sobom je nosila tešku socijalnu i ekonomsku krizu. Kuga je zahvaćala prijestolnicu u prosjeku svakih 15.4 godina, a bilo je mnogo onih koji su njome bili zaraženi više puta (iako su znanstvenici utvrdili da je možda moguće postići određenu imunost). Izbijanju kuge u sljedećim desetljećima svjedočio je i Grgur Veliki za čijega je pontifikata (590. – 591.) bolest opustošila Rim, a Grgur iz Toursa opisao je njenu pojavu u Marseilleu nakon susreta s brodom koji je doputovao s Iberskog poluotoka.
Brze klimatske promjene, dugotrajni suživot s patogenom
Apokaliptične kršćanske vizije, poduprte čestim interpretacijama pošasti kao znaka Božjeg gnjeva nad pohlepnim čovječanstvom usmjerenim isključivo na materijalno, čine se kao logički nastavak prijašnjih odgovara na pandemije u Rimskom Carstvu. Razlozi tome zasigurno su i katastrofalno fizičko stanje u koje je bolest dovodila svoje žrtve, ali i njezina dugotrajnost i sveprisutnost na području razvalina nekadašnjeg imperija. Budući da je aktualna u sadašnjem povijesnom trenutku, vrijednost autorove studije je zasigurno i u tome da služi kao podsjetnik da je suživot s pandemijom uglavnom mučan i dugotrajan te da klimatske promjene mogu uzrokovati brzu dezintegraciju kompleksnih i razvijenih sustava poput onih kakvo je bilo Rimsko Carstvo. Kombinirajući ih s političkom, ekonomskom i socijalnom historijom, autor nudi iscrpnu analizu istraživanja iz prirodnih znanosti (neke od zanimljivijih zasigurno su evolucija bakterije Yersinije pestis i opširni opisi okolišnih faktora koji su utjecali na klimu u određenom razdoblju) do sitnih detalja – zbog čega nije vrijedna samo za povijesnu struku koja često zanemaruje utjecaj okoliša na ljudska društva, već je podobna i za one zainteresirane za grane poput epidemiologije, mikrobiologije ili klimatologije.
Preporuka za čitanje
Harper, Kyle. The Fate of Rome. Climate, Disease and the End of an Empire. Princeton: Princeton University Press, 2017.
