Razdoblje staroegipatske povijesti, kao uglavnom i sva druga područja historijskog znanja, danas je već toliko istraživano da je količina informacija prevelika da bi ju pojedinac, koliko god bio uronjen u vlastite studije, uopće mogao svladati za svoga života. O povijesti egiptologije, kao po prirodi propulzivnoj znanosti u kojoj se svakodnevno dolazi do novih spoznaja koje u nedogled dodaju nove komadiće u rekonstrukciju drevne zbilje, u svojoj trosveščanoj knjizi Wonderful Things: A History of Egyptology piše Jason Thompson. Autor svoj kronološki prikaz započinje već s Egipćanima koji su se bavili svojom prošlošću, mnogo prije nego što je egiptologija postala prava znanost nakon mukotrpnog procesa dešifriranja pisma. Tako se ovdje razmatrani prvi svezak velikim dijelom bavi i (uvjetno rečeno) egiptologijom koja je ipak bila samo skup nagađanja i neposrednog zapažanja, ali sigurno i vrijednih i presudnih pokušaja.
Egiptologiju karakterizira prožimanje puno različitih poddisciplina; autor upozorava na to da su već početkom 20. stoljeća rijetki bili istraživači koji su puno znali baš o svakom periodu, a stručnjaci su danas uglavnom usko specijalizirani u granama koje se bave staroegipatskom umjetnošću, arheologijom, jezikom, književnošću itd. Naravno, uvijek moramo imati na umu da o staroegipatskom društvu pišemo koristeći se isključivo vlastitim jezikom, svjesni svoje nemogućnosti da doslovce prikažemo nekadašnju zbilju ili u potpunosti proniknemo u drevni svjetonazor. Stari Egipćani malo bi razumjeli od onoga što mi pišemo i govorimo o njima.
Od Khaemwaseta do posljednjeg hijeroglifa
Staroegipatska civilizacija oduvijek je uživala poseban status i pobuđivala veliki interes uglavnom svih naroda koji su se s njome susreli, zasigurno i zbog vizualne privlačnosti i sofisticiranosti arheoloških ostataka. Međutim, danas je poznato da Grci nisu bili prvi koji su osjećali divljenje i poštovanje prema Egiptu, već su i stari Egipćani najvjerojatnije njegovali izraženi interes za vlastitu prošlost. Tako je npr. Khaemwaset, četvrti sin Ramzesa II., navodno bio opsjednut prošlošću te je svoj život posvetio restauraciji starih spomenika. Tijekom Srednjeg kraljevstva pronađena je Djetova grobnica, faraona prve dinastije, na kojoj je u to vrijeme vršena renovacija.
Otac povijesti, koji je često u bio prozivan i ocem laži, Herodot je stoljećima bio jedan od glavnih izvora podataka o Egiptu. Jedno od najpopularnijih poglavlja njegove Povijesti, Druga knjiga, opisuje njegovo putovanje Nilom do I. katarakta, a iz prve je ruke opisivao ono što je vidio te čuo od egipatskih stanovnika. Iz Ptolomejskog razdoblja najvažnija osoba je Maneton, egipatski svećenik koji je živio u 3. st. pr. Kr. Iako je njegovo djelo ostalo samo u fragmentima drugih izvora, njegova podjela na 31 dinastiju i danas služi kao kronološki obrazac u egiptologiji, a dodatnu vrijednost njegovu radu daje i činjenica da je navodno radio na (donjoegipatskim) izvorima.
Nakon što je Marko Antonije poražen u bitki kod Akcija 31. g. pr. Kr., Egipat postaje dijelom Rimskog Carstva, a tijekom njihove vladavine carska su se imena pojavljivala u kartušama i time olakšala kasniji proces dešifriranja pisma. Iako je egiptomanija pojam koji se uglavnom odnosi na izraženo zanimanje Europljana za egipatsku povijest nakon ulaska Napoleona u Egipat, Thompson smatra da se taj pojam može primijeniti i na Rim u kojem je već prije osvajanja vidljiv utjecaj egipatskog stila u umjetnosti. Već s Augustom počinju i migracije obeliska koje su bile popularne u narednim stoljećima, a najpoznatiji primjer je Vatikanski obelisk koji je papa Siksto V. premjestio na Trg svetog Petra. Karakteristično za Rimljane, egipatska su božanstva postala dijelom rimske religije, što je najvidljivije u prihvaćanju božanstava poput Serapisa, a Izidin je kult svoj vrhunac doživio u trećem stoljeću. Neka od najznačajnijih imena koja su gradila sliku o Egiptu su Diodor Sicilski, Strabon te Horapolon, a u 1. stoljeću stvoren je korpus Hermesa Trismestigusa. Važno je spomenuti i Plutarha koji je razjasnio mit o Ozirisu, Setu, Izidi i Horusu.
Rimljani su bili i prvi koji su započeli s popularnim običajem putovanja Nilom, a za tu su prigodu postojali čak i posebno specijalizirani brodovi s unutarnjim prostorijama. Nilom je putovao i car Hadrijan, čiji se ljubimac Antinoj utopio u Nilu, nakon čega ga je shrvani car deificirao. Budući da se kršćanstvo brzo ukorijenilo u Egiptu, s njime je nestalo i pisanje hijeroglifa. Posljednji hijeroglif u Egiptu zapisan je 394., dok je rimsko razdoblje za sobom ostavilo i mišljenje koje je kasnije otežavalo postupak dešifriranja – vjerovanje da je ovo pismo isključivo simboličkog karaktera.
Od srednjega vijeka do Napoleona
Nakon što je kalif Omar 642. osvojio zemlju, iz Aleksandrije je uklonjeno sve ono što nije imalo podudarnosti s islamskim učenjem. Međutim, kršćanstvo je još par stoljeća bilo dominantno u Egiptu, a koptski, koji se razvijao još od rimskog razdoblja, s vremenom je postao liturgijskim jezikom. Iako je koptski jezik Champollionu služio u prijevodu i izvlačenju poveznica sa staroegipatskim, već su arapski učenjaci shvaćali da se prvi razvio iz potonjeg. U ovom razdoblju Hermes i dalje uživa bitan status, a popularne su bile potrage za blagom, za što su postojali i specijalizirani priručnici. Jedna od najbitnijih osoba iz ovog razdoblja je al-Idrisi koji je napisao dotad najbolju studiju o piramidama, a njegov opis sadrži podatke o lokaciji, veličini, mjerama, te čak analizira i njihov mineralni sastav.
Budući da je razdoblje renesanse oživjelo grčke studije, učenjaci su dolazili u susret s tekstovima u kojima se nalazi mnogo podataka o Egiptu. Međutim, još uvijek prisutno mišljenje o simboličnom karakteru hijeroglifa nije ostavljalo prostora za odgonetanje njihova značenja. Europu je u tome razdoblju ponovno zahvatila određena vrsta egiptomanije. Sam Cosimo Medici poticao je pronalaženje starina, a na njegov je poticaj Marsilio Ficino 1471. preveo Corpus Hermeticum na latinski jezik uz popratne komentare (poput onog da je Hermes nagovijestio dolazak Krista). U tome razdoblju raste popularnost mumija, a već je gore spomenuto kako je Siksto V. premještao obeliske.
Također, u 16. i 17. stoljeću zabilježena su putovanja Europljana po Egiptu. Vrijedi istaknuti Johanna M. Wanslebena kojega je francuski ministar Colbert poslao na ekspediciju s ciljem pronalaženja artefakata koji su se trebali naći u muzeju Luja XIV. Britanac John Greaves 1646. objavio je Pyramidographiu, prvu znanstvenu studiju s točnim mjerama, a piramide je u Gizi korektno povezao s Keopsom, Kefrenom i Mikerinom. Svestrani učenjak Athanasius Kircher, važna katolička figura u vjerskim ratovima u 17. stoljeću, bio je majstor više znanosti. Kircher nije putovao Egiptom, ali je bio izvrstan poznavatelj koptskog, međutim to mu nije pomoglo u dešifriranju hijeroglifa (iako je bio čvrsto uvjeren da je upravo on uspio razbiti šifru).
18. stoljeće razuma obilježeno je mnogim putovanjima u Egipat, a osim Francuske i Velike Britanije, znanju o Egiptu doprinijele su države poput Danske i Kraljevstva Pijemonta i Sardinije. U ovome stoljeću Claude Sicard napokon je ispravno locirao Tebu. Najbitnije je ovdje spomenuti razvoj koptskih studija, pogotovo jer je postojala teza da taj jezik može služiti kao dobra početna točka u pristupu staroegipatskom. Danac Georg Zoëga razriješio je problem smjera čitanja hijeroglifa te utvrdio da bi mogli posjedovati fonetski karakter. 1741. osnovano je Egipatsko društvo u Londonu s ciljem promocije i čuvanja znanja o Egiptu, a u ovom se stoljeću staroegipatski motivi počinju pojavljivati u masonskoj simbolici.
Nakon Napoleonove okupacije: zalet egiptomanije
Tek je s Napoleonovim dolaskom u Kairo 25. 7. 1798. otvoren put prema dugo iščekivanom odgonetanju hijeroglifa, a francuska prisutnost u Egiptu zasigurno je ključni trenutak kome egiptologija duguje svoju kasniju znanstvenost. Osim što se Nilom kretao s vojnim postrojbama, Napoleon je angažirao 151 civila koji su trebali prikupiti podatke o geografiji, prošlosti i sadašnjosti zemlje. Najvažnije otkriće pronađeno je 1799., stela podignuta u vrijeme Ptolomeja V. Epifana, popularno zvana Kamen iz Rozete, na kojoj se nalazi tekst na tri pisma: grčkom, demotskom i hijeroglifskom. Međutim, Francuzi su već 1801. napustili Egipat, a većinu kolekcije koju je sakupila Napoleonova Komisija za znanost i umjetnost preuzeli su Britanci (i mnogo toga smjestili u svoj Britanski muzej). Napoleon je 1802. izdao naredbu da se objave svi podaci o ekspediciji – Description de l’Égypte objavljivan je u svescima od 1810. do 1824., a najveći se dio bavi starinama. To je golemi opus koji je bio koristan kasnijim entuzijastima.
Francusko i britansko istraživanje Egipta poprimilo je pomalo natjecateljski karakter. Original Kamena iz Rozete završio je na Otoku, a dešifriranju teksta pristupio je Thomas Young, često zvan posljednjim čovjekom koji je znao sve. Young je smatrao da su hijeroglifi i demotsko pismo povezani, uspio je prevesti demotske riječi i hijeroglife u kartušama s tezom da oni sadrže fonetske elemente (iako nije bio siguran odnosi li se to i na ostatak teksta koji ne sadrži grčka imena).
Dobro po znanost, njegov rad zapazio je i Jean-François Champollion – međutim, talentirani je jezikoslovac njegovao običaj da u svojim radovima zanemaruje dosege prijašnjih istraživača, što je često iritiralo sveznajućeg Younga i Britance. Champollion je od mladosti posjedovao talent za jezike, znao je arapski, a bio je i odlični poznavatelj koptskog. Također je dešifrirao po kartušama te je postupno otkrivao fonetske znakove, da bi 1822. objavio najpoznatiji rad u povijesti egiptologije uopće, Lettre à M. Dacier. Ipak, pogrešno je misliti da je ovime pismo konačno dešifrirano, ali je Champollion proniknuo u prirodu pisma koje je istovremeno i simboličkog i fonetskog karaktera. Svoje uvide opširnije je izložio u Précis du système hiéroglyphique des anciens Égyptiens (1824.) u kome o jeziku piše kao o kombinaciji te koptski jezik razotkriva kao posljednji stadij staroegipatskog. Champollion je u svojim istraživanjima uveo i pojam determinativa koji se i danas koristi u egiptologiji.
Nakon francusko-britanskih razmirica u Egpitu, Muhamed Ali preuzima kontrolu i smiruje političku situaciju, što znači i otvaranje vrata stranim istraživačima koji su imali veliku slobodu kretanja te prijevoza materijala u matične zemlje. Posebno je uspješan bio Henry Salt, koji je bio na čelu engleske ekspedicije, a organizirao je dolazak istraživača i umjetnika koji su bili posebno potrebni u pravljenju skica egipatskih spomenika. Pod njegovim vodstvom u Egiptu se našao i Giovanni Battista Belzoni koji je zaslužan za mnoga važna otkrića. Po struci inženjer, Belzoni je ušao u Abu Simbel 1817., otkrio je osam grobnica u Dolini kraljeva, a otkrio je i ogroman kip Ramzesa II. u ruševinama Memfisa.
U 1820-ima poznavanje pisma još je uvijek preslabo da bi se identificiralo više od onoga što se nalazilo u kartušama. Sve više entuzijasta trajno se nastanjuje u Egiptu, a neki od njih počinju preuzimati arapska imena. Francuzi su nakon kratkotrajne Napoleonove okupacije istraživali uglavnom po individualnoj inicijativi, međutim 1828. organizirana je francusko-toskanska ekspedicija s financijskom potporom obiju vlada, a voditelji su bili Champollion i Ippolito Rosellini. Champollion se najviše posvetio Dolini kraljeva, u kojoj je pokušavao čitati hijeroglife, međutim ne uvijek točno. Budući da je već četiri godine kasnije preminuo od srčanog udara, Champollion je za sobom ostavio prazninu i pitanje tko će naslijediti njegov rad. Za publikaciju rječnika i gramatike u godinama nakon smrti pobrinuo se njegov stariji brat koji mu je za života uvijek bio financijska i druga potpora. Jedna od sposobnijih osoba nakon Champolliona bio je irski klerik Edward Hincks koji se bavio hijeratskim pismom i koji je primijetio semitsku prirodu staroegipatske gramatike.
Od Champollionove do Marietteove smrti
Što se tiče 20-ih i 30-ih godina, važno je spomenuti i Johna Gardnera Wilkinsona koji je dvanaest godina putovao Egiptom i bilježio što je vidio na svakoj dotad poznatoj lokaciji, a proizveo je i mnogo vrijednih skica. 1837. objavio je Manners and Customs of the Ancient Egyptians, knjigu s brojnim ilustracijama koja je najviše utjecala na viktorijansku percepciju o drevnoj civilizaciji.
1840-e obilježene su pruskom ekspedicijom pod vodstvom Karla Richarda Lepsiusa. Lepsiusova ekspedicija dala je mnogo vrijednih rezultata, a uspostavljena je i konzistentna metoda identificiranja arheoloških ostataka. Kada se vratio u Berlin, Lepsius je sa sobom donio 2000 crteža i oko 15000 artefakata, a mnogo je vrijednih predmeta svoje mjesto našlo u Berlinskom muzeju. Lepsius je u narednim godinama dopunio znanje o pismu na temelju Kanopusova dekreta iz 3. st. pr. Kr. (koji je kao i Kamen iz Rozete sadržavao tekst na tri pisma). Također, Lepsius je odgovoran i za danas prihvaćeni kronološki obrazac koji se oslanja na Manetona, a staroegipatsku je povijest podijelio na periode Starog, Srednjeg i Novog kraljevstva. Lepsiusov kolega, mladi Nijemac Heinrich Brugsch, postavio je temelje i ostvario dotad najznačajnije rezultate u bavljenju demotskim pismom, često na negodovanje starijeg Lepsiusa koji je u njemu vidio opasnu konkurenciju.
Od 50-ih godina egiptologijom dominira François Auguste Mariette, istraživač koji je bio posebno zaintereisan za Saqqaru u kojoj je nakon jednogodišnje potrage uspio pronaći i ući u Serapeum. Mariette, koji se ponekad ponašao kao da je Egipat njegov vlastiti posjed, otkrio je egipatskog pisara koji se danas nalazi u Louvreu, a njemu se pripisuje i otkriće Kefrenova kipa. Mnoge godine koje je proveo u Egiptu iskoristio je za otvaranje muzeja Bulaq, međutim pretkraj života (1878.) poplava je napravila ogromnu štetu na brojnim predmetima koje je u njemu skupio. Tri godine nakon toga Mariette je umro, shrvan time što je velik dio njegova rada bio uništen. Međutim, upravo nakon njegove smrti počinje razdoblje najvećeg poleta, tzv. zlatno doba egiptologije koje će trajati do 1914.
Manija koja traje
Imajući na umu gore iznesene podatke i činjenicu da su staroegipatski motivi i danas prisutni u popularnoj kulturi, jasno je da interes za ovu drevnu civilizaciju predstavlja kontinuitet koji se proteže kroz više tisućljeća. Međutim, egiptologiju uvijek podupire tehnološki napredak – npr. izum fotografije u 19. stoljeću olakšao je pristup materijalima koji su prethodno završavali na bezbrojnim skicama. Napredak je omogućio i ogromnu akumulaciju znanja, a ništa ne upućuje na to da bi istraživanje Egipta moglo uskoro prestati jer se svakodnevno vrše istraživanja te dodaju podaci u zagonetku koja se nekada činila neprobojnom. Već i autorov napor u sistematizaciji egiptoloških istraživanja od samih početaka do aktualnih strujanja u 21. stoljeću, a koji se proteže u tri sveska, sugerira da povijest egiptologije može funkcionirati kao zasebna disciplina.
Preporuka za čitanje
Thompson, Jason. Wonderful Things: A History of Egyptology. Sv. 1. Cairo: American University in Cairo Press, 2015.
